Kakav je jezik iseljenih Hrvata? Kako oni govore? Neka su od pitanja na koje je odgovore dala Turopolska večer. Po dvanaesti put u Muzeju Turopolja Ogranak Matice hrvatske Velika Gorica na jednom je mjestu okupio ljubitelje kajkavštine, a ovoga puta prisutne je s temom «Jezik Hrvata kajkavaca» u Banatu upoznao Mijo Lončarić.

Uzimajući u obzir da hrvatske kajkavske dijaspore ima u Mađarskoj, Srbiji, Rumunjskoj, Sloveniji, Slovačkoj, a u novije vrijeme i u SAD-u, ova tema, pogotovo za jezikoslovce, i te kako ima smisla.

Krajem 18. i početkom 19. st. dio kajkavaca iz Pokuplja (koji se nazivaju Turopoljcima), državno-crkvenom zamjenom zemljišta, preseljen je u više banatskih sela. U Rumunjskoj je više takvih sela, a najveće od njih je rumunjska Keča. U Srbiji je najveća Boka, a podjelom Banata na Jugoslaviju i Rumunjsku, ti su kajkavci administrativno razdvojeni, pa žive u različitim gospodarskim i kulturnim uvjetima; u Vojvodini sa Srbima i Mađarima, a u Rumunjskoj s Rumunjima, Srbima i Nijemcima. Dakako, to je i razlog da se jezik različito razvijao, te će, zbog velike razlike s jezikom većinskog stanovništva, najbolje biti sačuvan u Rumunjskoj.

– Dugo nije bilo poznato da u Banatu ima kajkavskih govora. Kada kažem da sam istraživao kajkavski u Boki onda svi šute jer svi misle na Boku Kotorsku, ali ta Boka nije na moru nego je između Zrenjanina i Vršca… tu su bila ta tri kajkavksa sela – objašnjava Lončarić.

Kako naglašava Mijo Lončarić, u početku je većina kajkavštine imala posebne zajedničke osobine, koje su se kasnije razvile u tri različita pravca: sjeverozapad (najmanje promjene – konzervativno), sjeveroistok (najveće promjene – revolucionarna grupa) i jugozapad (Turopolje i Posavina – mlađa revolucionarna grupa). To su skupine koje se mogu nazvati i kajkavskim podnarječjima.