Svako druženje s Robertom Knjazom ispadne živopisno, s gomilom smijeha, univerzalno dobrog humora, a masom priča sa svih strana svijeta… Bio je, kaže, nedavno u Papua Novoj Gvineji, ali između hrpe obaveza pronašao je vremena i za dolazak u Veliku Goricu, u “Prvu ligu”, emisiju City radija koja je u eteru svakog utorka od 10.40 minuta. Voditelj Vlado Boban zbog Knjaza je čak i promijenio koncept emisije, sve kako bi genijalac s TV ekrana dobio što više vremena za svoju spiku…

– Drago mi je što sam ovdje, na City radiju, baš je prava obiteljska atmosfera. Prvi put sam ovdje i mogu reći da mi se sviđa – rekao je uvodno Knjaz, oduševljen što je došao u emisiju čiji je temelj seoski nogomet.

– Uh, u seoskom nogometu se baš nalazim, ima taj neki šarm, ima ljepotu… Ma zapravo sam rođen za ovu temu. Mislim da mi je ovo vrhunac karijere – iskreno je priznao Knjaz.

Nego, čime se trenutno baviš?

– Radim serijal ‘Najveće svjetske fešte’ za HTV, kroz osam epizoda od 50 minuta obrađujemo, recimo, kotrljanje sa sirom u Glosteru, gađanje paradajzom u Valenciji, najveći svjetski susret blizanaca u Twinsburgu u SAD-u, festival čokolade, Oktoberfest… Uglavnom, bavimo se feštama, jer to su trenuci kad se svi malo opuste u ovom užurbanom svijetu. Iako, koliko god glupo zvučalo, ali gađanje paradajzom, gdje oni potroše oko 170.000 kilograma trulog paradajza, tamo privuče 50.000 ljudi. I tu se neki novčići zavrte… Pa možda kroz taj serijal i naši turistički djelatnici dobije neku ideju.

Cijelu karijeru živiš od humora, koliko je to teško?

– Ja mislim da svaki čovjek u sebi ima duhovitost, ali i za to postoji skala. Ako je ona od 1 do 100, onda ima ljudi koji su na 1, a ima i onih koji su na 150. Sjetite se samo svih onih priča u bircevima, pa svojih susjeda, koji mogu biti svakakvi, ali znaju lupiti dobru foru… Ukratko, humor je svuda oko nas. E sad, stvar je u tome kako biti duhovit pod pritiskom. Znaš ono, kad priđeš nekoj curi, pa sad moraš ispaliti najluđu foru da je nasmiješ da bi razbio led. I ne možeš! E, u tome je stvar, nije problem biti duhovit u kafiću, sa svojim društvom, puno je teže tome pristupiti kao poslu i sam sebe natjerati da budeš duhovit baš kad treba. A opet, sve je to uvjetno, jer na svijetu ima sedam milijardi različitih vrsta duhovitosti. Ono što je smiješno meni, ne mora biti tebi, Peri, Mirku ili Dobroglavu.

Kakvi su bili tvoji počeci?

– Lijepi, baš lijepi… Dragi moji Turopoljci, počeo sam tu nedaleko od vas, u Dugavama. To su bile osamdesete, vrijeme kad se, recimo, malo kasnije išlo u grad. Pa ja sam prvi put vidio tramvaj s 25 godina. Sve si imao u kvartu. Najveća škola u Jugi, s 2500 učenika, više od 20.000 stanovnika… I tu smo krenuli s tom malom televizijom, nešto sam snimao i po frontu, malo oko Turnja, pa u Pokupskom, kod mosta za Glinu… I sve to smo puštali u Dugavama, napravili jedan skeč, drugi, treći i tako je krenula ta televizija u našim rodnim, zelenim, bijelim, betonskim Dugavama.

Odakle se pojavila ideja za kultnu Svlačionicu?

– Gledaj, ljudi se i dan danas, što meni nikako nije jasno, oduševljavaju poznatim osobama. Takav stav mi je uvijek išao na jetra i zato sam odlučio napraviti ‘Svlačionicu’. Želio sam ‘svući’ te poznate, pokazati da su i oni ljudi od krvi i mesa, da imaju dobre i loše strane, da nikoga ne treba idealizirati. To što je netko poznat, ne znači da je bolji od bilo koga od vas, vaše susjede ili vaše punice, nema razloga misliti da je netko bolji od tebe ako je pet puta bio u novinama. Kao, recimo, Knjaz. Pa ja ni po čemu nisam ni bolji ni duhovitiji od, recimo, ekipe iz Scotcha.

Photo: Žarko Bašić/PIXSELL

Koje su ti omiljene Mjenjačnice?

– Super je bila emisija s Mirkom Filipovićem, pa s Hladnim pivom, kad su bili specijalci, a super mi je bilo i kad je Edo Maajka bio slijepac. Na opušteniji način smo uspjeli pokazati kako je biti osoba koja ne vidi. To sve se, inače, može vidjeti na mom YouTube kanalu, kojeg sam otvorio valjda zadnji na svijetu. Odupirao sam se, čupao rukama, nogama i noktima, ali posustao sam. Zove se Knjaz TV, sve te stare emisije možete tamo naći.

Pokojni Stjepan Spajić bio je trajna inspiracija?

– A joj, Spajki je bio legenda… To je jedini čovjek kojeg snimaš sat vremena, a dobiješ emisiju od sat i pol. On je bio duhovit, direktan i nikoga se nije bojao. Svi mi obično razmišljamo što ćemo izgovoriti, a imam osjećaj da on to nije radio. I zato je bio beskrajno simpatičan, slagao se netko s njegovim stavovima ili ne.

Kad smo već kod legendi, kakva je priča s bakom Slavicom?

– Ona je bila iz Adamovca, cijeli život provela je na Trešnjevačkom placu i prodavala domaće proizvode. Tamo smo je i našli, imala je više od 70 godina kad smo krenuli. Skužio sam da bi mi dobro došao suvoditelj, a bilo mi je bedasto da to bude neka zgodna mlada cura. Dobro, meni osobno nije bilo bedasto, ali bilo je očekivano. Ovo mi je bila veća fora. Pa nigdje na svijetu ne postoji voditeljica od 74 godine s rupcem na glavi, koja ne zna čitati ni pisati. Da, baka Slavica je bila nepismena, ali kad otvori usta, o bilo kojoj temi će ti reći takvu narodnu mudrost koju nitko od nas sa svim školama ne može izvaliti. Baka Slavica je bila biser! Biser narodne mudrosti.

Kako je bilo voditi baku po svijetu?

– Kad smo išli u Milano, prvi put je letjela avionom. I naravno da je u torbi nosila litru rakije i par kobasica, ali i mačetu kojom će si narezati kobase. Logično, na aerodromu u Milanu nastala je panika, a ona se jadna čudila čemu to kad je ona to ponijela za kobase.

Kako se snašla među navijačima Milana, gore na tribini?

– Čudila se svemu, gledala, ali nju je zapravo najviše nervirao golman. Da kaj se on sad hiće tu i brani dečkima da zabiju gol. I onda je na kraju zaključila: ‘Robi, ovaj je pun droge!’ Nije joj bilo jasno kaj se on hiće kad može fino utakmica završiti 73-72.

Spomenuo si školu, kakve škole si ti završio?

– Išao sam na preko nekoliko fakulteta. Završio sam ekomoniju i režiju na Akademiji, bio sam i godinu dana na novinarstvu u Americi, ali nije to nešto strašno. Puno više se namuče ljudi koji završe medicinu ili takvo nešto, toga sam svjestan. Uostalom, meni se najviše sviđa moj dugavljanski fakultet, novozagrebački. Evo, baka Slavica nije imala nikakav fakultet pa je bila puno pametnija od mene. Fakultet ne donosi pamet, važnije je da se družiš sa što više ljudi, saznaš i vidiš što više toga. To vrijedi više od bilo kojeg fakulteta. Gle, sretan sam ja što sam završio fakultete, ali bitnije mi je u životu, za ovo što radim, to gdje sam sve bio i što sam sve doživio. Od džungli Papua Nove Gvineje do ‘blizanaca’ u Americi. Ili, evo, u Scotchu. Pa takvog fakulteta nema nigdje.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Imaš i neke ideje o zaštiti kulturne baštine?

– Da, mislim da bi gospođe u borosanama trebalo zaštititi. Ako smo zaštitili pršut, ojkalicu, gangu i reru, mislim da bi se Unesco trebao pobrinuti i za tete u borosanama. To je naše kulturno nasljeđe. Jesam radio nekad nešto u borosanama? Svašta ja radim u borosanama, ali to je za noćni program.

Jesi li ikad išta poduzeo po tom pitanju?

– Davno sam htio otići u zagrebačko Gradsko poglavarstvo i tražiti da zaštite dvije, tri takve ‘ustanove’ u kojima su konobarice tete u borosanama. Dakle, antidepresiv ustanove s bijelim pločicama, gdje živčani brko galami, a svatko cuga solo. Znaš ono, 20 ljudi, a svatko je solo…

Imaš neka iskustva iz prve ruke iz takvih mjesta?

– Kako ne… Sjetit će se neki možda, nekad je postojala Poljoprivredna zadruga Vis, na kraju Palmotićeve, tu je žestica bila tri kune, a pivo sedam. To je to, u devet ujutro dođem tamo, 20-ak ljudi i svatko sjedi solo. Ja sam bio u prostoriji ‘na stajaća’ i gledam dva pajdaša, dečke od nekih pet banki. Obojica na konjaku, kad jedan kaže da ide pišati. Ovaj drugi, gledam ja od gore, čim je otišao, lizne mu malo konjaka. Ono, deset kapi, da se ne kuži, ali tek toliko. I ovaj se vraća s WC-a, izgovori jednu rečenicu, okrene se i kaže mu: ‘Kaj si mi pio konjak?!’ Pazi koje fotografsko pamćenje! Ovaj veli da nije, pa jesi, nisam… I njih dvojica ti se u devet ujutro počnu tući! Šamar, jedan, drugi… Ono, prijatelji su, ljudi od 50 godina, a potuku se jer mu je ovaj liznuo konjak. Uđem ja među njih, razdvojim ih i kažem: ‘Dečki, nemojte se tući, evo ja vrtim rundu!’ A runda od šest kuna. I onda reci da život nije lijep! I zato to treba zaštiti, japanski turisti takvo nešto ne mogu vidjeti ni u jednom lounge baru, samo na takvim mjestima. Žao mi je što toga više nema, premalo smo mi ponosan narod.

Jesmo li mi Hrvati iskompleksirani kao narod?

– Ne bih rekao da je generalno tako, ali ako gledaš kroz svakodnevnicu, jasno je da Hrvati generalno misle da je uvijek trava negdje drugdje zelenija. A s druge strane, kad pogledaš koliko ima siromaštva na svijetu, od Indije, Pakistana, Afrike, Kine… U Americi, recimo, 20 milijuna ljudi živi u kamp kućicama. I to je njima normalno. Ajde mi reci nekoga u Hrvatskoj da živi u kamp kućici, a da se nisu susjedi skupili i izgradili mu barem nešto. Dakle, imam osjećaj, možda i subjektivan, da velik dio svijeta živi gore od nas. Mi imamo i po dva auta, svatko ima kuću, a ljudi na zapadu rentaju cijeli život, umru i ništa ne ostave iza sebe. Mislim da bi mi u Hrvatskoj trebali biti puno zadovoljniji sami sobom i zemljom koju imamo. Moramo biti svjesni da je, unatoč svemu, ovo što mi imamo za mnoge hotel s pet zvjezdica.

Prošao si velik dio svijeta, ali koje ti je najdraže putovanje?

– Općenito najviše volim mjesta, kako mi to u ekipi kažemo, gdje još nije došao McDonalds. Evo, baš sam bio u Papui Novoj Gvineji. Krenuli smo u ponedjeljak, letjeli smo iz Zagreba za Dohu, onda iz Dohe za Singapur, opet sedam, osam sati leta, pa zatim do Port Moresbyja, glavnoga grada, i na kraju do Goroke. Kreneš u ponedjeljak, dođeš u srijedu. I usred džugle si, dva sata leta od glavnoga grada, ako te pojedu, nitko nikad neće saznati… I tamo ti desetak tisuća ljudi, koliko ih ima u gradu, sjede na ulicama. I sad ja pitam zašto su svi vani, što se događa, a čovjek mi kaže: ‘A kaj da rade?’ Nema telke, nema interneta, pa oni sjede vani i gledaju. I kad prolaziš, gleda te jedno tisuću, dvije očiju. I život je lijep. Sjede, gledaju i guštaju. Zanimljivo je to sve… Recimo, putopisac Davor Rostuhar bio je tamo i snimio ženu kako doji odojka! Tamo su svinje toliko bitne da im žene hrane odojke. Ne svugdje, ali u nekim područjima.

Što je najopasnije na tim putovanjima?

– Ljudi su ljubazni i dragi, s njima se lako sporazumijeti, ali kulture su potpuno drukčije. U Tajlandu ne smiješ podragati dijete po glavi. Tako je i na Fidžiju. Ova zvrk iz kojeg kosa raste njima je duša. Ako podragaš dijete po glavi, to je kao da si se lički rukovao s njim. Na Fidžiju imaš žlice sa četiri kraka, a znaš zašto? Zato da ti oko ne bježi po tanjuru. Zadnjeg misionara su pojeli prije 120 godina, i to zato jer je poglavicu podragao po glavi. To je smrtna uvreda. Moraš jako paziti što radiš. Recimo, Masai narod. Kad smo bili, imali su svadbu, a oni uvijek za svadbu peku neku njihovu kravu. I žene ne smiju prilaziti. Maja Šuput je išla vidjeti što se događa i misliš da nije frajer izvukao mačetu, skoro je ubio?! Ne smije žena prići muškakrcima, jer ako priđe to je kletva na selo, bit će suša… I ne možeš ti njemu objasniti da je 2008., da to nema veze ni sa čim, ne ide to tamo tako. On ima mač, vesele je ćudi i zamalo ode glava.

Eto, toliko od Knjaza… Za kraj je još pozdravio prijatelje iz Gradića, pohvalio Ogranak seljačke sloge iz Buševca, sjetio se da je snimao nekoliko puta u Vukovini… I zaključio ovo druženje:

– Pozdrav svim Turopoljcima i onima koji se tako osjećaju!

Pozdrav i tebi, Knjaz…