Pisac koji ne želi biti pisac u punom značenju te riječi… Tako bismo mogli opisati Stipu Bilića, čovjeka rodom iz Banja Luke, koji u svom romanu “Slava” opisuje život Slave Šenoe, žene Augusta Šenoe, inače rođene pl. Ištvanić, koja je živjela u Velikoj Gorici, pokraj župne crkve Navještenja BDM. S tim je romanom osvojio žiri i prošle godine dobio književnu nagradu Albatros.

– Moram priznati da je knjiga vrlo dobro prihvaćena kod publike. Ne znam točan podatak, ali znam da je prodana u velikom broju. Doživjela je nešto što ja nisam ni očekivao, pa čak ni želio. To je bila knjiga koju sam pisao iz duše, za sebe, a ne za druge, no na kraju je ispalo potpuno drukčije – kaže Bilić.

Prije nekoliko dana promovirano je i zvučno izdanje ove knjige, iako je ideja nastala još i prije prošlogodišnje dodjele nagrade Albatros. Sve je snimljeno još tamo u rano proljeće, u travnju je trebala biti promocija, no korona je sve malo usporila.

– Nisam siguran, ali mislim da je to prva zvučna knjiga stavljena na jedan ovakav poseban zvučni mediji, odnosno USB, što je puno praktičnije od CD-a, koji se danas gotovo više i ne koristi.

Banjalučanin Bilić odrastao je s desetero braće i sestara. Roditelji se nikad nisu miješali u to u koju će školu djeca ići, pa je tako u obitelji širok raspon zanimanja, od majstora do doktora. Stipo je nakon gimnazije otišao služiti vojsku, a nakon toga završio filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. A onda ga je životni put doveo u Veliku Goricu.

Stipo Bilić na recitalu u gimnazijskim danima

– Nakon fakulteta radio sam u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici kao vjeroučitelj. Bilo mi je odlično raditi s djecom, i dan danas se sretnem s njima. To više nisu djeca, to su ljudi, ali ja ih i dalje zovem svojom djecom. Bilo mi je najvažnije da djeca sama sebe grade, da mogu samostalno razmišljati, postaviti sami sebe na noge, da budu svoji ljudi, a ne da ovise o drugima, što je danas jako teško – ističe Bilić.

Nakon što je otišao iz nastave, neko vrijeme proveo me putujući po svijetu, da bi nakon toga počeo raditi u Gradskoj knjižnici Velika Gorica. Međutim, nedavno je ponovno promijenio posao, ali nije otišao daleko. Ista zgrada, drugi ulaz. Nakon što je Miljenko Muršić otišao u zasluženu mirovinu, postao je voditelj izdavačke djelatnosti u POU-u.

– Želio bih neke stvari probati podići na jednu višu razinu, ići u korak s današnjom tehnologijom, približiti sve to skupa ljudima širom svijeta. Primjerice, ‘Povijest plemenite općine turopoljske’ Ivana Rožića djelo je koje treba promovirati. Ima naših ljudi, Turopoljaca, ali i drugih u svijetu koji bi to htjeli pročitati, a najlakši način za dostaviti tu knjigu je da je pretvorimo u tzv. e-knjigu, koja se može dostaviti u par klikova. Ima i nekih starijih izdanja koje bismo tako mogli poslati u svijet – govori Bilić o svojim idejama.

Tridesetak godina već broji otkad je došao u ovaj grad koji smatra velikim potencijalom, zajedno s okolicom. U slobodno vrijeme, kaže, bavi se pisanjem, istraživanjem, a voli i hodati, planinariti, biciklirati…

– Prošetao sam ovo proljeće po našim Vukomeričkim goricama, obišao sam ih i biciklom i pješice. Gorica stvarno ima puno prekrasnih mjesta za vidjeti i otići, ali to premalo koristimo.

Da Stipina veza sa zajednicom bude još snažnija, pomoglo je i to što je dugi niz godina pomagao u župi Navještenja BDM. Bavio se i arhivom, pa su mu tako mnoge stvari došle pod ruku, pogotovo kad je riječ o starim stvarima s tavana, gdje je pronašao koješta, uključujući puno starih dopisa iz Amerike o Turopolju i Turopoljcima koji su se tamo vjenčali… I sve to ga je zaintrigiralo.

– Kako volim takve stvari, sve sam to skupio, te je jedan dio objavljen u mojoj prvoj knjizi “Župa Navještenja Blažene Djevice Marije”.
Ističe kako je siguran da postoje ljudi, kroničari svog vremena i mjesta, te kako bi bilo lijepo da se sve nađe na jednom mjestu.

– Tu ima prekrasnih starih slika u obiteljskim albumima, na tavanima obiteljskih kuća. Znam što govorim jer sam vidio neke stvari. To bi bilo zanimljivo ne samo u našem kraju nego i šire. I treba ostati budućim generacijama, jer to je vrijednost, a ne da stoji u nekom kutu…

Njegov prijevod knjige o poznatom trapističkom samostanu Marija Zvijezda, uz koji je odrastao, uvršten je u Nacionalnu biblioteku Njemačke u Leipzigu, što je još jedno priznanje.

– Povijest tog samostana je nevjerojatna i svakim danom se otkriva nešto novo. Trenutačno istražujem njihovo naseljavanje u Južnom Tirolu nakon Prvog svjetskog rata, o čemu nitko nije do sada znao.

Bilić aktivno istražuje sve vezano uz stari samostan Marija Zvijezda

Njegovo prvo pojavljivanje u javnosti datira još iz 1994. godine, kad je u tadašnjem Velikogoričkom listu počeo pisati seriju tekstova o Turopolju. Dao si je truda i počeo istraživati, te su počeli izlaziti kratki članci o kapelama kojih danas više ni nema, o starom groblju svetog Lovre na mjestu kojeg je današnji Vatrogasni dom…

I u svom romanu “Slava” spomenuo je to groblje te kaže da se nada da će jednog dana biti zabilježeno da su tu pokopani mnogi znameniti ljudi koji su ostavili velik trag za ovaj grad.

A nakon uspješne “Slave”, naš pisac koji to ne želi biti piše i dalje. Trenutno su u glavi dvije ideje koje želi realizirati, jedna opet vezana uz Turopolje, a druga uz rodni kraj, Banja Luku.

– Ako zima bude jaka i ne bude dozvolila puno šetanja po vani, to će ići puno brže. Nisam od onih koji sjednu i samo pišu. Ja svoju ideju nosim u glavi, kad misli sjednu na svoje mjesto, to i zapišem. Nisam profesionalni pisac, ne želim to niti biti – zaključuje Bilić.