Na jedinoj traci za ulaz osobnih vozila u Hrvatsku na graničnom prijelazu Ilok prošlonedjeljne večeri stala je Fiat Multipla. Trebao je to biti još jedan rutinski prolazak za policajce i carinike.

- Parkirajte vozilo sa strane! - rekao je policajac vozaču. Ne bez razloga. Multipla je, iako je u njoj bio samo vozač, malo čudno legla, što mu nije promaklo. Rutinska pitanja odavala su vozačevu nervozu. Za upravljačem je bio 66-godišnji Rajko Marić. Uvidom u informacijski sustav vidjeli su da je pred njima osoba koja je 14. prosinca 1992. godine bila osuđena zbog oružane pljačke.

Nisu imali pojma da razgovaraju s ocem Silvija Marića, nekadašnje velike zvijezde zagrebačkog Dinama, kluba koji se tada zvao Croatia. Silvijo Marić odigrao je 197 utakmica za NK Dinamo, postigao 52 gola i bio dio legendarne nogometne momčadi, hrvatske reprezentacije iz Francuske 1998., brončanih “vatrenih”.

Kad su policajci iz dvostrukog poda Multiple počeli vaditi svežnjeve u kojima je bila spakirana marihuana, shvatio je da će svoj 66. rođendan, 25. prosinca, najvjerojatnije dočekati iza rešetaka.

- Kad su kolege pristupili detaljnom pregledu vozila, imali su što vidjeti. Paketi su bili u svim pretincima i otvorima, i nisu se mogli načuditi što je sve stalo u automobil. Izvadili su ukupno 137 paketa, u kojima je bilo pakirano ukupno 74,4 kilograma marihuane koje je vozač Multiple pokušao prokrijumčariti iz Srbije. Policajce je još više začudilo što je Marić izabrao iločki granični prijelaz, koji šverceri droge praktički ne koriste jer na njemu nema gužve, već u pravilu idu na prijelaz Batrovci - Bajakovo, računajući na to da će tijekom vikend gužvi lakše proći kraj zaposlenih policajaca.

U 20.40 sati policajci su Rajku Mariću priopćili da je uhićen i počela je kriminalistička istraga. Ustanovljeno je da je droga najvjerojatnije albanskog porijekla. Sudac istrage vukovarskog Županijskog suda odredio je Rajku Mariću jednomjesečni istražni zatvor, koji će provesti iza rešetaka osječkog zatvora. Na prvom ispitivanju Marića je branio vinkovački odvjetnik Saša Čačić, koji je bio zamjena za odvjetnika Veljka Miljevića, koji je trenutačno izvan Hrvatske.

‘Nemam komentara’

Zašto se Rajko Marić, nakon što je već jednom u životu platio cijenu zbog nepromišljenosti, opet uputio u ovaj put mnogo rizičniji kriminalni biznis, šverc droge, intriga je koja nije jasna mnogima koji poznaju njega, njegovu obitelj, kao i njegova sina Silvija Marića. Silvio, koji je profesionalnu karijeru u Dinamu počeo 1993. godine, bio je ljubimac maksimirskih tribina s kraja devedesetih. Dobre igre mladi je vezni igrač dobro unovčio u Engleskoj, nakon što je 4. veljače 1999. potpisao ugovor za Newcastle. Vrijednost transfera iznosila je 5,8 milijuna dolara, što je u to vrijeme bio popriličan iznos. U Newcastleu se Marić nije dugo zadržao, već sljedeće godine prelazi u portugalski Porto. Slijedi, potom, povratak u Dinamo, pa transfer u grčki Panathinaikos, i onda definitivni povratak u matični klub, Dinamo 2005. godine. Menadžer Silvija Marića sve to vrijeme bio je upravo njegov otac Rajko. Kad smo Silvija Marića kontaktirali zbog situacije u kojoj mu se našao otac, u petak popodne kratko nam je odgovorio SMS porukom:

Nemam komentara, hvala.

Kako je nakon dugotrajne i uspješne sinove karijere, i brojnih unosnih transfera koji su je pratili, Rajko Marić ponovno dospio u financijske teškoće, a onda i u sukob sa zakonom, za sada nije poznato. Uopće, malo se toga zna o životu nekada jednog od najtalentiranijih sisačkih nogometaša, bivšeg radnika Željezare Sisak i bivšeg nogometnog menadžera Rajka Marića.

Bio je jedna od legendi sisačkog nogometa: cijeli život igrao je veliki nogomet u Metalcu, mali nogomet u klubu Borac 73 - ponajboljem klubu svih vremena legendarne “Kutije šibica”. Igrao je u Metalcu više od deset godina, počeo je kao bočni igrač, potom kao stoper, a često je igrao i kao špica, jer je bio neobično jak na nogama i odličan tehničar. Koliko je bio dobar s loptom, najbolje potvrđuje podatak da je bio proglašen najboljim igračem najpoznatijeg malonogometnog turnira “Kutije šibica” 1973. godine, kada su malonogometaši iz Siska osvojili prvi put taj turnir, kaže nam jedan od njegovih suigrača iz Metalca i Borca 73.

- Čitamo što se događa s Rajkom, znali smo i od ranije da je posljednjih godina imao problema sa zakonom, čuli smo da je bio u zatvoru u Turopolju, no njegova sisačka epizoda je čista. Mi ga pamtimo kao odličnog igrača, vrijednog radnika, odanog prijatelja, veseljaka koji je volio društvo i pjevanje, i zato mi ne bismo željeli da se iz Siska o Rajku priča nešto loše. On je bio dobar dečko, vrlo aktivan u tadašnjoj omladini i Partiji, tako da su ga stariji kolege zvali “Skojo”, podsjećajući ga u šali da je mladi skojevac, kaže nam drugi njegov suigrač, tek nekoliko godina mlađi od Rajka.

Od veterana Metalca doznajemo kako Rajko samo jednu godinu, dok je bio aktivni nogometaš, nije igrao u Metalcu. Tu jednu godinu otišao je kao radnik Željezare Sisak raditi u Njemačku. U drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća otišao je poslom u Zagreb, u tamošnji Željezarin konstrukcijski biro. Zajedno s njim otišli su njegova supruga Nevenka i sin Silvio.

- Dugo je još vremena dolazio na druženja u Sisak s nama, svojim bivšim suigračima iz Metalca i Borca 73, no posljednje desetljeće sve rjeđe.

- Posljednje tri godine uopće se nismo čuli s njim, nismo znali gdje je. Čuli smo da je u Irskoj, da je u Norveškoj. U Sisak nije dolazio. Kako smo čuli, ni njegov Silvijo nije jedno vrijeme znao što je s ocem i gdje je. Možda je ovo što se sada dogodilo, da je uhićen s ogromnom količinom droge, odgovor na pitanje gdje je bio i što je radio. Ne znamo, ali šteta je što je došao u sukob sa zakonom, jer ga mi pamtimo kao odlična nogometaša, vrijednog strojarskog tehničara u Željezari i odanog prijatelja, kaže nam nogometaš Metalca, sada šezdesetjednogodišnjak, koji je s Marićem igrao više od pet godina.

U vrijeme Rajka Marića Metalac je bio vrlo uspješan klub. Natjecao se u republičkoj, pa u Drugoj ligi. U povijesti kluba posebno mjesto zauzima polufinale kupa Jugoslavije na Poljudu 1984. S Marićem su igrali nogomet brojne legende sisačkog i hrvatskog nogometa: od Zlatana Gršića, Ivice Kukoleče, Srećka i Josipa Cavrića, Zdenka Bače, Darka Mancea, do Vidovića, Radetića, Seferovića, Jajčinovića, Jagodića, Milnovića i brojnih drugih.

Dva braka

Iako nije najslavniji sisački nogometni Rajko, slavniji je svakako bivši igrač Dinama i Crvene zvezde Rajko Janjanin, on je čovjek na kojeg se odnosi čuvena rečenica legendarnog radijskog komentatora nogometnih utakmica Ive Tomića. On, a ne slavniji Janjanin. “Ajme majko, što uradi Rajko!” rečenica je koju je Ivo Tomić koristio opisujući Janjaninove majstorije, ali tu je rečenicu prvi put upotrijebio opisujući nogometne majstorije sadašnjeg pritvorenika osječkog zatvora. U veljači 1999. o tome je u tjedniku Nacional govorio Rajko Marić.

- Igrala se neka kup utakmica - Metalac iz Siska i Vardar iz Skoplja, koju je prenosio Tomić. Ja sam napravio jedan potez loptom koji ga je oduševio i tako je uskliknuo u eter: “Ajme majko, što uradi Rajko!”.

Rajko Marić godinama je živio u sisačkom kvartu Caprag, u stanu tik do bazena, dvaput se ženio. Prvi put s Katom iz Petrinje, pa je jedno kraće vrijeme i živio u Petrinji. No, kako doznajemo, ta veza nije dugo trajala. Drugi put se oženio Siščankom Nevenkom, iz toga braka rodio se sin Silvio. Koliko znaju njegovi prijatelji, i taj se brak prije dosta vremena raspao.

Rajko Marić rijetko je govorio za medije. U velikoj ispovijesti u povodu prelaska njegova sina Silvija u engleski Newcastle, govorio je, ne samo o svojim menadžerskim iskustvima, već i o životu iza zatvorskih rešetaka. Iza njega je, te 1999. godine, bila odslužena dvoipolgodišnja kazna zbog oružanog razbojstva u zagrebačkoj Dubravi, koju je izdržavao u kaznionici u Turopolju. Osim strasti za nogometnom loptom, bivši nogometaš sisačkog Metalca, rođeni Siščanin sa završenom strojobravarskom školom, imao je puno opakiju strast - kocku.

Davna pljačka

Kocka je, kako je tada govorio, bila razlog što je usred bijela dana, 1. listopada 1992. godine, u klubu Casino Dioniz, vlasnika Ivana Brčića, gdje je inače redovito svraćao, potegao pištolj “dugu devetku” Crvena zastava. Kako je to izgledalo opisao je konobar Davor K. koji je kasnije svjedočio i na sudu: - Kad je ušao, prvo je sjeo za poker automat i od blagajnika zatražio da odigra partiju za 500 tadašnjih dinara. U lokalu su bila još dva-tri igrača. Odlučio je pričekati da se svi raziđu. Nakon desetak minuta izišao je iz lokala i vratio se nakon nekoliko minuta. Došao je otprilike pola metra do mene, pružio mi najlonsku vrećicu koju je držao u lijevoj ruci, a u desnoj je držao pištolj uperen prema meni. Rekao mi je: “Reci kolegi da stavi novce u vrećicu, nemam puno vremena”. Prestrašio sam se i nisam mu ništa na to odgovorio. Krenuo sam s vrećicom i otvorio vrata blagajne, a kolega mi je bio okrenut leđima - rekao je konobar na ispitivanju pred istražnim sucem.

Blagajnik koji je imao službeni pištolj, premišljao se trenutak što da napravi. Odustao je od uporabe oružja i u vrećicu počeo trpati novčanice od po 1000, 500, 100 i 25 dinara.

- Požurite se, nemojte se zezati! Daj i ostali novac! - govorio je nervozni Marić, misleći pritom na novac koji su držali u aktovci spremljenoj sa strane za slučaj isplate većih dobitaka. Kad je dobio sav novac, potrgao je telefonske žice i izjurio iz Dioniza. Konobar i blagajnik krenuli su za njim, ali nije bilo traga ni njemu ni njegovoj Zastavi 128. Obavijestili su vlasnika i policiju. Policajcima su ispričali da je nekoliko dana prije nego što ih je opljačkao, Marić igrao cijelu noć poker, i to za veće iznose. Marića su opisali kao “finog gospodina”, koji je i njih častio pićem, bio savršeno miran, čak i kad je gubio. Blagajnik se prisjetio i policajcima ispričao kako ga je Marić nekoliko dana prije pljačke pitao: “Što bi se dogodilo kad bi ja pokušao opljačkati kockarnicu?”.

- Pucao bih - odgovorio mu je blagajnik.

- Znam, jer imaš pištolj - odgovorio je Marić. No, nitko nije ni sumnjao da bi nogometašev otac mogao posegnuti za oružjem. Policija je vrlo brzo uhitila Rajka Marića i rekonstruirala što je bilo poslije pljačke. Otišao je do stana u Novom Zagrebu, dio novca stavio je u torbu u spavaćoj sobi. S drugom polovicom, a ukupno je opljačkao iznos u protuvrijednosti od tadašnjih 16.000 DEM, krenuo je u grad tražiti svoje vjerovnike. Uhitili su ga u kafiću s dijelom novca. Policajcima je rekao da je to ušteđevina njegove supruge koja je bila vlasnica videoteke. U istrazi koja je uslijedila ustanovljeno je da je pištolj kojim je opljačkao mjenjačnicu Rajko Marić ukrao svom prijatelju, kojeg je prethodno bio tražio da mu posudi 15.000 DEM zbog kockarskih dugova. Ispitivali su policajci i Zdravka Mamića, koji je Rajku Mariću posudio 11.000 maraka za “biznis”.

- U dogovorenom roku vratio mi je 9000, a obvezao se da će uskoro vratiti i ostatak. Javio mi se nekoliko dana prije pljačke, ali ne da mi vrati ostatak novca, već da mu posudim još. Panično je tražio 5000 maraka. Posudio sam mu, ali uz uvjet da mi za osam dana vrati ukupan dug od 7000, jer mi je trebalo za posao - ispričao je istražiteljima 1992. godine Zdravko Mamić. Njega je navodno na dan pljačke Rajko Marić tražio u restauraciji Vinodol, ali ga nije našao.

- Kajem se zbog onoga što sam učinio, ali nisam mogao vratiti dugove, nisam mogao dići kredit, niti u tako kratkom vremenu zaraditi novac da bih vratio dugove - pokušao se opravdati na sudu. Sudac Emir Midžić, sada odvjetnik, “odrezao” mu je dvije i pol godine zatvora. U to vrijeme Marićev sin Silvijo bio je nadareni 17-godišnjak koji će krajem devedesetih postati zvijezda prijelaznog roka, u kojem je uz njegova oca ključnu ulogu odigrao tadašnji izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Miroslav Blažević i Suad Rizvanbegović, i ostvariti višemilijunski transfer, uz tjednu plaću od 40-ak tisuća DEM. Bio je to Rajkov zgoditak života, a on u prelasku sina u engleski klub bio ključna figura. Na pregovorima  prelasku bio je i Ruud Gullit, legendarni nizozemski nogometaš.

Lažno obećanje

U kasnijoj ispovijesti Nacionalu, Rajko Marić rekao je kako je Zlatko Canjuga obećavao poslovni prostor ispod sjeverne tribina nogometnog stadiona, što nikad nije realizirano, Silvio Marić 2008. je godine, nedaleko od maksimirskog stadiona, otvorio nogometnu akademiju. U veljači 2016. godine zagrebački Trgovački sud pozvao je vjerovnike da predlože otvaranje stečaja zbog dugova od 1,5 milijuna kuna. Jedan od članova vijeća gradske četvrti Maksimir prijavio je Marića juniora da je za akademiju sagradio montažne svlačionice bez dozvole, kao i parkiralište. Silvio Marić branio se da je dozvole za parkiralište ishodio grad, te kako nije znao da su potrebne i za montažne objekte. No, ti problemi sada izgledaju kao prava sitnica prema onome što je snašlo oca. Je li u nove nevolje upao nepromišljeno, je li Rajko Marić bio samo “mula” i je li bio solo igrač ili dio krijumčarskog lanca milijunski vrijedne droge, tek treba rasvijetliti istraga. Kako god, odigrao je do sada najrizičniju partiju u svojem životu.