Arsen Dedić je bio lik iz crnobijelih vremena, iz zabavnih emisija koje su se emitirale iz različitih centara: Beograda, Zagreba, Sarajeva, Ljubljane...

Moj je prvi utisak o njemu bio da je drugačiji, da nije tipičan šlageraš, no, iskreno, nisam ga puno slušao. Kao pubertetlija sam, razumljivo, više naginjao pjevačicama, nego šansonijerima”, prisjeća se Zoran Predin nekadašnjih subotnjih večeri u kuhinji njegovih roditelja. Pa ni njegovoj mami i njegovom tati Arsen nije bio omiljeni pjevač. Mama je voljela Mikija Jevremovića, a tata, kao veliki poštivatelj ženske ljepote, veoma je cijenio Terezu Kesoviju. Predin će zauvijek žaliti da tata nije doživio večer otprije desetak godina, kad je on pjevao s Terezom, jer da je tata to vidio, vjerojatno bi rekao: “Zorane, napokon nešto od tebe.”

Arsen Dedić Zoranu Predinu postaje nešto važniji koju godinu kasnije, u gimnaziji, kad bi se na tulumu prigušila svjetla i plesali, takozvani, stiskavci. “Ne daj se Ines” bila je neizostavan dio repertoara toga intimnijeg dijela zabave, čak i nekoliko puta za redom. Tada je, kaže, počeo upijati Arsenovu poetiku. Arsenove su ga riječi prvi put potresle sredinom sedamdesetih i ni četrdeset pet godina kasnije, čini se, nisu to prestale činiti.

Uživo u Lapidariju

“A uživo sam ga prvi put sreo u Lapidariju osamdeset prve ili druge, kad nas je poslije jednog koncerta upoznao Darko Glavan. Arsen je bio u Staroj uri, jednoj gostionici preko puta, gdje su se u to vrijeme okupljali svi koji u dva ujutro nisu bili pospani, i tada sam od njega dobio megakompliment, da ga malo svojim izgledom, a malo nastupom, podsjećam na Jima Morrisona. Naravno, ja sam odmah nakon što smo se rastali potražio tko je taj Jim Morrison.”

Neobično je čuti da jedan od najpoznatijih muzičara jugoslavenskog Novog vala nije znao za Jima Morrisona, ali Predin objašnjava kako je bio drugačiji od većine vršnjaka, u mladosti nije imao postere gitarskih heroja na zidu sobe. Za njega su bile mnogo važnije knjige Josepha Hellera, Charlesa Bukowskog, Hermana Hessea, Federica Garcie Lorce, Jamesa Jonesa... I vjerojatno baš zbog svojih literarnih interesa nije bio opterećen predrasudama o šansonijerima, nije u sebi imao onaj gnjev i prezir prema tradiciji tipičan za pankerske mulce, već je momentalno osjetio bliskost s Arsenom.

“I moram priznati, nije to bilo zbog njegovih stihova ili muzike, već sam se najprije zakačio na njegov smisao za humor. Zatim me zadivio svojim obrazovanjem, koliko je znao o likovnoj umjetnosti i literaturi. Otkrivao mi je slikare, upućivao što još moram pročitati. Muzika je došla tek nakon svega toga. Možda zato što tada još nisam imao zrelosti ni znanja da ga shvatim. Tek kad sam počeo raditi neke stvari izvan Lačnog Franza, izvan žanra koji sam sam smislio, kad sam ušao u muzičke žanrove koji imaju neka svoja pravila, zapravo sam shvatio koliko je Arsen velik. Onda se taj kanal otvorio, dogodila se razmjena između mene i njega. Naravno, ja sam priznavao sve što sam naučio od njega, a on je tajio što je naučio od mene.”

“Ipak, on je poštovao ako je tkogod bio talentiran.”

“Kod Arsena si znao da poštuje tuđi talent samo po jednome: on to nije spominjao. Znao je pohvalit, ali vrlo rijetko i šturo. Pažljivo je birao riječi, bio vrlo direktan s komplimentom i odmah bi dodao: ‘Da se ne pokvariš.’”

“Daj mi Barbaru”

Idućih nekoliko godina mnogo su se družili. Susretali se na različitim priredbama, festivalima, snimanjima novogodišnjih emisija, po hotelima, aerodromima, i unatoč razlici u godinama, polako se razvijala njihova naklonost i drugarstvo. Predin je ponosan kako je ušao u uži krug, postao gotovo član obitelji jednog osjetljivog, ranjivog umjetnika koji je bio vrlo oprezan, zatvoren, katkad i otresit ako bi pomislio da netko ugrožava njegov privatni prostor. Nije uvijek ni s njim imao volje razgovarati, priča Predin. Nazvao bi u sitnu noćnu uru i kazao: “Daj mi Barbaru”, pa čitavih pola sata pričao koještarije s njegovom suprugom, a njega na koncu jedva pozdravio.

Negdje potkraj osamdesetih zaključili su kako je napokon došao čas da snime zajednički album. “Svjedoci, priče” snimali su mjesec dana u Ljubljani, u studiju Tivoli, s Mirkom Vuksanovićem kao pijanistom i aranžerom i njegovom grupom Avtomobili iz Nove Gorice. Arsen je pjevao Predinove pjesme, Predin Arsenove, a na pjesmi “Domovina”, koju je napisao slovenski pjesnik Janez Menart, a preveo Zvonimir Golob, Arsenu i Predinu pridružio se Bora Đorđević.

http://migration.jutarnji.hr/migrator/ws/publication/jutarnjiList/resource/binary/900353 

“Ja sam u to vrijeme vodio buran rokerski život. Vraćao sam se u hotel u šest ujutro, a on bi se tada budio. Nagovorio bi me da odem barem na doručak s njim, pa bih proveo još nekih pola sata, sat, jedva gledajući, dok bi on jeo, i otišao na spavanje do podne. Dok bih ja spavao, on bi otišao u Kinoteku preko puta hotela, u Nazorovoj ulici, i gledao filmove. Jedan ili dva filma bi pogledao čekajući da se ja probudim. Zatim bismo rano popodne počeli snimati i ne prekasno, negdje oko devet, deset navečer, završavali. Nismo se žurili, vrlo polako je nastajao taj album.”

Kad je izašao, napravili su promotivnu turneju. Predinu i danas izmami osmijeh kad se sjeti Arsenovog slovenskog, a on je baš volio govoriti slovenski. Bio je to, kaže Predin, vrlo specifičan jezik u kojemu je Arsen poneku riječ, ako mu je nedostajala, slobodno i neopterećeno izmislio. Na zajedničkim koncertima inzistirao je da najavi njih dvojicu na slovenskom i obično je to ispala zgodna, premda nehotična, šaljiva točka. Mnoge su gradove zajedno prošli i mnoge pozornice dijelili u svome neurednom, skitalačkom muzičarskom životu.

Završili bi s koncertom oko jedanaest, pa bi ih pozvali na večeru koja bi trajala do jedan, a zatim se obično našlo neko društvo s kojim bi u nekakvom pajzlu popili još štogod i taj noćni dio, s čudnim svijetom koje su sretali na pumpama i kolodvorskim restoranima, uz podgrijane špekfileke i vajngulaš, bio je često i zabavan i nadahnjujući. Arsen je znao otkriti poeziju na takvim grubim mjestima, a ni Predin nije bez toga talenta.

Motor u agoniji

“U doba rata dosta smo nastupali po Sloveniji. Sjećam se, jednom je došao po mene sa svojim srebrenim BMW-om da idemo u Goricu u Italiju, i to je bilo prvi i jedini put kad je on šofirao. Nikad nije išao preko treće brzine. Ja sam u sebi molio Boga, ‘daj, molim te, prebaci u četvrtu’, ali ništa. Auto se mučio, ja sam se mučio, jedino je Arsenu sve bilo normalno. On bi se tako zapričao, da uopće nije primjećivao da motor urla u agoniji. Kasnije smo zaključili da je možda ipak bolje da uzmemo nekoga da nas vozi na svirke.”

Nastupali su zajedno pet, šest puta godišnje. Ako bi koji od njih napravio veći koncert, obično bi pozvao onoga drugoga kao gosta. U jednom im se trenutku krajem devedesetih i Matija pridružio. Posljednji put sreli su se krajem lipnja 2015. u Esplanadi, da dogovore nekakvu gažu, koja se naposljetku nije dogodila jer je stariji kolega po prilici mjesec dana kasnije, da oprostite, umro. Predin je s njim imao, u svemu, sedamdesetak, osamdeset nastupa i snimio možda dvadeset pet njegovih pjesama posijanih na različitim albumima i pjeva ih često i rado, u spomen na pokojnog prijatelja. U subotu navečer u osam nastupa u Laubi na Črnomercu pa, ako ste u Zagrebu, vjerujte, grijeh je to propustiti.