Kako se mijenjaju godišnja doba, tako i Lonjsko polje mijenja svoje lice. Zato, ako ste jednom posjetili ovaj park prirode, to nikako nije dovoljno jer svako lice ovoga kraja nosi i svoju priču. Tijekom zime, kada padne snijeg mala seoska mjesta poput Kratečkog, Trebeža i Krapja postaju prolazi u jedan magični svijet te baš kao i ormari iz Narnije vode u pahuljama prekrivenu šumu gdje je svaki korak prema unutrašnjosti jedan korak dalje od stvarnosti prepune stresa i briga. Jedini suputnici bit će životinje, pokoja turopoljska svinja koja traži zaostali žir ili pak neka od ptica koja nije pobjegla na topliji jug. Ako maknemo bijele pahulje i na scenu postavimo cvijeće, ulazimo na sljedeću stranicu priče zvane Lonjsko polje. Proljeće sa sobom vraća i ptice selice, pogotovo rode koje su zaštitni znak ovoga parka. Kratka vožnja uskom cestom kroz Čigoč odmah otkriva zašto ovo mjesto ima titulu “Europsko selo roda”. Naime, nema kuće koja na svom krovu nema barem jedno gnijezdo koje ugosti te ptice koje su za mnoge postale simbol vječne ljubavi između dva partnera.

pa_1797381_rode_cigoc20-280714.jpg 

Ljeto pak nosi toplije vrijeme i više mogućnosti za istraživanje parka - biciklom, pješice u gojzericama ili tenisicama, na malenom čamcu ili brodu, kajaku, na leđima konja ili pak kroz dalekozor.

lonjsko-polje24-231019.jpg 

Sve su to načini na koji se mogu otkriti tajne koja se skrivaju u prostranim ravnicama i šumama Lonjskoga polja. Za kraj tu nam je jesen, vrijeme kada se stari prisjećaju kako je nekada izgledao život u ovom kraju. Podsjetnici na ta vremena se nalaze na svakom koraku. Na polju gdje bake i djedovi u društvu posavskih konja beru kukuruze, u malenim kućicama bez dimnjaka, pa i u narodnim nošnjama od kojih niti jedna nije jednaka. Nekoliko čuvara uspomena pretvorilo je svoju kuću u etnološku zbirku s predmetima koji danas nama predstavljaju relikte, dok su prijašnjim žiteljima Lonjskoga polja to sve redom bili svakodnevni predmeti za život. Jedina konstanta u ove četiri priče jest rijeka Sava koja, pa možemo reći, vlada ovim krajem. Ona još od davnih vremena određuje kako će ljudi i životinje živjeti, ovisno o tome kako je njeno raspoloženje koje se zapravo oslikava u vodostaju i poplavama koje mogu nastupiti u bilo koje doba godine. No, ni Sava nije imuna utjecaju vila godišnjih doba tako da i ona svaki puta ubaci nešto novo u priču zvanu Lonjsko polje.

Nakon lirskih opisa, vrijeme je da se dotaknemo i čvrstih činjenica koje isto tako govore o ovom Parku prirode. Lonjsko polje sa svojom površinom od 50.650 hektara najveće je zaštićeno močvarno područje ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom dunavskom porječju, te se ubraja među najugroženije močvarne dijelove u svijetu. Nalazi se u aluvijalnoj ravnici rijeke Save u središnjem slivu te rijeke, između gradova Siska i Stare Gradiške. Iako ime daje naslutiti da se radi samo o jednom velikom polju, zapravo ga čine tri - Lonjsko, Mokro i Poganovo.

Kao što su tri jezera tako postoje i tri ulaza u ovaj Park prirode. Jedan je u selu Čigoč, drugi u Krapju, a treći u Repušnici i svaki ulaz nudi posebni doživljaj. Krenimo s Čigočem, selom koje je od 1994. službeno prvo europsko selo roda. Štoviše, u njemu živi više bijelih roda nego stanovnika i prema broju gnijezda mjesto ima najbrojniju populaciju roda u Europi. A svako od tih gnijezda teži i po nekoliko stotina kilograma. Primjerice, na kući koja je danas jedan od informativnih centara u parku prirode prije je bilo gnijezdo teško čak 900 kilograma! Gledajući u malenu kuću teško je povjerovati da ona može podnijeti tu težinu, no posavske drvene kućice skrivaju u svojim daskama nekoliko tajni. Naime, posavske kuće imaju specifični tip gradnje. Građene su od drveta hrasta lužnjaka i napravljene su po principu lego kockica. Tko god bolje pogleda, vidjet će da su daske, odnosno planjke, označene brojevima. To je zato da kada se rastave mogu kasnije lakše sastaviti jer kako je Lonjsko polje poplavno područje, prije pojave nasipa ovaj kraj je stalno bio pod vodom. Mještani su zato uslijed poplava selili svoje kuće na više dijelove te ih kasnije opet vraćali na svoje mjesto. Istinitost te prakse se može vidjeti i po kućnim brojevima tih kuća jer neke od njih imaju dvije adrese. To je zato što se neke kuće nakon poplave ne bi vratila na točno isto mjesto, pa bi samim time dobile i novi kućni broj.

lonjsko-polje01-231019.jpg 

Kuće bez dimnjaka

No, tajna za veliku izdržljivost kuće leži u činjenici da nemaju dimnjak. Prve kuće su građane u vrijeme Austro-ugarske kada je na snazi bio porez na prozore i dimnjake, pa su zato siromašniji građani na selu gradili kuće s malim prozorima i bez dimnjaka. Odsutnost dimnjaka nije pak značila i odsutnost peći, pa su seljani dim iz nje puštali u tavan gdje su sušili svoje meso, sireve i ribu. Taj dim je imao i još jednu funkciju - on je uništavao crvotočinu na krovu i time ga kondenzirao učinivši ga dovoljno snažnim da na sebi drži gnijezdo od nekoliko stotina kilograma.

Takav tip gradnje specifičan je za veliki broj kuća u Posavini, no posebno do izražaja dolazi u Krapju, jedinom selu u Hrvatskoj koje ima status sela graditeljske baštine i u njemu se, od 1995. godine, tradicionalno obilježava Dan europske baštine. Ovo maleno mjesto nije samo jedinstveno u Lijepo našoj, nego i u svijetu kao primjer tradicijske drvene arhitekture u okolišu poplavnih nizina karakteristične linijske prostorne organizacije sela. Iako malene, te kućice su lako mogle primiti obitelj od 10 članova. Zapravo, morale su ih primiti. Naime, prije stotinjak godina svi članovi obitelji su spavali u prostoriji na katu, a objedovali su u prizemlju. Iako, oni su jako malo bili u kući. Većinu vremena su bili vani, na polju. Jedino su preko zime provodili dane u malenoj kućici s par prozora. A kako je nekada takav život izgledao znaju oni stariji u Lonjskom polju. Jedan od njih je i Zlatko Sučić koji je u svojoj kući u Čigoču prikupio treću najveću etnološku zbirku obiteljskih tradicijskih predmeta u cijeloj Europi koji govore kako se nekada živjelo. Ima tu više od 700 predmeta, među kojima su vilice iz doba Prvog svjetskog rata pa i drveni konstrukti za skidanje čizama bez ruku. U njegovom dvorištu je “feder vagl” - kola za konja koja su se koristila samo za posebne prilike u selu kao što su krštenja i vjenčanja, pa zatim predmeti iz svakodnevice poput ćupova za mlijeko, mali top, školska drvena pernica pa i drveni utezi. Naime, kada je bila zima, muškarci su dizali utege da ne ispadnu iz forme. No, pravo blago nalazi se unutar drvenih zidova gdje se nalazi tkalački stan na kojemu i dan danas, u 82. godini, radi njegova supruga Jagoda.

Kao da je vrijeme stalo

Nije on jedini koji se posvetio čuvanju povijesti. U Krapju se nalazi bogata etnografska zbirka u kući i okućnici obitelji Palaić. Zbirku čine preko 170 predmeta koji su uglavnom od tekstila, drva i keramike. Etnografski predmeti su proizvod narodnih rukotvorina samoukih proizvođača ili starih obrta i zanata. Svi su vezani za narodni život i način privređivanja seoske obitelji naselja Krapje. U etnografskoj zbirci ističu se arhaični oblici pokućstva, narodne nošnje, pribor i pomagala za izradu tekstila na tkalačkom stanu.

lonjsko-polje03-231019.jpg 

Kada se govori o Lonjskom polju obavezno se mora spomenuti i bogati životinjski svijet. U parku tako obitava 250 vrsta ptica, od kojih se 134 tu i gnijezdi. Među najpoznatijima je dakako roda, no tu su još orao štekavac, stepski sokol, patka njorka te brojne druge. Dva područja unutar Parka, Krapje đol i Rakita, proglašeni su i posebnim ornitološkim rezervatima, a Krapje đol je i prvi proglašeni rezervat u Hrvatskoj. Jedan od popularnih aktivnosti u Lonjskom polju je, očekivano, promatranje ptica. U Repušnici je tako poseban program posvećen ptici kosac - neumornom livadnom pjevaču kako ga zovu mještani. Naime, on se gnijezdi i skriva u visokoj travi, a njegova lokacija se može prokučiti po laganom njihanju vlati trave te po karakterističnom zvuku. Nema ovdje samo ptica. Lonjsko polje je područje s najvećom koncentracijom autohtonih pasmina u Hrvatskoj. Ovdje se i dalje može pronaći hrvatski posavac, konj za kojega su mnogi mislili da je izumro. Tu su i slavonsko-srijemska siva goveda, koja svojim dugim rogovima podsjećaju na istarske boškarine, kao i turopoljska svinja. Svi oni mogu se vidjeti na beskrajnim livadama i pašnjacima parka prirode, ili kako lijeno leže među drvećem, ili pak kako se kupaju u velikim lokvama vode koje su ostale iza nabujale Save.

lonjsko-polje11-231019.jpg 

Zapravo, cijeli ovaj kraj izgleda kao da je godinama pod staklenim zvonom. Kao da je ovdje vrijeme stalo. To se najbolje vidi u toj simbiozi ljudi, životinja i prirode koja predstavlja danas jedan fenomen koji je teško doživjeti. Zato se osim dana u ovom dijelu svijeta mora provesti i noć, i to u tradicionalnim kućicama u kojima su prije stotinjak godina živjeli stari žitelji ovoga kraja. Takvih mjesta na sreću ima dosta - Tradicije Čigoč, Etno selo Stara Lonja, Seoski turizam obitelj Ravlić, Roda, Ekoetno selo Strug…, a u njima možete i okusiti tradicionalnu posavsku kuhinju. I nevažno u koje doba godine došli svaki put će vas dočekati nešto fantastično u Lonjskom polju.

Info

Događanja