U Gundulićevoj ulici, na broju četiri, nalazi se jedno od najljepših i najuzbudljivijih mjesta u Zagrebu, i uvijek mi bude žao što tu nisam došao u pravo vrijeme, kada mi je bilo deset-dvanaest godina. U “Muzeju vlakića” - što je loš, deminutivčekom opterećen naziv - nalazi se maketa, veličanstvena poput željeznice u švicarskim Alpama i, najljepše od svih, pruge kanjonom Neretve, na kojoj je sve, premda smanjeno u razmjerima dječje igračke i arhitektonske makete, kao u nekoj savršeno urbaniziranoj, a opet prirodom bogatoj, uglavnom brdskoplaninskoj, ali tako našoj, našim emocionalnim i kulturnim modelima bliskoj zemlji.

Jedino što na ovoj, kao ni na drugim malim željeznicama, nije prilagođeno razmjerima sitnoga svijeta, u kojem se i mi smanjujemo do veličine distalnih falangi svojih kažiprsta, brzina je kompozicije. Ona niz svijet Backo Mini Expressa projuri brzinom neusporedivo većom i od one najbržega japanskog vlaka.

Pruga u Gundulićevoj 4, gdje je ulaz za djecu 25, a za odrasle 30 kuna, duga je 1500 metara i ima oko 350 skretnica. To ju čini najdužom malom željeznicom u ovom dijelu svijeta, a, vjerojatno, i jednom od dužih u Europi. Ta pruga barem je dvostruko duža od “metroa” koji je gradonačelnik Milan Bandić ovih dana ponudio Zagrepčanima kao dvostruko predizborno obećanje - za parlamentarne izbore koji će, evo, sad, za nekoliko tjedana, i za lokalne koji će, barem u Zagrebu, ubrzo zatim - a koji bi, prema originalnoj Bandićevoj zamisli, trebao spajati Britanski, ili Ilički trg, s Draškovićevom ulicom.

Gradonačelnik to neće reći, ali tako bi grad koji se ponosi najkraćom žičarom na svijetu dobio i najkraći metro. Istina, ne bi to bio pravi metro, nego bi samo tramvaj “uronio pod zemlju”, kako to stručno veli Bandić, ali kako tramvaj nije Kike Curavić, imamo razloga da se zapitamo zašto bi tramvaj ronio?

Gradonačelnik kaže da bi “podzemna konstrukcija sigurno pojačala temelje zgrada u Ilici”, te je, s mišlju o pretrpljenom potresu, od Vlade zatražio promjene zakona koji ga ograničavaju u kreditnom zaduživanju. Pod hitno da mu se omogući da digne “par milijardi kuna” sa svrhom uranjanja tramvaja, jer ako se to ne učini, Plenković će biti kriv i odgovoran za novo rušenje Zagreba, ukoliko, ne dao Bog, novi potres drmne neojačane temelje zgrada u Ilici.

Osim toga, “stanovnicima Ilice tramvaj više ne bi bučao pod prozorom danju i noću”, a “Centar grada dobio bi još veću atraktivnost i za turiste”, koji iz nekog razloga, koji nam gradonačelnik ne otkriva, ne vole tramvaje. Kao što nam ne kaže ni zašto bi sve malobrojnijim stanovnicima Ilice smetalo nešto što im, dok ih je bilo i mnogo više, nije smetalo u proteklih sto i dvadeset godina. Osim što, “danas (…) ljudi strahuju od najmanjeg treska”, pa “razmišljamo (…) o statičkom pojačavanju građevina u Donjem gradu”.

 Ideja da prolazak tramvaja remeti statiku donjogradskih kuća i da se izgradnjom metroa, ili tramvajskog uranjališta, tojest tunela, pojačavaju njihovi temelji, a time se i štiti grad pred opasnostima od budućih potresa, izvan svake je sumnje vrlo originalna. Manje podsjeća na devetnaestostoljetnu infantilnu urbanu fantastiku Julesa Vernea, a više na posljedice živčane uznemirenosti vremešnijih i slabije naobraženih susjeda iz prizemnih i suterenskih stanova, te na plahu raskokodakanost kokošiju za prolaska Fergusonovih traktora kroz turopoljska sela, ali u osnovi se najnovije misli i ideje gradonačelnika Milana Bandića o zagrebačkom “metrou” značajno ne razlikuju ne samo od njegovih obećanja iz niza prethodnih kampanja - sjetimo se, primjerice, izgradnje zgrade zagrebačke Opere - nego su sasvim u poetici magijskog realizma balkanskih predizborja.

Pritom, motiv metroa uopće nije novi. On se na ovim prostorima javio još u vrijeme komunizma, kada je Slobodan Milošević bio na putu preuzimanja totalne vlasti u Srbiji i Jugoslaviji. U Beogradu, nesretno i nespretno konfiguriranom velegradu, ideja o podzemnoj željeznici postojala je još mnogo prije Miloševića, i to ne samo kao idealno prometno rješenje, nego i kao simbolično sredstvo metropolizacije Beograda.

Svi veliki gradovi Zapada i Istoka, od Pariza, Berlina i Londona do Varšave, Budimpešte, Minska, Kijeva… imaju tu nesretnu podzemnu željeznicu, a Beograd je, eto, nema! Ali kako je podzemna željeznica bila grandiozna i vrlo skupa investicija, a socijalistička Jugoslavija trajala je kratko, nakon Titove smrti i početka dugog umiranja višenacionalne države svima je bilo jasno da od metroa neće biti ništa. I tako, čim je postao fikcija, metro je mogao postati predizborno obećanje.

Milošević je, u snovima ili u stvarnosti, gradio metro još od vremena kada je preuzimao svu moć u Srbiji i u Savezu komunista Srbije, pa kroz sve višestranačke izbore na kojima je prije pada sudjelovao. Gubio je ratove, zemlja mu je tonula u hiperinflaciju i u totalno društveno rastrojstvo, ali san o metrou ne samo da je opstajao, nego se i materijalizirao.

Istina, iskopana je samo jedna jedina postaja, ali je u glavama njegovih simpatizera i vjernika prokopano mnogo više od toga. I sasvim sigurno danas u Srbiji i u Beogradu postoje ljudi, postoje slabije naobražene susjede iz prizemnih i suterenskih stanova, koji vjeruju da bi Beograd danas imao podzemnu željeznicu, e da nenarodni elementi i neprijatelji srpstva nisu Miloševića srušili s vlasti i izručili Haagu.

Bandićeva fantazija o “metrou”, o tramvaju koji zaroni na Britancu - koji on, da bi bio intimniji s vlastitim gradom, naziva Iličkim trgom - i izroni negdje kod Traumatološke klinike u Draškovićevoj, naivnija je od fantazija Miloševićevih gradonačelnika Beograda samo zato što dolazi malo prekasno, u vrijeme kada se Milan Bandić, ta svakako najmarkantnija i najdugovječnija pojava u ukupnoj povijesti zagrebačkih gradonačelnika i gaulajtera, malo-pomalo pretvara u autsajdera i u viteza posljednje šanse.

Ali možda je i to samo privid, možda njegova tajna i jest u tome što je on oduvijek znao ići nisko, mnogo niskije od svih svojih protuslovnika i konkurenata, i što je imao imaginaciju upravo tih slabije naobraženih susjeda iz prizemnih i suterenskih stanova, koje se u posljednja dva mjeseca doista plaše da bi im se s prolaskom tramvaja strop mogao sručiti na glavu, i koje doista vjeruju da će im njihov vječni dobročinitelj prokopati zemlju ispod Ilice, učvrstiti temelje i usput se dogovoriti s gospodarom potresa da više ne trese Zagreb.

Možda u svojoj najnovijoj retoričkoj akciji, možda u svom sumanutom narativu - narativ?, budalasta riječ, ali ovdje joj je pravo mjesto! - o “metrou” koji zapravo i nije metro, Milan Bandić kreće u odlučujuću bitku za konačno zaposjedanje mašte svojih sugrađana i glasača, tih najdragocjenijih svojih žetončića, koji ga nikad dosad nisu iznevjerili. I tko bi se usudio kladiti da u tome neće uspjeti, ili da postoji netko tko bi maštom Zagrepčana ovladao prije njega?

Jer Milan Bandić, osim što umije misliti kao najmanja među njegovim sestricama i braćom, i što su njegova osjećanja, strahovi i strepnje istovjetni njihovima, ima još jednu osobinu, koja ga čini apsolutno neusporedivim: njome je doveo do toga da najsiromašniji i najjadniji među onima koji su za njega glasali u proteklih dvadeset godina, nevoljnici iz Kozari boka i Kozari puteva, iz straćara, podruma i soba bez prozora po centru grada i u prvim susjedstvima vila na Šalati i Pantovčaku, trajno žive u uvjerenju da su mu jednako važni kao i sve te ane stavljenićke rukavine, siniše varge i milanke opačićke, ako ne i važniji od sviju njih.

Prema Bandiću njegovi su birači obavezani kao prema mesiji. Ako na sljedećim izborima ne budu glasali za njega, kao što značajan broj umnih i zainteresiranih promatrača vjeruje da neće, Bandićevi će glasači, svaki, ili skoro svaki od njih, biti pod gorkim dojmom da je upravo izdao mesiju.

  Pruga u Muzeju vlakića toliko je duga da bi, prokopa li gradonačelnik Bandić tunel od Traumatološke klinike u Draškovićevoj do sajma antikviteta na Iličkom trgu, svakoga od nas tko se uspije smanjiti do distalne falange svoga kažiprsta, mogla u svojim vagončićima ukrug vozati sve dok ne nestane struje. Ne uspijemo li se, međutim, smanjiti, krivnja neće biti na gradonačelniku, nego na nama koji se nismo uspjeli prilagoditi formatu njegovih obećanja. Ili u ta obećanja nismo ni vjerovali, nego smo se samo pravili da sudjelujemo u igri.