Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA – Spleen gornjeg grada

[]

Hodali su ulicama u zanosno proljetno predvečerje, opijeni snenom tišinom i pritajenom mistikom gornjeg grada gdje je samo sabor podsjećao da se birokraciji može teško umaći i na onim najčarobnijim mjestima. Život se rastvarao poput kišobrana, nudeći uzbudljive opcije, zovući na sanjarenje. Eterična muzika uspavanih legendi i duhova Gradeca i Kaptola omamljivala je čula i misli. Kupali su se u nježnoj posteljici mistične magle povijesti kojom je čitav predio bio prožet. Hodanje nizom strmih stepenica, živa igra ukusnog rasporeda neonski zelenog rascvjetalog raslinja i austrougarske arhitekture, bio je već sam po sebi romantičan doživljaj – time pojačan što je bio dijeljen s dragom osobom.

Ne prejak nalet vjetra i nešto brži, tamniji oblaci pružali su tek naznake mogućeg nevremena, nečega što je tek u nastanku – više kao slutnja, ne precrna – čak štoviše kao tama u kojoj se može uživati. Začetak manje oluje koji isključivo osvježava, ne plaši. Krošnje su se zaljuljale u ritmu zračnih struja. Basoviti šum lišća ispunio je ulice. Zrakom su poletjele i vrtložile se bijele paučaste latice. Predznak tmine koja buja davao je poseban, vještičji čar malim, skrivenim dvorištima koja su se iza starih, drvenih ovalnih vrata otvarala znatiželjnom oku. Atmosfera u kojoj je bilo jasno što je moglo biti nepresušnim izvorom inspiracije za spisateljicu Mariju Jurić Zagorku. Arsenu to nije promaklo. Zagrlio je Nevenu i poljubio je u meki obraz.

Njih dvoje znaju se već godinama, ali su tek odnedavno u vezi. Velika prednost jer znaju kakva je ova druga osoba bez iluzijske koprene preko očiju zaljubljenog teleta.

Pomislio je kako bi bilo lijepo da uvijek tavore u ovakvom nadosjećanju svijeta, da ne moraju biti marionete brojnim radnim zadacima preko tjedna već samo i uvijek dvoje ljudi čija je sloboda koraka omeđena isključivo njihovom, a nikako tuđom voljom.

“Eh, da je uvijek ovako, da postojimo samo nas dvoje i svijet kojeg smo voljni istražiti, svijet koji je sam po sebi jedna velika avantura u kojoj želimo sudjelovati, a ne samo popis sivih zadataka koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i zdrav razum, ali za uzvrat pune novčanik.”, odzvoni mu misao koju se bojao izreći na glas da ne kontaminira zajednički osjećaj ugode tj. bojao se da bi to Nevenu uznemirilo, a onda posljedično i njega. Dok su neizgovorene, stvari kao da ne poprimaju svoju pravu snagu, ne ispune do kraja svoj potencijal. Doduše, znao je da misli itekako mogu formirati stvarnost pa ih je pokušao zaustaviti. Njena prisutnost u tome mu je uvelike pomogla.

Uživao je u pogledu na njene oči koje su živom vatrom popratile njenu priču o pokojnom ocu koji ju je ovdje dovodio kad je bila mala i kupovao joj sladoled (bila je to blaga sugestija u smjeru da bi bilo slatko da i on to napravi) te o opaticama koje su je čuvale kad bi roditelji bili zauzeti svojim doktorskim dužnostima. Naglo ga preplavi toplina tuge pri pomisli na nju kao djevojčicu. Imao je potrebu zagrliti je i zaštititi to malo nejako djetešce. Je li to ona i dan danas – zatočena u tijelu odrasle djevojke? Ostajemo li svi mi mala, nejaka djeca u tom kaotičnom kovitlacu životnih okolnosti koje zovemo iskustvom na temelju kojeg gubimo pravo ponovno se zvati djecom?, pretekla ga je misao.

Iako se jedan biljkama opkoljen i ispunjen (gotovo progutan) birc sam od sebe nametao da ga se posjeti, doimajući se poput male slatke džungle unutar ipak pretežitog kraljevstva u kamenu, odlučili su korake poslati u daljnje istraživanje. Tkalč(evićev)a, ta istovremeno lijepa i ugodna dama, ujedno i prostitutka, opet ga je kurvinski očarala, ali samo zato što mu već dugo noga tamo nije zalutala. U protivnom, da češće ovdje zalazi, teško da bi podnio to mjesto što uvijek vrvi turistima. Nevena je odlučila prešutjeti (ta doć’ će već na svoje) da joj se tu pretjerano ne ide, vidjevši da je on baš nekako nabrijan. Ta njegova volja bila je jača od njene ne-volje. Uostalom bitno je s kim si, ne gdje si, pomislila je prisjetivši se te uvijek aktualne stare izreke.

Nakon što su pojeli pileće prutiće i zalili ih s Crnom kraljicom, razvezali su o temama iz prošlosti, pretežito dijeleći jedno s drugim razne šaljive dogodovštine. Bilo je kao da se natječu tko će ovo drugo više nasmijati.
“Hoćemo stolni nogomet?”
“Al’ samo nas je dvoje.”
“Ak’ se napijemo bit će nas taman četvero.”

Kolutala je očima u stilu – nemoj mi molim te prodavati te glupe fore – ali je u sebi zapravo puno više voljela te glupe fore no što su joj išle na živce. Bile su savršena nadopuna kaleidoskopskim razgovorima koje su vodili.
“O bože što bi sad sve radila da mi noga nije sjebana”…
Nakon kraće dramatske stanke Arsen ju bocne: “Što, hodala po stropu ko Emily Rose?”
“Mama ti Emily Rose”, upućuje mu tobože zlobni pogled, a on se slatko nasmije i otpije još jedan pozamašni gutljaj slasnog crnog piva.

“Imaš puno pjegica na ruci. To mi se sviđa.”
“Stara, da su pjegice zvijezde – moje tijelo bi bilo Milky Way.”

Tu je Arsen bio malčice poprskan mlazom pive iz Neveninih ustašca…

…Posjetili su još par mjesta, kao da su na turneji po birtijama. Premda je to, u ova vremena, sve skuplji sport Arsen i dalje ne zna na što bi pametnije mogao potrošiti novac. Neki štede za stanove, aute, klincima za školovanje. Ja, ja živim. Možda egoistično i samodostatno, ali iskreno, rezonirao je dok su u nekakvoj metal birtiji naručivali novi hmeljni nektar. Premda inače misli Metallicu slušaju seljaci, danas mu je sjela, štono se kaže, ko budali šamar. Da nas barem netko ovdje zakuca, za ove drvene stolce, da sve stane i da nam ovo nikad ne dosadi, rekao joj je, a ona se s time složila. Složili su se doduše i u tome da bi sva privlačna stanja mogućno izgubila veliki dio svoje čarolije da ne sadrže neizbježan faktor prolaznosti. Gdje god bi se te večeri našli, bila to klupica, perivoj, nepoznat skriveni gradski vrt ili prepuna terasa za njih je to bila nova gradska oaza. Jesu li ta mjesta, sama po sebi, doista imala karakteristike oaza ili su ih oni u njih svojim dobrim raspoloženjem umetali? Je li njihova nutrina bila oaza koja je kroz tu prizmu doživljavala i vanjski svijet ili je ovaj svojim značajkama u njima stvarao osjećaj oaze. Tko je više ili prvo bio oaza, oni ili gornji grad. Je li se radilo o istovremenoj uzajamnosti. bila su pitanja oko kojih je otpočela još jedna kasnonoćna metafizička rasprava Arsena i Nevene. Ulične lampe zagasitog sjaja i jeka topota koraka po praznim noćnim srednjovjekovnim ulicama, doprinosili su uživljenosti u temu…

Objava FRIK IZ KVARTA – Spleen gornjeg grada pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.