Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA Ako me, danas sutra, uhite


Nakon gotovo dvanaest sati spavanja izašao sam na ulicu. Kebab kojeg sam sinoć pojeo započeo je s procesom sublimacije, znate ono – prijelaz iz krutog stanja u plinovito. Sva je sreća da se neke druge stvari, kad se ukrute, ne pretvaraju u plin. Vjetar je mrsio kose bujnih krošnji i razbuđivao me umjesto kave. U atmosferu je žurno odnosio tragove sna sa mojeg lica. Ponosnog koraka proljeće je šetalo gradom i udahnjivalo meku svježinu u biljke i ljude. Cika djece iz obližnjeg pješčanika miješala se sa jekom podnevnih crkvenih zvona.

Razmišljao sam o jednom naslovu iz Kronika VG u kojem stoji da će policija prekršajno kažnjavati vrijeđanje svojih djelatnika na društvenim mrežama. Subota je. Dan prije no što će na portalu izaći moja pjesma „Rolanje u parku kraj muzeja“, a koja se tiče nekih mojih polu-stvarnih avantura s policijom. Iz prijetećeg naslova, koji je na prvu djelovao pomalo prvoaprilski, kao da je izbijao policijski strah od ismijavanja. Kad te netko učestalo ismijava, bez obzira ima li za to valjan razlog ili ne, možeš napraviti više stvari u svoju korist. Ignorirati to, razmotriti mogućnost da ismijavatelj ima pokriće za to što radi i pokušati nešto promijeniti na bolje da mu začepiš gubicu ili (najlakša opcija) zaprijetiti mu kaznom ako nastavi sa svojim ismijavateljskim aktivnostima. Čudna mi čuda, naš državni aparat odlučio se za ovo zadnje.

Odao sam se maštarenju da moja pjesma dolazi do nadležnih policijskih vlasti koje zatim promptno izdaju nalog za moje uhićenje…

…Ulazim u policijsku stanicu koja bojama više podsjeća na dječji vrtić nego na ozbiljnu ustanovu koja trenira strogoću nad (ne)poslušnim građanima. Premda sam dobio zaušnjak radi brbljanja, nakon što sam upozoren  da čkomim, smijuljim se. Imam osjećaj kao da se vraćam u dječji vrtić pa me spopada neka dječja blagost i radost življenja. Bezbrižno i prostodušno cvrkućem: „Idem se iglati u muliju“. U skladu s osjećajem da sam ponovno balavac, pokušavam jezikom uhvatiti šmrklju koja mi visi iz nosa. Nije to lako, ljulja se.

šamarelica

U svom uredu narednik me, nimalo u suglasju s nevinim izgledom zgrade koju predstavlja, dočekuje prekriženih ruku i zapovjednički mi se obraća: „Zlatko, danas ćemo se igrati“. (Opa, odlično, ipak ćemo se iglati). „Igrat ćemo se ispitivanja“, nastavlja narednik. „Pravila igre su jednostavna, ja pitam – ti odgovaraš, ja pričam – ti slušaš. Jel to jasno?“

„Jasno, gospodine naredniče, jasno poput…“ Ne stižem ni izgovoriti ovo poput kadli me ponovo posjećuje zaušnjak mladog plavca koji me svečano dopratio do svojeg nadređenog“.

„Jesam ti rekao da ne pričaš!“, viče na mene plavac mladac.

„Pa kako da istovremeno šutim i odgovaram na narednikova pitanja?“ Stiže munjeviti pljas! Zbog moje izrazite znatiželje u krivom smjeru. „He pa dok se čitaju te tvoje bljuzgarije“, obraća mi se opet mladac, „stječe se dojam da si domišljat dečko. Snađi se!“ Kao u nekoj američkoj kriminalističkoj seriji – što god kažem upotrijebi se protiv mene.

 „Zlatko“, kormilo razgovora preuzima narednik. „Kakva ti je ono pjesma u Kronikama VG? Pa zar te nije sram, tako pisati o nama koji smo tu da štitimo vas građane“.

„A tko će mene štititi od vašeg mladog djelatnika?“, opet sam znatiželjan i opet po meni pada pljusak pljuski. „Lakše malo, dobit ću potres mozga!“, glasno se žalim pogledavajući narednika u nadi da će mi se ovaj smilovati, ali, pogađate, na poklon dobivam samo novu porciju „milovanja“.

 „Da bi se dobilo potres mozga treba ga imati, mladiću“, podjebava me narednik. „Provocira me da opet verbalno reagiram pa da se mladac može iživljavati na meni“, prostruji mi glavom boje policijske odore. Ovaj put, neočekivano, svoje misli pametno zadržavam za sebe. Moram smisliti taktiku kako odgovarati na narednikova pitanja bez da me poslije toga šamari mladolikog salijeću ko pčele medvjeda koji im krade saće. Sumnjam da mu se telepatski mogu obratiti. Znam, pisat ću mu odgovore na ekran mobitela i tako zajebat ovog nabrijanog mladca kojem moja glava služi ko sletna pista za njegove leteće dlanove. Ali kako? Ta ruke su mi iza leđa svezane lisicama. Jedino da poput one ptičice kljunom vrijedno tuckam po tipkama, kao da obrađujem drvo…

…„Onda Zlatko“… čujem narednikove riječi i uviđam da je u međuvremenu izrekao gomilu stvari na koje uopće nisam obraćao pažnju jer sam bio zauzet vlastitim mislima. „Ništa, hvatat ću kontekst iz onog zadnjeg što čujem, pametan sam ja dečko“, tiješio sam se u sebi.

„Onda, što ćeš od tog dvoje?“, narednik postavlja  zaključno pitanje i požudno uvlači dim cigarete.

„Fuck, od kojeg dvoje? Ajme. Panika! A šta da radiiim? Ovo je premalo da shvatim o čemu je govorio. Ako priznam da ga nisam slušao totalno sam nadrapao. Ako se odlučim kockat i ispalim: „Ono prvo“ – riskiram da odaberem lošiju opciju. S obzirom da ne znam o čemu se radi ne mogu ni odgađanjem odgovora kupovati vrijeme za odluku. Što ako je prva opcija 20 godina robije negdje u Lici – bogu iza nogu, a druga samo meni u „čast“ oživljen politički zatvor na Golom otoku? Što bolje podnosim: hladnoću ili vrućinu? Čini mi se hladnoću. Dakle ipak ona prva opcija. Hej čekaj, ali što ako je obratno – Lika na drugom, a Goli Otok na prvom mjestu? Što ako to dvoje uopće nisu opcije, nego nešto sasvim deseto?…

…Nakon što su se vrata ćelije za mnom naglo zatvorila neki tetovirani grmalj zaljubljeno je zurio u mene. „Mali, kakav si u krevetu?“, zanimalo ga je. „Ma užas živi, još uvijek piškim u njega čim zaspim“, odgovorio sam što sam dubljim glasom mogao. „Sve u redu, neću ti ja dati da zaspiš, hehe“, veselo će čovječji Godzilla i tepa mi glasom koji pomalo podsjeća na majčin: „Zlatko.. Zlatko… Jel ideš s nama u Samobor saditi jagode?“

Đizus, sve je ovo bilo samo moje budno sanjarenje. Otvaram oči i bunovno zurim u majku koja ponavlja pitanje: „Ideš s nama u Samobor?“ Skoro sam joj odgovorio: „Evo, evo, idem, samo da smislim kak’ da zbrišem iz zatvora“…