Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA Auto utrka s onu stranu mogućeg


Bez nekog plana vozikao sam se gradom na biciklu i izdaleka začuo neobičnu buku. Zvučalo je kao da netko motornom pilom pokušava prepoloviti kljovu od mamuta. Visoka intonacija zaglušujuće je parala zrak. Nije valjda da netko opet ruši drveće pod izlikom da na njemu žive insekti koji se u jatima obrušavaju na sušeni veš koji, kvačicama pričvršćen o plastične konopce, poput zastava krasi pročelja stambenih zgrada. Tako, otprilike, u mojem susjedstvu najčešće glasi službeni nalog za rušenje neke prekrasne breze odrasle uz gradski pločnik. Netko vrijedan ju je prije mnogo godina posadio da generacijama ljudi uljepšava grad, stvara kisik i udomljuje raznoliki živi svijet – među ostalim i klince koji po prvi put iskušavaju svoje penjačke vještine. Netko nevažan naručuje njihovu sječu – valjda da bi se osjetio važnijim, boljim, pače plemenitim – jer svojom je odgovornom građanskom inicijativom  spasio nečije gaće od po gaće neobično opasnih nametnika koji dom vole potražiti na obližnjem drveću. Srećom, ipak se nije radilo o rušenju drveća već o utrci koja je zauvijek promijenila moje (dotadašnje) poimanje mogućeg. Brzi i žestoki su Spori i mlitavi spram onog čemu sam svjedočio na ovoj nesvakidašnjoj jurnjavi.

Na startnoj liniji pješčane staze poredalo se sedam nabrijanih autića koji su manijačkim dodavanjem gasa u leru testirali spremnost motora. Za volanom svakog sjedio je mini vozač, za ovu priliku, umanjen u mjerilu 1:20 na svoju uobičajenu veličinu. Znam, nećete mi vjerovati, ali vjerujte, ni sam nisam mogao vjerovati kad sam iz Mercedesovog tima dobio informaciju da u mini Merđi sjedi majušni Kimi Raikonnen, a za Ferrari-jevim volanom sićušni, poput palca dugački Alonso. Piskutavim glasićima obojica su nešto gorljivo objašnjavala svojim timovima, slineći po mikrofončićima pod kacigom. Prije ovakvih utrka svi vozači podvrgavaju se tajnom ritualu smanjivanja pod stručnim vodstvom šamana, za tu praksu službeno ovlaštenog od upravljačkog tijela Formule 1. Vozačima smanjivanje ne pada teško jer kad bi u grad došli u svojoj normalnoj veličini izazvali bi nezapamćeni interes medija, a to je ono što žele izbjeći pod svaku cijenu. Ovo je njihov hobi, opuštanje između službenih utrka Formule 1 i živo im se fućka što za događaj ne zna baš previše ljudi. Zapravo, to i priželjkuju. Jedina je manjkavost smanjivanja ta što je trajanje efekta još uvijek dosta nepouzdano pa se može dogoditi da vozači svoju prirodnu veličinu povrate za vrijeme same utrke što podosta otežava nastavak sjedenja u vozilu. Zasad je, srećom, izoliran slučaj da se Raikonnen jednom prilikom povratio samo do pola svoje veličine pa ga ni vlastita žena danima nije mogla razlikovati od njihovog najstarijeg sina. Prijatelji obitelji kažu da je Raikonnen cijeli jedan dan proveo u osnovnoj školi, lažno se izdajući za svojeg sina ne bi li mu ispravio jedinicu iz glazbenog – pjevanje visokog C (naime unatoč polovično povećanom stasu, zadržao je glas mini čovječuljka).

mali-autici-2

Kad je utrka započela svjedočio sam prizorima koji su prkosili svim fizikalnim zakonima u koje sam dotada slijepo vjerovao. Autići su vozili toliko brzo da ih nije bilo moguće pratiti golim okom. Moglo ih se samo čuti, no raspoznavanje po zvuku bilo je također varljivo jer su svako malo probijali zvučni zid pa bi zvuk motora prilično kasnio za trkaćim vozilom koje ga proizvodi. Osim zvučnog zida probili su i pokoji bubnjić gledatelja, pardon slušatelja. Na čistini, gdje su razvijali najveću brzinu, redovno bi ulazili u područje ultrazvučnih frekvencija. Baš iz tog razloga utrku je, u skladu s novim EU propisima, komentirao posebno izdresirani šišmiš koji jedini u realnom vremenu može naslutiti gdje se koji autić nalazi i u kojem je krugu. Egzotičnosti same utrke dodatno je doprinijelo i to što je na poveći razglas događanja na stazi sa šišmiškog na hrvatski simultano prevodio gospodin Batman, pasionirani obožavatelj ovakvih utrka i vlasnik bogate kolekcije trkaćih autiju svih veličina i namjena. „Uspori, uspori, vrti mi se u glavi!, Raikonnen je molećivo dovikivao  Alonsu nakon što ga je ovaj drsko prestigao u dvijetisućečetiristopedesetšestom krugu. „Neću, neću hihi, tko ti je kriv kaj si sinoć cugal pa si sad mamuran“, bez milosti mu je glasićem bečkog dječaka odcvrkutao Alonso i poput munje odvezao ostatak utrke, uvjerljivo osvojivši prvo mjesto.

U nevjerojatnom, pače suludom tempu odvozilo se tri tisuće krugova, s prosječnom brzinom od, ipak, skromnih 750 km/h – jer eto, na stazi ima i zavoja, a dvaput se moraju promijeniti i gume. Da, bila je to uvjerljivo najbrža utrka na svijetu. Prava je šteta što je nisam mogao vidjeti, unatoč tome što sam sat vremena pronicljivo buljio u stazu. Do slušanja.