Prijava

Vaša prijava

KNJIGA TJEDNA Pascal Bruckner: Dobar sin


„Ući u intimu moje obitelji, to je kao da podignete kamen ispod kojeg gmižu škorpioni.“

Memoari Pascala Brucknera, nedavno objavljeni u izdanju Algoritma, jedna su od boljih knjiga koje vam se mogu dogoditi na početku ove čitateljske godine. U njoj jedan od vodećih francuskih književnika i mislilaca iznosi vlastitu obiteljsku povijest, šokantnu priču o ocu nasilniku, majci žrtvi i sebi kao osobi kakva je postao zahvaljujući, ili unatoč, okolnostima svog odrastanja.

Što je to što tjera još uvijek živućeg čovjeka na ovako brutalno iskrenu osobnu ispovijest? U posljednjih nekoliko godina popularan je tip književnosti iznošenja osobne povijesti, bilo u obliku memoara, bilo romansirano, a čak i u romanima granice osobne povijesti i fikcije postaju sve tanje i sve je teže razaznati stvarnost od izmišljenog. Najpopularniji u tom fahu je možda Norvežanin Karl Ove Knausgaard i njegova šest knjiga duga životna ispovijest „Moja borba“ u kojoj također piše o svom životu, odrastanju, obitelji, prijateljima i odnosima. No za razliku od Knausgaarda, čitanjem kojeg se često stječe dojam nabrajanja događaja i činjenica, Brucknerov „Dobar sin“ je, čini se, knjiga napisana s razlogom. Iako su često šokantni – okosnica priče i glavna preokupacija pripovjedača je odnos s fizički i verbalno nasilnim ocem – u ovim memoarima naići ćete na duboko promišljanje o prirodi najbliskije od svih veza na svijetu, one između roditelja i djece, te o smjerovima u kojima se one mogu razvijati. Nasilan odnos lako bi mogao voditi u odbacivanje i mržnju, ali Pascal Bruckner je, čini se, nakon razdoblja mladenačkog bunta („No, mladost je glupa, ona je razdoblje apsolutnog i ne poznaje umjetnost nijansi.“), odabrao neki drugi put. Umjesto mržnje ostaje dojam žaljenja što se sve odvilo baš tako, a ne nekako drukčije.

„Pobuniti se nije ništa. Prava umjetnost je ne ponoviti greške onih koje odbacujemo”.

Osim o odnosu s ocem, Bruckner piše i o svemu što ga je spasilo – učenju, pisanju, čitanju, filozofiji, Parizu, prijateljstvima, slavnim mentorima poput Rolanda Barthesa i svom duhovnom bratu blizancu filozofu Alainu Finkielkrautu – i pritom je bolno otvoren, na momente šokantan, ali i zabavan i duhovit, i sve u svemu, kako i piše na koricama, čita se poput napetog krimića čiji glavni obrat zaista i dočekujemo na posljednjim stranicama ovih memoara.

Svim zaljubljenicima u knjige i čitanje za kraj ove preporuke poklanjamo dva citata iz knjige. Neka vam služe kao preporuka i poziv na čitanje ove dojmljive knjige.

„Nismo imali televizor, što je bila neočekivana sreća: bio sam prisiljen čitati, pomoću mašte pobjegao sam tuposti, utapanju u kaši slika. Knjižnica je u isto vrijeme i bedem i oružje, štiti me od svijeta i pruža mi argumente kojima mu se mogu suprotstaviti.“

„Knjige su me spasile. Od beznađa, od gluposti, od kukavičluka, od dosade. Veliki tekstovi nas izdižu iznad nas samih, proširuju nas do dimenzija jedne republike duha. Ući u njih, to je kao zaploviti u otvoreno more ili rastaviti iznimno složeni urarski mehanizam.“

Pascal Bruckner (Pariz, 1948.) jedan je od najcjenjenijih francuskih esejista i književnika. Za knjigu eseja „Napast nedužnosti“ 1995. godine dobio je nagradu Médicis, a 1997. za roman „Kradljivci ljepote“ nagradu Prix Renaudot. U Hrvatskoj su mu objavljeni naslovi: slikovnica „Upomoć, Djed Božićnjak se vraća“, knjige eseja „Bijeda blagostanja“ i „Babilonska vrtoglavica: kozmopolitizam ili mondijalizam“, romani „Ljubav prema bližnjemu“, „Kradljivci ljepote“, „Božansko dijete“ te društvene studije „Tiranija kajanja“ i „Paradoks ljubavi“.

Autorica teksta: Ivana Grubačević

Objava KNJIGA TJEDNA Pascal Bruckner: Dobar sin pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.