Izležavao sam se na plaži, izvijajući se u pokušaju pronalaženja savršenog položaja u kojem mi se nijedan kamen neće zabijati u kost. Premda je bio paklenski vruć dan, debeli hlad borovine i  konstantno milovanje povjetarca, činili su život ugodno polaganim i polusnenim. Sve se pričinjalo kao da lebdi između jave i sna. Premda je već čitava moja ekipa davno bila ušla u more, odgađao sam svoj ulazak jer sam taman bio upao u jedno od onih magnovenja iz kojih izlazak nudi samo krajnje odmatanje zamršenog klupka spoznaje.
Katkad bi mi razmišljanja naprasno prekinula prekrasno oblikovana stražnjica jedne mlade majke koja je svom k’o od majke ili ti sebe, rođenom sinčiću, pomagala iskopati bazenčić na rubu mora. Bez sumnje, njena je stražnjica bila vrlo privlačna, no sve dok ju je pokazivala kao majka koja lomeći kičmu, pomaže svom djetetu sagraditi majušno privatno kupalište, ta je stražnjica gubila znatan dio svoje erotske čari kakvu proizvodi samo svjesnost da bi njome nekoga mogla i opočarati, a što bi u njene kretnje, možda čak i posve podsvjesno, unijelo prijekopotrebni momenat draženja – traženja muške pažnje. Dakle, u njenom debelom mesu u tom je trenutku bilo previše majčinstva, a premalo od uloge brižne majke oslobođene ženstvenosti, a da bi se taj prizor mogao priznati za erotičan – premda mu se nije mogla oduzeti i stanovita seksualna draž…

…Čovjek je zaljubljen u koncepte, ali ne toliko u ono na što se oni odnose, već u sigurnost koju oni donose. On voli aksiome – oni ga rasterećuju od nelagode vječnog traganja. Čovjek održava svoju vjeru, ugodnu žabokrečinu predvidljivosti i nepreispitivanja, lagodnost tavorenja u odabranom općem uvjerenju koje proizlazi iz zapravo kukavičkog interesa pripadnosti krdu koje taj koncept njeguje, kojem se klanja. To znatno pridonosi komforu živjenja. Posebno se to očituje u religijama u kojima vjernik ne mora učiniti ništa posebno da se svidi, da osvoji, bude prihvaćen ili u najmanjoj mjeri – (is)trpljen. Dovoljno je samo da se deklarira kao vjernik i time si već priskrbljuje dovoljnu, čak trajnu, zaslugu da bude dio nečeg većeg od njega samog – ili ti da što jeftinije stekne ugled. Zato mi se oduvijek i više sviđao budizam od kršćanstva jer on čovjeka ne uči da se beživotno podvinjuje nekom bogu već da sam sebi kroji sudbinu, sam sebi bude bog – što, kad se izbjegne prvotnoj zamci prevelikog sebeljublja i arogancije, sa sobom nosi i znatno veću odgovornost i rad na sebi – jer nema više slijeganja ramenima i linije manjeg otpora jer bog/sudbina je tako htio/htjela. A ne. Odjednom je kormilo života bačeno u ruke pojednca. Na njemu je da, bez obzira na vanjske uvjete plovidbe (barem) pokušava odrediti i/ili održati svoj kurs.
Tek kad se zakorači izvan sigurnosti općepoznatog dolazi do mogućnosti stvaralačke i/ili djelatne slobode. More je otvaralo mislilačku čakru..


..I ateist je vjernik, samo u suprotnom smjeru.
Volimo vjerovati u nešto čak i kad si laskamo da ne vjerujemo. Agnostik – taj veruje da se ništa ne može spoznati. Istraživač – taj pak veruje da sve treba istražiti – tu sam negdje otprilike i sam. No, ne treba se previše nervirati oko toga da je većina sklona biti u stanju nekog uvjerenja. To olakšava postojanje jer gdje bi se stiglo kad bi se baš svaka stvar stavljala na vagu. Bio bi to možda i prevelik utrošak energije. Borove iglice svako malo su me pogađale poput precizno navođenih projektilčića. Iz filozofiranja me prekine prijateljev bojni poklič, pun divljeg entuzijazma i uživljenosti koje su klinci prepoznavali kao nešto autentično i zbog čega nisu više sjedili u običnom jeftinom gumenjaku koji pušta vodu već je to za njih čas postajao pravi ratni brod, ponos španjolske armade koja se bori s gusarima (mamom i tatom jednog od klinaca). Naposlijetku, kad je španjolski brod potopljen – postao je čamac za spašavanje na kojem već tjednima zarobljeni plutaju beskrajnom morskom pučinom u tananoj nadi za spasom, proživljavajući napade morskih pasa, zmija i krakena.

Pritom je prijatelj/kapetan svojom naracijom te brodolomačke odiseje nas “odrasle” koji smo to s obale promatrali kao neku vodenu predstavu, podsjećao na one genijalne autore dugometražnih crtića koji razmišljaju i o tome da će svi ti klinci doći u kina u pratnji svojih roditelja pa onda i za njih ubacuju prikladne linije teksta poput: “Kapetanov dnevnik, 207. dan, ponestaje nam ruma pa to što smo odpočetka bez vode pomalo postaje problem.” Ili, nakon što je od nekog plivača načinio krakena, ne bi li kod klinaca (kao) malo smanjio nastalu paniku rekao: “Hm, vidi kraken. Da vidimo možemo li ga se otarasiti veslom.” Klinci su cičali i vriskali kao da će doista završiti u želucu morske nemani.
Promatrajući ih s obale, razmišljao sam o tome starim li ja to – jer sve češće promatram tuđe predstave umjesto da živim svoje. Umrtvljen od (uobičajene) prevelike potrebe za promišljanjem pitao sam se ne rasipam li svoj život analizirajući ga umjesto da ga živim. A opet, nije li svima pomalo tako? Ipak osjećao sam istovremeno da kao spisatelj ne živim samo da bih živio već i da bih spoznao, stvorio nešto, da sam na neki način parazit koji crpi sirovinu zvanu život da bi iz nje oblikovao tekst ili pjesmu. Stoga nikad ne mogu samo živjeti u trenutku već uvijek u primozgu osjećam zadaću da treba nešto upamtiti, zapisati jer što ako je baš ovo taj momenat koji zaslužuje biti ovjekovječen. Ipak, u službi promatrača/zapisničara kapetanovog dnevnika učini mi se da sam kao taj promatrač (iako skroz uživljeni) danas potpuno promašio fudbal. Pustio sam mobitel u koji sve ovo pišem, popeo se na obližnju stijenu i skočio u vodu. Zbog izrazito nevještog skoka koji je podigao poveću vodenu gljivu, za mene je, na moje oduševljenje, kapetan odlučio da sam leteća lignja. U tih sam par minuta u ulozi leteće lignje koja opsjeda čamac bio puniji života nego sveukupno u zadnjih tjedan dana koje sam proveo kao čovjek koji (samo) voli umišljati da je čovjek.

P.M.S. (post Majsecov scriptum) Zbog skoka s velike visine na prsa neke talijanke s plaže mislile da sam u tom dijelu gadno izgorio pa su mi zabrinuto pružile svoju kremu za sunčanje. Prekrasno. lmam valjani razlog da započnem komunikaciju s komadima, a da nije preočito upucavanje. I’m alive! Toliko čak da im na lošem engleskom pričam prispodobu o sebi, pelješkom neandertalcu:

Na Pelješcu viđen neandertalac. Skače sa stijene na turiste. Glasa se dosta nerazumljivo što je razumljivo s obzirom na okolnosti. Mnogi gazda restorana bez otpora mu predao netom na kolac nataknutog janjca. Molimo ne dragati ga i ne nuditi mu hranu. Plažama prilazi s leđa (“Hi aproučiz bičis from d bek” – ove padaju od smijeha). Djeci krade jednoroge i kantice za pijesak. Ponekad i kupaće gaće. Odvratite li pogled namazat će se vašom kremom za sunčanje. Premazan svim kremama i faktorima…

Talijanke se glasno cerekaju izvana. Ja iznutra…

 

Objava FRIK IZ KVARTA Kapetanov dnevnik pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.