Portugalski autor Afonso Cruz, čije smo knjige „Cvijeće“ i „Knjiga godine“ već preporučivali u ovoj rubrici, ima nov roman neobičnog naslova „Kupit ćemo pjesnika“. Na svega sedamdesetak stranica teksta raspoređenog u ultrakratka poglavlja upoznajemo svijet u kojem vladaju isključivo zakoni ekonomske isplativosti, sve je promatrano kroz nizove brojki, statistike, studije slučaja, sve je vrlo konkretno i dokazivo. Mjesto umjetnosti u tom svijetu je službeno nepostojeće, ali umjetnike – slikare, kipare, književnike – može se kupiti i držati u kući, za zabavu, kao kućne ljubimce. Nakon što djevojčica poželi imati  pjesnika, obitelj odabire jednog u trgovini, pomalo odsutnog, istrošenih cipela i bez ijednog sponzorskog komada odjeće.

„Trebamo li znati još nešto o održavanju nekog od ovih primjeraka?“, zanimalo me.

Da biste ga zabavili, kupite mu bilježnice s bijelim listovima i obične olovke. Možete mu kupiti i nekoliko knjiga. Imamo ih različitih vrsta.“

Iako naizgled posve beskoristan (ekonomski gledano, oni koji ničim ne „pridonose kruženju ekonomije“ u svijetu ovog romana nazivaju se beskorisnicima), pjesnik u kući svojom će prisutnošću, slučajno odrecitiranim stihovima, promijeniti svakog od ukućana. Riječ je o svijetu iz kojeg je službeno istjerana svaka vrsta umjetnosti (jer nije profitabilna), u kojem O, Manone! postaje svakodnevna uzrečica, govor i izražavanje, pa čak i osobna imena, reducirani su do brojčanih iznosa ili se oko njih vrte… U takvom svijetu svaki oblik drugačijeg, odnosno pjesničkog izražavanja postaje neshvatljiv, svaka metafora postaje laž. U takvom svijetu trebate nekog da vam ponovno otkrije mogućnost slobode – ne samo izražavanja, već slobode da u konačnici oblikujete svoje živote na način na koji sami to želite. Drugim riječima, knjiga na zabavan način progovara o smislu umjetnosti i o besmislu življenja bez nje. U ovom romanu konkretno poezija oslobađa, ali isto bi se moglo reći za stvaranje općenito i za sve ostale spomenute umjetnosti – neuredne, nelogične, razbacane, zamišljene – ali, unatoč svojoj neprofitabilnosti – čovječanstvu neprocjenjivo vrijedne.

Knjiga „Kupit ćemo pjesnika“ ponajviše podsjeća na raniju Cruzovu „Knjigu godine“, i zbog toga što je ispričana iz perspektive jedne djevojčice, a i zbog zgusnutosti, sažetosti književnog izričaja. Kratka poglavlja u romanu, ponekad tek po jedna stranica, funkcioniraju pomalo kao pjesme u zbirci, odnosno niz pjesničkih slika ili poetskih prizora istrgnutih iz, razumljivo neobične, svakodnevice jedne obitelji. Manje od jednog popodneva dovoljno je posvetiti čitanju ove knjige koja nas kao promatrače stavlja u neobičnu perspektivu, na momente zabavnu, na momente tužnu. Ne kažem da je ovo jedna od onih knjiga koje su u stanju promijeniti živote, ali može nas natjerati da (barem) poeziju i one koji je stvaraju prestanemo uzimati toliko zdravo za gotovo.

„Poezija je prst zarinut u stvarnost.

Pjesnik je netko tko pri izlasku iz kupaonice prelazi prstom po zamagljenom staklu ne bi li u njemu otkrio svoje lice.

Tako mi je govorio. I ja sam čistila zrcala u nadi da ću se tako osjećati, pokušavala sam odmagliti život, kao što je pjesnik govorio da moramo činiti, prelaziti prstom po stvarnosti sve dok ne ugledam osmijeh. Znam da je to naporan posao, ima previše pare koja zamagljuje život, čini ga nejasnim. Ali ustrajat ću.“

Afonso Cruz (1971.) jedan je od najistaknutijih suvremenih portugalskih autora. Uz pisanje, bavi se i režijom, animacijom, ilustracijom i glazbom. U posljednjih devet godina objavio je preko 25 romana, zbirki priča i knjiga za djecu. 2012. godine osvojio je Nagradu Europske Unije za književnost s romanom “Kokoschkina lutka” (Naklada Ljevak, 2015.). Njegova “Knjiga godine” (Edicije Božičević, 2017.) odmah je po objavljivanju uvrštena u lektiru za više razrede osnovnih škola.

Pripremila: Ivana Grubačević

Objava KNJIGA TJEDNA Afonso Cruz: Kupit ćemo pjesnika pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.