Nemam što pametnije raditi u subotu prijepodne pa odlazim s prijateljima Dankom B. i Ognjenom Pršutom u novootvoreni megastore na periferiji grada – nema čega nema, ima svega čega ima, čega još nema – bit će, čega ima – a fali – neće dugo falit, čega ima, a nema – ima i toga, a čega nema, a zapravo ima – i to ima, dakle nema što nema ko što smo isprva primijetili. Dok Ognjen i Danko isprobavaju cipele i hlače, više sam zainteresiran za njegovane ženske batačiće koji se tamo vrzmaju nego za ponudu u izlozima. U biti, ženski batačići jedini nemaju službenu reklamu, a najviše pažnje privlače. Toliko o važnosti PR-a! Barem za mene i još par mužjačića hipsterića koji skup sa mnom naokolo mjesečarski zuje i okreću se ko zadnje seljačine iako su, dakako, mnogo urbani momci. Razmišljam o zanimanju – njegovatelj ženskih batačića. Prekrasnog li zanimanja. Zbog takvog bih, primjerice, s gnušanjem odbio ponuđeni beneficirani radni staž. Znam, nitko mi ga ne bi ni ponudio, ali samo kažem za svaki slučaj. PR mog poduzeća za kojeg smo već zaključili da nije presudan, a(l) nije ni naodmet, bio bi:

Njegujte svoje batačiće kod Zlaje

Atraktivnost batka da vam duže traje

Moje razgledavanje aktualne „ponude“ žena zbog kojeg bi me feministkinje pribile na križ, a pri čem ja ne bi isp’o patnik ko Isus, naprasno je prekinuto time što sam bio prisiljen ući u sve postojeće dućane i Danku (srećom ne i Ognjenu), kao da sam mu djevojka, mirno odgovarati jesu li mu hlače možda preširoke ili preuske. Dobro da me nije pitao jesu li mu cipele pretijesne. Nakon što bi mi i modni mačak pozavidio na strpljenju otišli smo nešto pojesti. Danko B. časti! Što god hoćemo i koliko možemo pojesti! Kad te škrtac poput njega zove na ručak, odazivaš se pa makar da si upravo maznuo jumbo pizzu i trbuh ti je pun ko brod. Pa kud puklo da puklo. Uz uobičajenu ponudu hamburgera, kebaba i drugih fast food čudesa u jednom povećem akvariju ugledam hobotnicu! Pliva krakonja i gleda me pogledom: „Šta me gledaš papčino? Ajde uđi u vodu ako se usudiš! Šta je, šta si se usro?!“. Pomislim prvo da nisam možda drogiran, a onda se sjetim da se ja ne drogiram jer mi je moj mozak najbolja droga.

„Jesi vidio oktopoda bre? “, na tečnom srpskom radoznao je Ognjen.

„Da vidio. I ja njega.. i on mene“, odvratim ne pomičući pogled s mrkog glavonošca.

Šapnem Ognjenu da bi trebali naručiti hobotića samo da raspizdimo Danka koji vjerojatno gleda kako što jeftinije proći.

„Danko, brate, mi bi jeli hobotića!“

„Šta bi jeeeli?“, oduži Danko, instantno problijedivši od pomisli da nas počasti takvom poslasticom.

„Hobotića. Krakena. Ovaj iz akvarija sa deset nogu“, pojasni Ognjen.

Iz čiste sprdancije igram se eksperta: „Nisu to noge, to su krakovi! Ognjene molim te budi terminološki točan, ima tu i djece. Da ih ne učimo krivo. Octopus vulgaris“ , Sama riječ kaže – ne deset krakova, već osam!“

„Nos ti posran“, dovrši moje naučne oktopodije Ognjen.

„Kako znate da on tu nije samo za ukras? Mislim, tko još peče hobotnice u trgovačkom centru?“, potpuno racionalno rezonira Danko no moja je zadaća da ga i dalje pržim, kao da je on moj privatni hobotić odabran za serviranje.

„Ovo je novi trgovački centar, u interesu im je da imaju bogatiju i perverzniju ponudu u odnosu na ostale. Kako inače privući kupce, ne?“, primam se prvog protuargumenta koji mi pada na pamet i koji na sreću pali.

Vidjevši da je Danko (koji pati od te rijetke, gotovo nespojive kombinacije osobina – škrtac, ali naivac i čovjek od riječi) prestravljen nad činjenicom da će morati dublje zaviriti u novčanik proserem:

„Ne brini Danko, oktopod je duplo jeftiniji ako se sam odeš borit s njim. Ako ga ovi u restoranu sami moraju riješit e onda je puno skuplji.“

„Pa nije problem, capnut ću ga ja. Poslužit ću se mačetom“, kiselo će Danko pokušavajući spremnošću na šalu prikriti da proklinje trenutak kad nam je obećao čašćenje.

„Mačetom?“, Ognjen će izmijenjenim naglaskom kao da će Danko hobotića napasti mica macom.

„Joj daj, to je fora od onog srbina komičara iz Andrija i Anđelka!“, napadam.

„Stvarno? Nisam znao.“, brani se Ognjen.

„Joj daj ne seri!“

Danko pak šuti i u sebi navija da se sad posvađamo i zaboravimo na hobotića.

Ne pada mi na pamet da naručimo hobotnicu koja sasvim sigurno služi samo za ukras, no izložena je na mjestu gdje se naručuje hrana pa se naivca koji je u totalnoj panici neko vrijeme može držati u zabavnoj neizvjesnosti. Vraćam se na tu temu, samo da uživam u Dankovom preznojavanju.

„Ima dakako slučajeva u kojima su ljudi u borbi s hobotnicom znali izvući deblji kraj i tada bi u trgovačkom centru bila ponuđena ljudetina.“

„Ajde, nemoj reć!“, Ognjen reagira, a Danko, premda svjestan da je ovo potpuno ludiranje, i dalje je nemalo bljedunjav jer to što mi iz toga radimo show ne znači da se nećemo držati spomenute narudžbe. Osim toga izluđuje ga što ne stajemo u red za čekanje već sa strane samo produžujemo njegovu agoniju. Da nas potjera u red sprječava ga potajna nada da ćemo se u zadnji čas predomisliti. Mi naravno ne stajemo u red jer znamo da bi Danko odahnuo kad bi nam konobarčići rekli da je hobotić samo za gledanje, a ne i za žvakanje. A čitava je ova zabava zasnovana na tome da se Danka što je duže moguće drži u napetosti..

..Simuliram reklamu za spomenuti primjerak ljudetine, stvarajući utočište o stijenke kojeg se razbija šizofrenična atmosfera trgovačkog centra (kako drukčije ljude namamiti da osim onog po što su došli kupe  još brdo toga što im uopće ne treba) Nas trojica smo možda i jedini relativno normalni homo sapiensi ovdje koji se dobro zabavljaju i kojima je šoping tek treća rupa na svirali, u jednom trenutku sam pomislio, promatrajući oko sebe sve te automatizirane zombije.

„Primjerak ljudetine – zdrav, mlad, snažan, nogometaš. Ni pušio ni pio – ko da živio nije ili ti – živio je zdravo. Godine proveo trčeći livadama Balkana. Pario se samo s pomno biranim manekenkama. Odnjegovane kože, nježnih ruku, ali malko izraubanih donjih udova , pa pripaziti tokom glodanja da ne naletite na pokoju odlomljenu koščicu. Nerazdvojan s prirodom i friškim zrakom. Ukusan mladić“…

Objava FRIK IZ KVARTA Odlazak u šoping pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.