Magla je zaklanjala vanjske, ali i otvarala unutarnje vidike. Jesenjim lišćem posut uski planinski put vodio je do pitoresknog gradića u kotlini na kojeg je pucao čarovit pogled s mjesta gdje su krošnje odlučile razvući se poput zastora pred početak predstave. Mjestimice bi tragovi životinjskih šapa u blatu upućivali da ne lutam šumom sam. Nikakvim izraslinama civilizacije zakočen vjetar slobodno je jezdio pustopoljinom. Puhavši mi u grudi šamanski je odlamao gromade nakupljenih frustracija i odnosio ih u neku drugu dimenziju. Bilo je lako, ali i gotovo nepotrebno bezbrižno sanjariti jer je čitava hodnja u sebi sadržila mnoge sastojke sna.
Spustivši se konačno u nizinu, s povećom kapuljačom na glavi i štapom što sam ga putem pronašao lunjao sam omanjim gradom poput Gandalfa – barem mi se tako omililo samog sebe zamišljati. Nisam još tražio nikakvo konačište, čak štoviše – moje noge, premda umorne od cijelodnevog potucanja prirodom, tražile su još malo lutanja bez odredišta. Valjda da se osvježe od uobičajenog slijeđenja unaprijed zadanih, planiranih putanji. Nisam mogao podnijeti da igdje zastanem. Misao i duh bezuvjetno su tražili kretanje i stalnu izmjenu perspektive kao utjehu od prevelikih predvidljivosti što su me posljednjih dana odasvud vrebale. Gledao sam rijetke prolaznike pogledom:”Ne podcjenjuj mojeg demona”. Nije u tom bilo nikakve prirođene agresivnosti, još manje hrabrosti. Čak štoviše. Tek prevencija, zakamuflirana slabost, strah! od bilo kakvog pitanja, pa i najmanjeg miga tuđe znatiželje što bi mogla zaustaviti unutarnje putovanje koje je bivalo to ugodnije tajnovito što je magla više jačala. Ta atmosferska pojava što je možda samo carstvo duhova što se kao isprepleteno mnoštvo spuštaju do ljudskih domova ne bi li kroz zastore zavirili u svijet iz kojeg su izbačeni, a koji im još uvijek nedostaje – da li zbog nerazriješenih, nedorečenih priča ili možda samo prevelike ljubavi spram tjelesnog (su)postojanja? Kao da je sva tajna mistike bila u tome da je sve ograničenija vidljivost zazivala neograničenost mašte koja je noge do iznemoglosti tjerala na nastavak hoda što je raspirivao njene vatre. Izloženost granici koja stvara potrebu za neograničenošću.
Umor je bivao sve snažniji i uskoro bi mogao nadvladati želju za daljnjim istraživanjima mjesta što se sneno skutrilo pod maglenim pokrivačem, relativno toplom po dojmu, hladnom po stvarnoj temperaturi. Ipak i sam je taj umor nekako bio u službi tog snovitog doživljaja svijeta u kojem sam tavorio ko bubreg u loju. Na jednom uglu predame iskoči stara ciganica, zagleda mi se duboko u oči i krene bez zadrške besjediti o mom životu. Ajde što je bilo bez zadrške, ali bez greške?! Pogađala je sve i nisam se ni snašao, a bio sam već u žrvnju očekivanja njenih daljnjih preciznih vračarskih opažanja. Odakle je znala sve te stvari o meni – zar su doista bile zapisane u mojim očima, njihovoj strukturi, veličini zjenica, boji ili je pak prepoznavala neku tajnu silu što zrači iz njih, a koju ona čita poput slikovnice. Je li bilo nečeg u držanju mog tijela što je razotrivalo karakter, pa je u skladu s razotkrivenim tipom ličnosti sa relativnom sigurnošću mogla pretpostaviti životni kontekst u kojem bi se čovjek poput mene mogao naći? Možda moji odjeća i obuća? Je li joj iskustvo već zbilja bilo toliko da je baratala sveobuhvatnim tucetom tipoloških ladica sadržaj kojih je već napamet znala izrecitirati čim bi svojom utreniranom selekcijom svoju mušteriju svrstala u neku od njih. Jesu li joj doista dostupni ti svjetovi što, inače zatvoreni i mrtvi, naglo ožive kad naiđe na osobu, nositelja tog svijeta – projektor za kojeg funkciju bijelog platna obnaša njeno šesto čulo? Kako je mogla toliko toga znati o meni? Stvarno talenat – kako da joj čovjek zamjeri naplatu – k tome skromnu i prikladnu za svačiji džep. Jedinu moguću sumnju u istinitost svojih tvrdnji posijala je rekavši da u meni osjeća mnoštvo uroka kojih bi me mogla odriješiti, ali po ipak nešto skupljoj tarifi (prva je bila – daj što daš). Pogledah ju, osvijetljenu uličnom lampom u najderutnijem predjelu tog gradića – vidi li to samo bonus plaću u naivčini ili sam ja doista hodajuća vreća uroka, kako kaže? Moguće i oboje. Rekao sam da nemam tolikih novaca kod sebe. “A koliko imaš”, pita. Hoće li i brojka mojih uroka pasti proporcionalno manjoj cifri od prvobitno tražene? Dadoh joj preostalu svotu – pazeći da mi još ostane za večeru i piće – ali i zahvalio rekavši da mi ne treba otkrivati sve. Ugovorili smo ponovni sastanak iako sam u sebi znao da do njega nikad neće doći – je li to još jedan urok – pregaziti obećanje staroj ciganki gatari? Sad je već bilo vrijeme da se negdje skrasim. Umor je već sasvim preuzimao tijelo. Kraj crkvice je bilo konačište s kojeg je pucao lijep pogled na maglom zamućena gradska svijetla. I tada u tom trenutku ugledah toliko zagonetnu pojavu da još uvijek mogu samo nagađati je li to bilo priviđenje ili stvarnost. Crna, polusjenovita-polutjelesna prilika gotovo divovskih proporcija strelovito prođe mostom pod kojim je tiho mumnjala ledena rijeka što se bezbrojnim zavijucima pružala tamnom daljinom. Primijetih da je i domaćin primijetio isto što i ja, no nije o tome rekao ni riječi. Zavukao se u toplinu unutrašnjosti koje je moglo buditi samo skromnu sigurnost izostanka vanjske vizualne opačine no nikako spriječiti drhtavicu iščekivanja užasa koji bi nas zadesio da se ta prilika odluči obrušiti na to naše zidano no krhko utočište. Zanatskim osmijehom gazda ipak nije uspio izbrisati debele bore zabrinutosti kojima par časaka prije na tom licu nije bilo ni tračka naznake. Što se to ovdje događa? Div bešumno tutnji gradom koji o tome samo šuti? Sjednuvši u kut gostione osjetih olakšanje u nogama koje je graničilo s bolom. O mogućim divovima teško se može glasno pričati, ali se zato, sasvim razumljivo, može glasno šutjeti. Ta hajde tko bi o tome glasno zaustio u toj maglovitoj noći, u nepoznatom gradiću u kom je gost novost jednako velika kao privi Gdje li spava taj bešumni div, negdje daleko u kišom natopljenim zimzelenim uzvisinama što su grad držale u svom obruču? S čime li se hrani? Prije će biti ljudskim strahom nego bilo čim/kim drugim.
“On se opet igra s nama”, šapne gazda jednoj mušteriji. Iz njihovog razgovora nazreo sam da se radi o nekom – kako su ga zvali – pustinjaku, davno izgnaniku iz tog gradića. Živi i hrani se u šumama poput kakvog drevnog druida. Štovatelj je hrasta no i osvete. Za kaznu što je izgnan katkad se igra s percepcijom građana na način da atmosferske (ne)prilike pretvara u zastrašujuće divovske kreature čija uvjerljivost graniči s najvrhunskijim filmskim efektima današnjice. Pustinjak koji posjeduje nadnaravne moći skriven u tamnim zakutcima gustih šumskih predjela? Odjednom je sve što mi je toplina konačišta mogla ponuditi u usporedbi s tom egzotičnom mističnošću vrckavog pustinjaka bila klaustrofobičnost, špajzičnost, mišjarupost, stidničnost, uskogrudastost, obezdušenost u tih par gostiju ispranog sjaja očiju. Nagrđivalo je to svu ovu divnu snovičnost. Koliko se god ona nekom, obezdušenom, činila glupa i prijezira vrijedna morao sam učiniti sve da je ne izručim tim krivim, hendikepiranim srcima. Valjalo se, osvježen, nahranjen i napojen vratiti dugom hodu divljinom. Možda i potrazi za pustinjakom. Jača od zaplašenosti mogućim bićima koja bi ovaj mogao pred mene baciti iz svoje vreće čarobnjačkih trikova bila je želja da ga sretnem, znatiželja u smjeru otkrivanja kako uspijeva sam preživjeti u divljini i kako to utječe na njegovu psihu.
Hodao sam opojnim mrakom i zavirivao u sve kutke tog gradića na osami, stiješnjenog između dva planinska kuka. Stalo je kišiti. Na obrazu sam osjetio iznenadni nalet hladnoće, podnošljive zbog stalnog hoda, ali ipak neugodne kad bi samo o njoj počeo razmišljati. Možda sam joj mislima davao veću snagu od one stvarne, no za nas je uvijek najstvarnija naša stvarnost. Bilo kako bilo – imalo se o čemu sanjariti u nastavku, ovaj put noćnog, puta. Prije ulaska u šumu um je vikao – “Ne! Ne budi lud tko zna što tu sve vreba!”, no srce, premda usplahireno i srneće, imalo je i nešto lavlje u sebi, hrlilo je ka unutrašnosti šume – poput elektrona kojem je dojadilo stalno kružiti oko jezgre. Vjetrusina zaljulja grane. Zvučalo je i kao prijetnja koja iskušava hrabrost i kao blagi poziv šumskih divova. Odlučio sam se na ovo drugo…

Objava FRIK IZ KVARTA Čarobnjak iz Maglograda pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.