(Put u središte sebe)
Ljude sam počeo dijeliti na dvije vrste. Na one u čijem društvu mogu i na one s kojima ne mogu disati. Kod ovih drugih namjerno sam izostavio riječ društvo jer možemo li doista druženjem nazvati onu vrst kontakta od kojeg samo želiš pobjeći jer ti siše energiju i čini sve da se osjećaš malim, nebitnim ili, pojednostavimo, da se osjećaš loše. Od takvih ljudi odavno sam se odlučio maknuti. Neopozivo i bez ikakvih objašnjenja kojima bih se samo mogao uplesti u tamne i otrovne podvodne alge i ne uspjeti više izroniti na površinu. Instinkt je tu dovoljan. Čak i prioritetan jer um često postavlja svoje zamke koje će nas lako, čak doživotno, odvući od onog što bi za nas bilo bolje. Dakako kad kažem bolje ne mislim da imamo mogućnost komparacije ovog života s onim koji bi nastao da smo u određenim sudbonosnim momentima birali drukčiji put no držim da nekako u sebi uvijek znamo što nam više odgovara – gdje ima više mira i lakoće po nas.
Čovjek se, posebno ako je dovoljno usamljen ili pak odveć mlad, a da mu ne bi trebao osjećaj željenosti i pripadnosti svojem plemenu, često lovi za slamke i radije odlučuje za bilo kakvo nego nikakvo društvo. Nezrele godine doduše imaju tu prednost da se toga ili nije toliko svjesno ili se negativne posljedice toga lakše prebrođuje još svježim snagama duha. Čovjek je zoon politikon (društveno biće), još je davno zaključio Aristotel. Kad oni prekrasni ljudi s kojima smo blagoslovljeni odu ili ih naprosto više ne viđamo tako često, kad ti naši privatni rajevi krenu iščezavati, katkad zastranjujemo u po nas kriva okruženja u sasvim perverznom, ali i razumljivom pokušaju da pred drugima, a ponajviše pred samim sobom stvorimo lažan dojam punokrvne pripadnosti ili barem dovoljnu vrijednost da se bude nešto kao barem relativno kvalitetan sugovornik. I bi čovjek tada sav u tom nekom grču, u toj kukavičkoj, ali i razumljivoj potrebi da se druži, da se svidi. Prevelika je kukavica da se izbori za sreću i ujedno preveliki komformist da ne bude kukavica. I sam sam to iskusio ne jednom da ne ispadne da i sam tu nisam znao pokleknuti – zavodljiva je čar lobija jer ona nudi lakši i bezbolniji dolazak do ugleda, financija, privrženosti i tome sličnih stvari kojima ljudi po svojoj prirodi teže.
No, mene su uvijek puno više zanimala i osvajala pripadanja nekom svom trenutnom viđenju svijeta (naglasak na trenutnom) koji se naravno brzo mijenjao skupa sa mnom pa bih uvijek napuštao čak i najbolja svoja društva jer bi mi ta ustajala voda nepromijenjenosti, zakopanosti u isti modus ponašanja, ukusa i uvjerenja vremenom počela nesnosno smrdjeti. Doduše to sa sobom može nositi posljedicu težeg probijanja kroz život jer znamo da, posebno na ovim prostorima, pripadnost interesnim lobijima itekako pomaže jer često je važnije biti provjeren, podoban i samim time bezopasan, nego stršati, kao divlji, zasebni, s ničim usporedivi entitet – koji može djelovati šarmantno, ali i prijeteće po lobi s kojim je – primjerice kroz svoju djelatnost – povezan. Takvi ne prolaze baš najbolje.

Baš nikad, koliko god su mi dok sam bio klinac bile tajnovito privlačne, nisam mogao pripadati nekoj subkulturnoj skupini. Ne što mi se ne bi sviđao njen sadržaj, kult kojeg se obožavalo i u kojem sam, priznajem, mogao pronaći zbilja veliki užitak. Bilo je to stoga što bi mi bilo odveć licemjerno svesti samog sebe i svoj identitet samo na tu jednu primarnu stvar. Ta pripadnost čoporu – koliko je zavodila zbog svojih slatkih privilegija – jer hej ta tko bi lud odbio ljubav i poštovanje samo na temelju odanosti istoj ideji, idealu ili ukusu – još je više odbijala jer mi je ispod časti bilo na taj način zaraditi svoje mjesto pod suncem. Osim toga, sljeđenje te linije manjeg otpora smrdjelo je na onu vrst poštovanja koje ima previše rupa, koje je baš zato jer je prelako zasluženo, nedostojno one više vrste poštovanja kojoj sam stremio i koja je jedina mogla utažiti žeđ mladog pulsirajućeg srca, a do koje se moglo doći isključivo nečim autentičnim – što sam stvorio sasvim sam – bez pomoći mase – autorsko djelo. Da, bilo je u tome bez daljnjeg narcisoidnosti (koja uvijek dolazi u kombinaciji s demonskom autokritičnošću – no to je tema za drugu priču) nad onim što sam radio, čitaj pisao pjesme, no to je bilo i ostalo tako i bilo bi neiskreno reći da nisam stremio teže dohvatljivim vrstama ljubavi spram svog djela, a što je kao protutežu imalo to da sam često sa ženskama tražio lakše verzije ljubavi spram vlastita lika. Još i više, čoporativnost me odbijala zbog gušenja slobode za vlastitim izrazom koji bi, u mom slučaju, svako malo zahtijevao prelazak više ili manje strogo postavljenih granica. Bila je to zlatna omča, ali ipak omča koja bi odveć stezala u pokušaju da me se podredi, opiše samo tom jednom dimenzijom dok znaš da pripadaš istovremeno i brojnim drugim. Bio sam izgleda odmalena vuk samotnjak koji je volio, ali i serijski mijenjao društva ili možda učitelje kako bi ga već, u stanovitim fazama unutrašnjeg razvoja, potrebito dopali..
..Često bi najbistrija misao dolepršala pred zoru, rađajući se polako poput sunca na obzoru, toliko lakša, brža i razigranija od dnevnih misli jer je valjda nesputana uobičajenom gustoćom ili ako hoćete gužvo(ćo)m misli kolektiva (kolektivnom sviješću još je zovu) koji sad već, ne računajući pokojeg odgovornog noćnog čuvara, čitav spava i miruje. Ta misao kaže da je baš zbog željenja publike, žudnje za ljubavlju neznane mase, (dakako skrivenom jer ta tko bi to priznao pa onda ne uspio u osvajanju slave i bio ponižen), bilo time teže istrpjeti omalovažavanja i ismijavanja. Bilo ih je, srećom, manje od dobrih reakcija, no na svoju žalost, uvijek sam duže bolovao od pojedinačnih ujeda nego lebdio opijen skupnim poljupcima. Možda je sve to dio procesa učenja. Učenja da moraš nastaviti kako znaš i umiješ i kad se zbog udaraca ispod pojasa osjećaš najrazrušeniji iznutra. Kao poslije najvećih ljubavi koje uvijek po zlu moraju poći, kako je pjevao veliki Arsen Dedić. To su one ljubavi poslije kojih sam imao posao grobara. Morao sam zakopati uspomenu na nju. Okoštati, otvrdnjeti opet svoje srce, svojim najljepšim, najnevinijim dijelom umrijeti da bih preživio.
I nastaviti pisati, stvarati. Jer zato sam i došao ovdje – da ostavim to nešto opipljivo iza sebe. Možda je to i podsvjesna želja za stanovitom besmrtnošću. Kad se umre može se svojim djelom nastaviti postojati kroz (pre)živ(jel)e ljude. Kroz koprenu magle i mistike gledaju novi naraštaji na pokojnike pa se tu uvijek može konačno dobiti/izgubiti na značaju koji se (ne) zaslužuje. Testom vremena ga nazivaju. Treba utjecati na to da se ostavi mogućnost (makar i najmanja) da netko dođe u doticaj sa stvorenim – ostaviti barem neki mali trag i dati svojim mislima, zaronima u sebe i u tuđe živote (koji opet teku samo i isključivo kroz tebe – kroz koje i ti tečeš), šansu da (pre)žive kroz druge…

Objava FRIK IZ KVARTA – Fobija od pripadnosti pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.