Valjalo se privremeno skloniti. Isključiti. Od svih i iz svega. Ne nužno fizički se maknuti jer to ionako nije moguće na duži vremenski period, već mentalno se dislocirati, umaknuti, izaći van dometa nekih napornih ljudi kojima je u zadnje vrijeme bila okružena – možda čak i odrezati pokoje kvazi prijateljstvo. Zbog mentalno-spiritualne higijene, kako voli reći. Ta i prištevi se istišću kad se odviše zagnoje. Uostalom sve dok se ne osami ne može početi stvarati, a njen je posao vezan uz kreativnost i intuiciju kojoj da se rasplamsa trebaju mir i tišina. U uvjetima kada je, kao posljednjih tjedana, non stop zovu na druženja to postaje s jedne strane ispunjujuće zbog burnog društvenog i ljubavnog života i frustrirajuće jer se umjetnica u njoj buni zbog premalo ili nimalo vremena koje ima na raspolaganju da se izrazi.     Ne samo od ljudi – te marširajuće vojske u grotesknim pamučnim brnjicama – valjalo se skloniti i od same sebe. Od tog nikad gasećeg glasa u glavi koji gnjavi, izvoljeva, tjera, dosađuje, iscrpljuje, mrači. Izazvati meditativno stanje i za njegov opstanak se grčevito boriti. Hm, ali to grčevito isključuje meditativno, pomisli, no zaključi kako je to ionako naučena rečenična konstrukcija koja ne mora nužno biti odraz njenog stvarnog unutarnjeg stava i instinkta. Hm, ali čekaj! Instinkt kad proradi definitivno uključuje grčevitu reakciju, kako sad riješiti ovu zavrzlamu koja joj nije trebala? Objasnila si je i da pas ima svoje vrijeme za mirno izležavanje i vrijeme za lajanje na potencijalne uljeze pred svojim dvorištem.

Imala je na tom Jadranskom otoku svoj apartman, nasljeđen od bake te preko povećeg lista papira ispisanu gomilu majčinih uputa što i kako sa smećem, ključem, škurama, onim idiotima s prvog kata, s nonicama iz susjedstva, novcem itd. Koliko ju je god živciralo što ju majka tretira ko petogodišnju poluretardiranu balavicu zapravo joj je to bio dobrodošli podsjetnik na stvari koje treba obaviti. Uz to, bila je svjesna da bi je od pretjerane majčine brige jedino još više mogao zaboljeti izostanak te brige.

U rano se jutro autom otisnula do jedne udaljene plaže boje španjolske pustinje i tamo rasprostrla ležaljku. Ponijela je sa sobom par kremica, nešto voća, sendvič od tune, kutiju plavog Camela (kratkog) i par piva u konzervi piva koje je odmah umočila u plićak da ne uskuhaju na suncu. Sviđala joj se jutarnja tišina, buđenje dana u skladu s buđenjem njenog biološkog sata. Ugodni povjetarac s lica joj je polako skidao koprenu sna. Nije tako loše, katkad leći na vrijeme, reče sama sebi, gledajući očarano jednog galeba što je, nakon kraćeg izviđanja, kirurški precizno penetrirao kljunom u vodu i odnio sa sobom žrtvenu srdelu. Jednostavnost njegovog postojanja nudila je opojnu magiju. Lako se mogla zamisliti u njegovoj ulozi dok nije bila sasvim sigurna da bi se on mijenjao s njom. Zapravo, bila je sigurna da ne bi što pojača udivljenost njime. Galebovim je pokretima vladala ljupka i zavodljiva bazičnost radnji tako nedostižna ljudskom rodu, pa ipak inspirativna da se po tom principu posloži i vlastito postojanje.
Iako se vremenom plaža ugodno popunila ljudima nije joj smetalo jer, srećom, nikog od pridošlih nije poznavala. Nije joj se dalo na nikoga odnositi – čak ni onim minimumom koji podrazumijeva samo kratak pozdrav i kurtoazni smiješak.
Nakon što ju je svježina morske vode nježno razbudila zavalila se pod svoj suncobrančić i zadrijemala sanjareći o obalama dalekog istoka, uz isprva grudicu, a onda lavinu nervoze kojoj je uzrok bio trenutno nejasan način kako se dočepati dovoljno love za pravu dozu putovanja na istok kojeg tako voli – gdje osjeća da diše nekim većim plućima, gdje su ljudi drukčiji, gdje horizont nosi auru neslućene mogućnosti za razliku od ovog ovdje koji je sve više podsjeća na kavez s vješto postavljenim nevidljivim rešetkama. Bio to kič, samoobmana ili ne – s tim u svezi osjeća kako osjeća. Možda se na kraju zadovolji sanjarenjem o putovanju? Naah, to je za luzere, roblje koje ne voli otputovati daleko, ne zato što nema dovoljno love već se boje otkriti slobodu koja bi ih mogla podsjetiti na mučno poodmakli stupanj njihova robovluka..

..Imala je i frendice na tom otoku što se u neka pradavna vremena usidrio nasred Kvarnera. Sve su bile otočanke, specifične, na kulturan neotesane, s vječito zabijenim nosom u stvari koje ih se nimalo ne tiču – pa ipak ne bez stanovitog šarma zbog kojeg im to čovjek ne bi oprostio. Uz to bile su dovoljno zabavne, ponekad lude kad popiju, pa ju nije trebalo pretjerano nagovarati na večernje izlaske kojih se nije još bila zasitila, ali niti ih (ko u tinejđerskim godinama) čekala u niskom startu čekajući pucanj noći. Dovoljno entuzijastična da u njima uživa, dovoljno ravnodušna da ih preskoči bez osjećaja da nešto posebno propušta. Ipak, problem je bio što su katkad bile toliko dosadne da ih teško istrpjela ako se ne bi instantno i nepovratno pretvorila u klaunicu koja zabavljajući sve prisutne, prikriveno  prvenstveno zabavlja samu sebe. Dok je to pratilo formu dijaloga, tj. dok je bilo uzajamnosti klaunovstva još se kako tako dalo izdržati no kad bi se pretvorile u dokonu publiku koja samo čeka što će sljedeće izmisliti njen zabavljalački impuls došlo bi do brzog izgaranja i zasićenja. Htjela je i ona biti zabavljena. Kad bi se klaun u njoj kronično umorio častile bi je prvo začuđenim pogledima, a onda pitanjima da je li joj dobro, što joj je najedanput, što je tako potonula…Ona je, bez volje i snage da i dalje bude svoja maloprijašnja verzija gledala još samo kako da se što bezbolnije (i za sebe i za njih) i brže izgubi. Klaun je plakao negdje u mračnom kutu jer nije više bio na sceni no s druge strane tavorio u zadovoljstvu što je učinio koliko je mogao.
Iz introspekcije ju prene znatiželja tko se krije iza crvene točkice na ikonici instagrama – u desnom donjem kutu Samsungovog displaya. Ponadala se da je “on” i razveselila jer je bio.
Dobila je poruku od lika s kojim se viđa u zadnje vrijeme i kojeg, barem zasad, ne može svrstati ni u nijednu poznatu kategoriju muškaraca – što ju istovremeno i privlači i poziva na oprez i svojevrsnu distancu – čak i u trenucima kad mu se u naletu strasti preda. Dopisivala se s njim, polako cuclajući sve topliju pivu, istovremeno bivajući u više međusobno (barem naizgled) potpuno nepovezivih svjetova. Jedan u kojem ona – decentna, suptilna koketa uživa u svojoj morskoj samoći (ne i samotnosti) i, premda joj to nikako nije primarna potreba, uživa u pokojem pogledu koji na nju bace neki prekrasni preplanuli stranci; drugi gdje svi ti mirisi soli, ružmarina, krema za sunčanje tvore portal kroz koji kao da ulazi u psihodelične tunele nevidljive ostatku svijeta i gdje bez misli i napora – uz smiješak razumije baš sve tajne svemira; treći u kojem se minimalno, ali dovoljno da drugu stranu ne iritira nedostatak pažnje, koncentrira na razgovor u instagramskoj inbox kućici, četvrti u kojem razmišlja o svom novom projektu – osmišljavanju dizajna naslovnice jedne knjige; peti u kojem je tavorila u ugodi lagane opijenosti alkoholom; šesti koji je bio poveznica i vezivno tkivo ovog morskog multitaska. Nakon nekog vremena ipak je u toj utrci za njenu potpunu pozornost počelo pobjeđivati dopisivanje s “njim”. Nasmijavao ju je i nije bio kontrol frik kao neki prije njega, a nije bio ni za baciti što se krevetnih aktivnosti tiče. U svakom slučaju, iako je jedan friško bivši još uvijek bio relativno aktivan poslovni faktor u njenom životu “on” ga je na njeno ugodno iznenađenje sve brže istiskivao iz njenog srca. Čak štoviše, ostavljao bez traga. Kako je moguće da ti netko tko ti je još do jučer bio sve postaje gotovo ništa, a netko tko je do jučer bio nitko i ništa postaje gotovo sve. Je li ona sada uopće ta ista žena koja je bila ili je sad njena nasljednica? Usavršena ili degradirana verzija? Ovisi o kutu gledanja vjerojatno, odmahne rukom u kojoj je dogorijevala cigareta, ne želeći dalje mrcvariti spoznajni aparat oko nečeg na što možda ni sama sudbina ne može ponuditi precizan odgovor.
U jednom trenutku su, kao vrhunac i dotad prilično veselog kaleidoskopa tema izmišljati verzije najpoznatijeg dinosaurusa T- Rexa.
“T – sex”. Utisnula je srčeko na njegovu dosjetku – donekle predvidljivu no ipak dovoljno zvučnu da zasluži pozitivnu reakciju. Mućnula je glavom u iznenadnom naponu želje da ga nadmaši i napisala:
T – Vartex – gospodin dinosaur – uvijek u odijelu. Opominje druge da ne mljašću pri jelu. Onim malim ručicama služi se beštekom.
On naniže brdo smajlića koji se smiju do suza, pritom dodatno pojačavši njeno zadovoljstvo nad vlastitom forom rekavši da se smije ko budala dok u bircu solo pije kavu na pauzi. Ona osjeti i stanovito zadovoljstvo superiornost svog trenutnog životnog stila nad njegovim šljakerskim.
T – Vortex – pravi virove pod vodom supersonično se vrteći oko svoje osi i tako potaplja male dinosaure, nastavi momak.
T – Šex – zadužen za politiku krda. Ovo zadnje joj se najviše dopalo pa je uputila zadovoljan pogled negdje daleko prema pučini na kojoj su se treperavo ocrtavali obrisi nekog kopna.

U međuvremenu, plaža se već bila prilično napunila ljudstvom, masom koja se ne doživljava ni pojedinačno ni skupno, koja je samo jedan manje više nejasan žamor i fizička pojavnost s kojom nemaš ništa pretjerano osobno, osim eventualno kad ti netko zapriječi put do mora.
Par natiskanih tijela koja pripadaju obitelji domaćih hranoljubaca izgledala su poput jata nasukanih kitova kojima nekako polazi za rukom (perajom) preživjeti na suhom. U dubokom hladu borovine, zavaljenoj ugodno u ležaljku, na tren potpuno isključenoj od bilo kakvih zahtjevnijih životnih funkcija osim disanja, učini joj se da su svi ti pokreti polugolih tijela što se u moru i na pijesku ljeskaju pod suncem, žamor tih neumornih ustiju i nikad prestajuća simfonija zbora neumornih zrikavaca – meditativna predstava koju svemir odigrava samo za nju.
Opet je istovremeno bivala u više paralelnih svjetova, ali elegantno  bez prevelikog utroška energije, u lagodnom spleenu višeprisutnosti koja je ipak najviše naginjala ” njemu”.
Pričala mu je o tome kako sređuje neke stvari tu na otoku. Njemu, old school liku se strahovito sviđao njen stil. Bilo je nekog badass momenta u svemu tome, ali na jedan šarmantan i fairplay što je kao svojevrsni antipod tom momentu davalo dodatnu snagu. Bio je potajno u nju zaljubljen, ali to joj nije htio priznati jer se bojao da bi preranim otkrivanjem karata kompromitirao svoju privlačnost u njenim očima.
“E, super da si rekla ovo da katkad moraš bit luda s  otočankama. Tnx. Izazov mi je shvatit ženski mozak. U biti taman kad pomislim da sam nešto shvatio o ženama one me uvjere u suprotno. To je moja izreka na koju sam proud.” Mislio je da se s ovim ubacio na njenu spoznajnu razinu. Dapače, htio ju je u tom smislu malo i podčiniti – što joj dakako nikad ne bi priznao. Kako s njene strane nije bilo reakcije divljenja koju je očekivao nastavio je odmah dalje da izbjegne očitost pozicije grčevitog iščekivanja njene reakcije.
“Ko ovaj lik s kojim sam trebao ić na Velebit ovaj vikend – e nigdje ludosti – umro bi od dosade gore s njim jer dosadno mi ne može biti kad sam sam već samo u društvu s krivim ljudima.” Sad je već bio sasvim siguran da ju je kupio svojom vještom igrom riječi i, po svom mišljenju, dubinskim zapažanjima. No, ona je imala druge ideje o dosadnim ljudima. S jedne je strane bio udivljen njenim riječima, a s druge posramljen što nikad ne uspije zakucati kako je kanio. Predbacivao si je čitajući redak koji slijedu u tekstu što se on tog nije sjetio jer hej, pa kako je tako glup da ne zna da sve ima svoje dvije strane. Minimalno.
“Ponekad tražim te dosadne da me vrate u realnost. Pragmatične.”, poentira ona sažeto i jasno. A ne ko on. Na sve strane, samo ne “u sridu”.
“Da, trebamo ih katkad za protutežu. Al ne 48 sati neprekidno.”, pokušava se ulizati njenoj ideji, ali i ponuditi novo gledište.
“Samo kaj te nikad neće razumjet. Dopustiti i priznati da je tvoje ludilo potrebno svijetu jednako kao i njihova ziheraška pragmatičnost koja stvara opipljiva, vidljiva dobra koja njihova suženost prihvaća kao jedina izvjesna i vrijedna.”, izreferira ona i baci ga na skroz na dupe, u bed. Čekaj pa sad ih je maloprije pohvalila da su potrebni, a sad ih već baca na nož kritike! Ona njemu drži lekcije o kontradiktornosti vlastitih stavova. Njemu, hodajućoj kontradiktornosti! (Znam, znam, puno sam vam o njima otkrio u malo vremena no na ovom portalu nema mjesta za Dostojevskičarske romane pa moram odmah prijeći na stvar)
“Posebno meni koji odleti katkad tako da se ne zna vratit. Hm ili ne želi.”, oh kakav je on samo zamišljeni, neshvaćeni umjetnik – pomisli u zanosu, već u sljedećem trenutku zazirući u strahu čime će ga ova sljedeće poraziti. A tako su se lijepo još do maloprije zajebavali lebdeći u limbu bezbrižnosti. Ta u kolikoj je ona samo prednosti. Njemu je sve uključeno u ovaj razgovor – pimpek, nešto malo mozak, ponos, želja da joj se svidi, a njoj …njoj je sve to samo igra – ona se samo želi zabavljati te se pritom isključivo želi svidjeti sebi i zato, jer se s njim ne natječe, ona tako lako i suvereno pobjeđuje u svakoj raspravi. A što ako je naprosto pametnija od njega? Može li to podnijeti? Ljubiti ženu pametniju od njega? O bože zašto samo ne vode ljubav? Ovako će mu samo poginuti pimpek – paničario je u sebi i gurao šaku u usta da ne zaplače, sjedući pritom na uredskom wc-u jer ga stres uvijek potjera…

Daleko od njegovih unutarnjih drama zagledala se u brodić koji je klizio morem kao uljem. Bio je to njen friško bivši, sad samo kolega. Pa – pa mahnut će mu. Što da ne. Mislim to je sad samo prijateljski. Osjeti da nije u redu prema “njemu” otići na brodić, ali da nije u redu prema samoj sebi – ne otići. Nije se već neko vrijeme pošteno provozala morem. Zna da njen neodoljivi šarm uvijek pali. Ali, ali što joj ovaj “njen” sad šalje – zatrpava ju glupostima. O bože o čemu on priča – o smrti!, o svojoj smrti!, kakav psiho. Kakva smrt – pred njom je zelenkasto more i društvo njenog bivšeg kojeg se malo i  zaželjela. Možda je ipak bila prestroga kad mu je dala nogu. Srce joj ubrzano zakuca. Bit će nam odlično. Ovo je znak! Znak!”
Za to vrijeme na uredskom wc-u tipkane su sljedeće misli 21. stoljeća
“Al dobro, sad već dost manje letim jer sam umro u međuvremenu pa sam sad samo mrtvac koji glumi životnika. A katkad i obratno.”, Stane u svom zanosu da se objasni, opiše i izmoli njenu riječ da nije mrtav jer bi u to odmah povjerovao odnosno htio je da sam razotkrije svoju istinu sivog uredskog namještenika lišenog životnosti prije no što ona to skuži, usput se nadajući da ona ipak neće steći taj dojam o njemu. Mogao je živjeti sa svojom svješću o sebi kao mrtvacu, ali sve dok njegovo mrtvaštvo nije vidljivo i njoj. Zato ga je i gurao u prvi plan da pokuša lakonskim otkrivanjem nečeg tako groznog umanjiti stupanj te grozote ili možda sve učiniti razmaženim kukanjem lijenčine koja nije ni svjesna koliko joj je dobro u životu.
Orilo se od tipkanja i dalje na wc-u dok je ona već grlila svog bivšeg dok je ovaj pramcem broda sjekao valove, a pramcem hlača donji dio njenog bikinija.
“Kad nastupi želja, pokrenu se sokovi. Olupina osjeti da je brod pa pomalo grotesknom kretnjom krene ka površini iz svog vodenog groba. No negdje već pri prvim snažnim zaveslajima osjeti da taj napad nade i snage neće predugo potrajati pa se radije ponovo zavuče u smrt nego da život samo napola ostvari. Bolje ništa nego nešto nedovršeno, patetična skica, par jakih ali nevještih poteza kistom. Umoran sam od veslanja na galiji.”
“Nisi mrtav samo si malo zaspao.”, napisala je mazno se ispričavajući bivšem da mora samo na brzinu poslati poruku.
“Jel to tvoj instinkt da me spasiš? Što ako sam nespasiv?”, bio je i dalje brutalno iskren i dalje u nadi da ona neće to prihvatiti za realno stanje stvari.
“I ti si mene. Bila sam tad ful potonula. Samo to znam dobro prikrit.”, igrala je svoju maloprijašnju ulogu koju je sa sebe dobrano stresla čim se popela na brodić.
U njemu nabuja duša – bilo mu je pomalo perverzno drago, ali ne toliko što je i ona prije njega bila glavom pod vodom već što je sudbina htjela da on tako opojnoj dami u nevolji pruži ruku. Pružio je ruku i dalje sjedeći na wc-u kao da sam za sebe igra predstavu romantika kojo telepatski miluje svoju daleku draganu. Osjetio je njenu toplinu. Prianjao svoje lice uz njeno. Zatvorenih očiju, sa telećim smješkom na licu. Stiskao se uz nju u svojoj imaginarnoj realnosti. Baš kao i njen bivši u pravoj realnosti dok joj je sleđa pomagao da upravlja kormilom njegovog brodića. S vjetrom u kosi i sa smješkom na licu plovila je prema treperećim obalama negdje na istočnoj strani.
Opet je istovremeno bivala u više paralelnih svjetova, ali elegantno  bez prevelikog utroška energije, u lagodnom spleenu višeprisutnosti u kojem je ipak najviše naginjala ovom brodiću. Ipak, sa rastom brzine plovidbe rasla je i grižnja savjesti. Zar se ovo doista moralo dogoditi samo da shvati što osjeća prema “njemu” – mrtvacu uz kojeg se opet osjeća živim. Sav flert i potreba za horizontom pretvarali su se u sidro koje joj je odjednom ležalo na grudima. “Okreni brod, vrati me na plažu, molim te. Iako je bio siguran da će obnoviti romansi bivši je znao taj ton, tu odlučnost. Ni pola sata umiljavanja i oduvjeravanja nije pomoglo. Nije mogla ni htjela varati – ovaj put zbog sebe…
Teško je igrati se pustinjaštva u mravinjaku…

Objava FRIK IZ KVARTA – Pustinjaštvo u mravinjaku pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.