Za nas je, u ona vremena osamdesetih, vremena amaterskog nogometa i selskih čaga, Krizma bio netko i nešto. Gospon od lijeve ruke i lijeve noge, pajtek, rekli bi po mraclinski. Tom je lijevom udarao čekićem, zabijao čavle, ravnao šalunge, ali i dizao kartu i samo na sebi svojstven način guštao u belotu, kao što je svih tih godina u ‘ona vremena’ na poseban način guštao i udarao toliko mu dragu loptu. A mi smo ponekad voljeli belot, poput Krize, Lacija i Ive Vinceka, voljeli smo napucavati loptu, poput Krize, Metalca i Šekija, a malo manje udarati čekićem. Znao je i volio pričati o nogometu, mraclinskom, hrvatskom, svjetskom. A Krizmanić je, reći će mnogi, bio mjerna jedinica mraclinskog nogometa. O njegovim se golovima, driblinzima i proigravanjima, kornerima i svađama sa sucima i danas pričaju legende. Priče s okusom i mirisom. Bio je znalac, mislilac, pajtek i igrač koji je znao igrati i misliti, zabijati i dodavati, uvijek u pravo vrijeme. I kada se udaljio od igranja bio je stalan u svojoj Grabi, na mraclinskoj liniji i mraclinskom igralištu. Na Staroj ili Novoj, svejedno, svaka je bila njegova.

Dragutin Krizmanić (stoji drugi slijeva) s prijateljima iz kluba

‘Četrdesete godine sam tu došel, kod Kos Josipa i Kate, tu sam bio primljen lijepo, dobro, a njihove sestre dvije, one su me…’, pa je onako ljudski i široke duše briznuo u plač, pričajući u kameru našem Ratku Cvetniću o svom dolasku u naš i njegov Mraclin. Zborio je tako u lipnju 2017.godine, za Vidovih dana. Od 1950.-1957., Kriza je u Zadru, u Domu ‘Vladimir Nazor’, ali uvijek ga je ‘vuklo u Mraclin’, pa se i vratio.

Dragutin Krizmanić (stoji treći zdesna) i momčad Nogometnog kluba Mraclin

‘Neki su pravi Mraclinci odlazili u druge klubove, ja nikad’, rekao je tom prilikom i o najvažnijoj sporednoj stvari. I nadodao – sve bih dal za Mraclin.

Sedmog dana rujna 2019.godine na Obrož je stigla tišina. Otišao je Kriza. Odlučio je započeti rješavati neke zaostatke i opaske zapisane u svom rokovniku. Odlučio je to učiniti odmah da mu misao ne pobjegne. Otišao je na neko daleko mirnije mjesto. Na odlasku nije rekao doviđenja. Nije ni trebao. Pamtit ćemo ga po njegovim riječima i njegovim djelima.