U razgovoru s unucima primijetili smo da ove godine imamo đake od trećeg razreda osnovne škole do onih koji pišu diplomski. Mojih pet unuka u pet različitih škola i razreda.

„A znate li dragi moji da sam ja peti razred osnovne škole išla u Čazmu?“ – upitam.
„Kako to u Čazmu, baka? Pa to je daleko od Mraclina.“ – začudili su se.
„Da, ali tako se dogodilo jer je 1957. donesen novi Zakon o narodnim školama prema kojem se u manjim mjestima i selima osnivaju šestogodišnje škole (tu je spadao i Mraclin). Problem je bio u tome što bi djeca iz tih manjih mjesta (bez obzira na uspjeh) morala ponavljati taj šesti razred ako su željela nastaviti školovanje u osmogodišnjoj školi. Pokazalo se da je provedba Zakona bila teška i nepraktična pa je on ubrzo izmijenjen.

Za mene je to značilo da Mraclin otpada jer sam ja svakako htjela nastaviti školovanje kao i moja sestra. Ona je rekla da otpada i putovanje u Veliku Goricu gdje je ona polagala „malu maturu“. Odgovarala me od putovanja u Goricu jer je put od kolodvora do škole dug, a na tom dijelu tada još nije bilo kuća pa je posebno neugodno putovati zimi kada je na toj čistini puhao jak i neugodan vjetar.

Osim toga, te su godine vlakovi jako kasnili. Kad to pričam svi mi kažu da su vlakovi kod nas uvijek kasnili. Jesu! Ali te su godine posebno kasnili pa je sestra Zora (već gimnazijalka) išla na stran u Zagreb, a ja???
„Za Zagreb si premala. “ – rekao je tata.
Baš kad smo o tome razgovarali došla je k nama sestrična Vera Cvetnić Franekova. Zbog razlike u godinama ja sam ju zvala teta Vera. Ona je bila nastavnica povijesti i zemljopisa, a te godine dobila je dekret da ide predavati u školi u Čazmi. Moram priznati da do tada nikada nismo ni čuli za Čazmu pa smo na zemljopisnoj karti tražili gdje je to. U jednom momentu teta Vera je rekla:
„A zašto Božica ne bi išla sa mnom u Čazmu? Ja tamo dobivam stan u školi, sama sam pa bi nam bilo ljepše da smo zajedno. Ja ću imati nekog svojeg blizu, a Božica neće morati putovati. “ Svima nam se taj prijedlog učinio dobrim pa smo ga prihvatili. Odmah smo počeli s pripremama.

Osobni album Božice Krznarić – Crkva u Čazmi nekad

Prvo sam odrezala pletenice jer neće biti mame koja ih je plela svako jutro. Kupili smo nešto garderobe, cipele i knjige. Teško mi je opisati moje uzbuđenje jer je to bilo prvi puta da na dulje vrijeme napuštam dom, roditelje, seku i mamicu (baku). Ali bilo je gotovo, trebalo je održati dogovor.
Mene, djeteta iz turopoljske ravnice, najviše se dojmio sam položaj Čazme. Smještena je na brijegu, jednom od izdanaka Moslavačke gore, odakle se širi prostrani pogled na kraj uz rijeku Česmu. Posebno je zanimljiva njezina vizura. Na samom vrhu je crkva sv. Marije Magdalene sa dva tornja, a niz brijeg se spuštaju ulice s kućama čija su strma dvorišta meni bila posebna zagonetka.

Kada sam stekla nove prijateljice, sestre Dončević, koje sam posjetila u njihovom domu i vidjela dvorište kako se spušta niz brijeg, prvo sam ih pitala:
„A kako se vi tu loptate?! Pa lopta vam stalno bježi niz brijeg! “
One su se samo nasmijale jer su znale da me čeka još puno iznenađenja. Čini mi se da je najveće došlo s prvim snijegom i sanjkanjem. Sanjkali smo se niz ulicu od vrha Čazme dolje do rijeke Česme, oko 1 km. Kako ta ulica ima i jedan veliki zavoj, trebalo je iskustva i spretnosti u „kormilarenju“ sanjkama – sa petama kako bi se sigurno stiglo do podnožja. Nikada nisam tako nešto vidjela pa je užitak u tako „opasnom“ sanjkanju bio još veći.
Vama je sigurno neobično što sam se ja čudila tim moslavačkim brežuljcima kad vi danas idete na skijanja u planine i vidite „brda i doline“ cijeloga svijeta na internetu i televiziji. Onda nije bilo televizije ni interneta pa mi nismo imali predodžbu o drugačijem okolišu osim onog u kojem smo odrastali.

Osobni album Božice Krznarić – 5. razred u Čazmi (Božica treća s lijeva)

Kako sam se ja čudila njihovom brijegu tako su se i oni čudili našoj turopoljskoj ravnici. Kad smo sa školom išli na izlet u Sisak, u željezaru, za vrijeme prolaska vlaka kroz Turopolje čula sam uzdahe kolegica iz razreda: „Jao, gle ovo! Ravno je kao stol!“
Onda nije bilo ni automobila i nije se putovalo kao danas. Vi ste već s nekoliko mjeseci išli autom na more, a mi smo uglavnom putovali vlakom ili autobusom. Kući sam išla samo za vrijeme zimskih praznika jer se nisam usudila sama putovati autobusom i nekoliko puta presjedati. Samo stanovanje u školi i put od stana do razreda – preko hodnika, u nekoliko koraka priča je za sebe. Stan koji je teta Vera dobila na korištenje bio je dvosoban. Kako je ona bila sama (ja sam se naknadno pojavila) stan je dijelila s kolegicom, nastavnicom biologije Majom Pap. Ja sam obično imala manje sati u školi pa sam u stan dolazila prije tete Vere. Zato smo dogovorile što ću ja pripremiti za kuhanje ručka, a kad je ona došla samo ga je dogotovila.

Maja Pap bila je mlada nastavnica pa smo ubrzo postale prave prijateljice i u zajedničkoj kuhinji jedna drugoj pomagale u pripremi jela. Teta Vera bila je ozbiljna i glasila je kao stroga nastavnica pa je i nama bila autoritet. U dugim zimskim noćima Maja i ja igrale bi se kao prava djeca Čovječe ne ljuti se, Mlin, Mikado dok je teta Vera imala razne obaveze (zborno pjevanje, razne sastanke i slično). K nama je često dolazila Majina prijateljica Janja Platiša, nastavnica matematike i moja razrednica. Najbolja prijateljica tete Vere bila je Vikica Zdelar, nastavnica francuskog jezika, a njezin brat Ferdo Zdelar (tada još student veterine) udvarao je teti Veri. Kada je on diplomirao vjenčali su se i preselili u Zagreb jer je tetak Ferdo postao asistent, a zatim i profesor na Veterinarskom fakultetu. Teta Vera je također dobila posao na školi u Zagrebu.

Dok smo živjele u Čazmi u školi, iako svakodnevno okružena nastavnicima, nisam ni pomišljala ta poznanstva pretvoriti u prednost kod ispitivanja u razredu! Bila sam mala i sve sam ih cijenila i shvaćala vrlo ozbiljno. Posebno sam nastojala ne osramotiti tetu Veru i narušiti njezin autoritet nekim svojim neznanjem pa sam učila i više nego što je trebalo.

I tako, usprkos svim pogodnostima koje sam tamo uživala i unatoč samo lijepim sjećanjima na moje školovanje u Čazmi previše mi je nedostajala obitelj. Zato sam šesti razred upisala u OŠ Kruge u Trnju u Zagrebu i sa svom ostalom djecom putovala iz Mraclina u Zagreb vlakovima koji su i dalje kasnili. Ali o tim putovanjima i nama đacima vlakašima (kako su nas zvali u razredu) pričat ću nekom drugom prilikom… “

izvor

Cijeli tekst pročitajte na adresi: Mraclinčice u Čazmi.