Moji unuci podsjetili su me na obećanje da ću pisati o đacima „vlakašima“ i još znatiželjno upitali:
– Baka rekla si nam da si poslije petog razreda u Čazmi upisala OŠ Kruge u Trnju u Zagrebu. Kako ste dolazili u Trnje preko onih silnih željezničkih tračnica?

– Dobro pitanje! U to vrijeme još nije bilo pothodnika. Išli smo drvenim nathodnikom – mostom koji je izgrađen 1892. kao nastavak Petrinjske ulice. Spajao je grad s Trnjem – tada još predgrađem. Most je izgrađen na metalnoj konstrukciji s drvenim poprečnim daskama širine dva metra.

Fotografija:  Božica Krznarić, stari nathodnik
Fotografija: Božica Krznarić, stari nathodnik

Tada je Trnje bilo odvojeno od grada željezničkim prugama, radionicama „Gredelja“ i raznim skladištima. Tim je nathodnikom Trnje približeno gradu. Preko njega smo silazili na Trnjansku cestu kojoj se s desne strane nalazio Paromlin, koji je radio punom parom. S lijeve strane bio je niz zgrada sagrađenih za radnike zaposlene na željeznici tzv. Željezničko naselje. Tuda smo prolazili na putu do škole. U samom naselju bio je postavljen niz ljuljački za djecu koja su tamo stanovala. Oni su se dolazili igrati u popodnevnim satima kada su im roditelji došli s posla. Kako je nama vlak dolazio u Zagreb dosta rano (nekada već u 12 sati, a nastava je počinjala u 14 sati) vrijeme čekanja do nastave kratili smo na tim ljuljačkama. Nama je to bila do tada neviđena atrakcija! Ne samo da mi na selu nismo imali ljuljačke, nego je to onda bio i jedan od rijetkih dječjih parkića i u Zagrebu.

Nedaleko tog naselja godinama se gradila koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, a kroz cijelo Trnje izgrađena je nova prometnica – autoput (danas Ulica grada Vukovara). Cijelom dužinom kroz Trnje postavljena je neonska rasvjeta.

Za ono vrijeme to je bio značajan događaj pa smo u školi dobili i zadaću naslova „Nova svjetla na autoputu“. Nastavnici hrvatskog se svidjela moja zadaća i poslala je tekst na Radio Zagreb. Tekst je pročitan u emisiji „Školski radio“, a za nagradu sam dobila knjigu “Sudar svjetova“.

Otada uvijek nešto pišem i zapisujem, ali mi je uvijek nedostajao jedan korak – da to negdje pošaljem za objavu. No i to se promijenilo otkad pišem za Mraclin.hr (ovom digresijom odgovaram na pitanje svima koji su me pitali zašto sam tek sad počela pisati. Pišem dugo samo nisam objavljivala).

Ali idemo mi opet u školske dane…

U školu u Zagreb išli su vlakom đaci iz svih mjesta kroz koja prolazi pruga od Siska do Zagreba. Otuda, logično, i naziv „vlakaši“. Iz Mraclina nas je bilo najviše, a brojku su povećavali i đaci iz sela Kuče kojima odajem posebno priznanje jer su oni pješačili 3 km do mraclinske željezničke stanice jer autobusa tada nije bilo.

Reakcije profesora na nas „vlakaše“ bile su različite. Oni koji su i sami nekad putovali bili su puni razumijevanja, ali bilo je i onih koji su uvijek prigovarali kad smo kasnili na nastavu i tražili ispričnice od željezničara. Većina je ipak shvaćala da mi nismo krivi za kašnjenje vlakova. Đaci „vlakaši“ većinom su bili dobri učenici. Već sama činjenica da smo izabrali daljnje školovanje bila je dokaz da smo bili vrijedni i uporni pa smo završili svoje škole i fakultete, bez obzira na uvjete i poteškoće koje su nas pratile.

Božica Krznarić, šesti razred 1956./1957. (Božica u sredini u prugastoj haljini)

Svi đaci i studenti su se međusobno poznavali, čuvali si mjesta u vlaku, puno razgovarali, šalili se i smijali. Međusobno smo komentirali sve događaje, prve simpatije, profesore… pa nismo ni mislili na poteškoće koje je nosilo putovanje vlakom. Ni kašnjenje vlakova, ni prljavi vagoni s drvenim klupama, ustajali miris cigareta, ni velike hladnoće i vrućine, pa ni gužve nisu nam smetale, niti smo onda toga bili svjesni, ni o tome razmišljali. Bilo je važno da završimo školovanje.

U tim našim putovanjima uočila sam jednu zanimljivost koje tada također nismo bili svjesni. Naime, kada smo došli na vlak u Zagrebu još smo svi govorili književnim hrvatskim jezikom, ali poslije Velike Gorice, kako se vlak približavao Mraclinu, nesvjesno bi prelazili na mraclinski, kajkavski dijalekt. Isto se događalo i obratno.

U Trnju kraj samog ulaza na most nalazila se pekara. Tu smo mi đaci „vlakaši“ kupovali žemlje – jedino pecivo, osim kruha, koje se tada proizvodilo. Ja sam na povratku iz škole kupovala i po 2 štruce kruha „za doma“. Kad sam došla u kupe u vlaku taj friški kruh je tako lijepo mirisao pa smo svi otkidali po komadić kruha. Nekada sam kući donosila pola kruha manje, ali mama se nikad nije ljutila jer je razumjela što znači mirisni kruh i gladni đaci.

Kad smo postali stariji, dolaskom u Zagreb umjesto na ljuljačke, obavezno smo navratili u „Splendid“ na kavu, a u šali smo govorili da idemo po „orijentaciju“ jer smo se poslije razilazili po cijelom gradu, ovisno o tome u koju smo školu ili fakultet išli.

Slažem se s izrekom da vlakovi zbližavaju ljude jer smo primorani godinama svaki dan provoditi zajedno na malom prostoru. Posebna atmosfera iz vlaka toliko nas je zbližila da se uvijek sa simpatijom sjećam tih ljudi s kojima sam putovala iako nas je život razdvojio. Završivši školovanje razišli smo se na sve strane, ali se nismo zaboravili. Neke od njih viđam samo jednom godišnje za blagdan Svih svetih kada Mraclinci posjećuju grobove svojih najmilijih. O susretima s najboljim prijateljicama Štefom Macekovom i Ankom Načelnikovom (kako ih zovemo u Mraclinu) dosađujem nekoliko dana cijeloj svojoj obitelji.

Kasnije, 1974. godine sagrađen je pothodnik koji spaja izlaz na autobusne perone i centar grada. Kroz njega dnevno prolazi na tisuće ljudi i time je Trnje približeno gradu, a stari most je srušen. Dolaskom autobusnih linija dodatno se promijenio i način putovanja u školu, a urbanizacijom grada izmijenilo se lice Kruga i Trnja. Prepoznatljive građevine ostale su samo škola i crkva. Kraj velikih poslovnih zgrada zaostala je još pokoja omanja kućica koja još podsjeća na školske dane.