Slikar, pisac, pjesnik, profesor na Likovnoj akademiji, akademik i boem… Matko Peić (1923-1999), rođeni Požežanin, ostavio nam je u svojoj knjizi putopisa “Skitnje” (1967) jedan od najdojmljivijih literarnih pejsaža ne samo Turopolja, nego čitavog poteza od Zagreba do Siska. Stranice posvećene Mraclinu starije će podsjetiti na nekadašnji Mraclin, a mlađima dati sliku jednog svijeta kojeg više nema. Ne znamo kod koga je Peić boravio za svojih posjeta Mraclinu (bilo bi to lijepo saznati), ali već iz ovoga kratkog odlomka vidi se da je “ušao” u Mraclin puninom svog raskošnog talenta.

“Na mraclinskim balkonima proveo sam mnoga svitanja, podna, poslijepodneva, sutone i večeri. Turopoljska zora crvena od klanja stotina pijetlova dođe u Mraclin pa je s balkona možeš gledati kako se žari na prozorima jedne kapelice gdje na slici kuhaju mučenika Vida u kotlu kakav se crni ovim selima za vrijeme klanja kad kuhaju bijelu džigericu, uši i kožice za krvavice. Onda vidiš prvog mraclinskog pijanca kako ide cestom na jutarnju rakiju kraj zelembaća, pregaženog, sinoć ispalog iz stoga sijena. Ne može a da ne zaviri u zaleđe Vidu kroz razbijeni prozorčić gdje je mrak još mek kao opna šišmišovog krila. (…) Poslijepodna zabava na balkonu može ti biti da gledaš dolje u dvorište sunce kako obilazi panjeve s kvrgama koji desecima godina tu leže, a ne mogu ući u peć niti istrunuti., jer Mraclinom više ne prolaze one davne nasmijane barabe koje su mogle zubima smrskati orah, u grmljavini ljubiti Ciganku, za okladu pojesti cijelog purana.”

Krajem prošle godine, o dvadesetoj obljetnici Peićeve smrti, gorički Zavod HAZU-a planirao je predavanje posvećeno ovom Slavoncu i ljubitelju našega kraja. No zbog zdravstvenih razloga požeški predavači morali su otkazati, pa smo naš susret odgodili do daljnjega…

izvor

Cijeli tekst pročitajte na adresi: Matko Peić o Mraclinu.