Nakon odigrane utakmice na dedinom travnjaku povikala sam unucima Filipu i Lovri:

– Joj, kak ste se zamazali! Ko bude to sad opral?

– Baka, samo staviš veš u mašinu, dodaš malo praška za pranje i pritisneš gumbić „Start“! – nasmije se Lovro.

– Zvučiš kao reklama za perilicu i sve je jako lako i jednostavno, ali nije uvijek bilo tako.

Baš suprotno, pranje rublja bio je jedan od najtežih ženskih poslova. Zato nije ni čudo da su u Šestinama 2017. god. podigli spomenik „Šestinskim praljama“ u znak sjećanja na žene koje su nekada u bistrim sljemenskim potocima prale rublje zagrebačkim gospama.  Spomenik je izradio naš Turopoljac, akademski kipar Vid Vučak iz Starog Čiča.

Spomenik „Šestinskim praljama“ Vida Vučaka (izvor nepoznat)

Još jedan lijepi spomenik praljama zabilježen je u filmu „Jedan dan u turopoljskoj zadruzi“ u kojem su prikazani svi poslovi u zadružnom domaćinstvu u Mraclinu, pa tako i pranje rublja. Scena s praljama na potoku Obdini ocijenjena je od strane stručnjaka kao jedna od najljepših u filmu.

Scena iz filma „Jedan dan u turopoljskoj zadruzi“ (izvor: https://www.youtube.com/watch?v=3saYC9FBbus )

Prati rublje trebalo je uvijek tijekom cijele godine. Ljeti je to bilo čak zabavno i osvježavajuće u čistoj i bistroj obdinskoj vodi, ali zimi je bilo teško. Voda se zaledila pa su morali doći muževi sa sjekirama, razbiti led, a žene su prale u toj ledenoj vodi.

No, u Mraclinu je i u tom dijelu života Higijenski zavod nastojao olakšati posao. Za vrijeme Asanacije (1930-ih godina XX. st. ) izgrađeni su higijenski bunari sa čistom, pitkom vodom, a na dva mjesta u selu izgrađena su perila za pranje rublja. Onoga u Augustićevoj ulici više nema, ali ono pred kućom Josipa Galekovića (Joke Blaževoga) još i danas prkosi vremenu, samo što u njemu raste cvijeće.

Perilo pred kućom Josipa Galekovića (Joke Blaževoga) (foto Božica Krznarić)

Sjećam se da je moja mama prala rublje u našem dvorištu kod pumpe za vodu. I ona je danas obrasla cvijećem.

Zrnčičova pumpa (foto Božica Krznarić)

Ja sam pumpala vodu u veliki vandl kojeg nam je izradio naš mraclinski kovač (zvani Pujcek), a mama je udaranjem u drveno korito ispirala rublje. Rublje se najprije nasapunalo domaćim sapunom koji smo sami doma radili od masti (kasnije smo kupovali „Plavi radion“), zatim se neko rublje iskuhavalo na peći, rifljalo na rifljaču i tek tada ispiralo.


Rifljača (izvor: http://www.drvena-galanterija.com/images/catalog/daska_za_pranje.jpg

Prije su ljudi za pranje rublja koristili i lug – prosijani i očišćeni pepeo koji su posipali po odjeći koju su stavili u veliki kotao i prelili kipućom vodom kako bi mrlje otpustile, a rublje bilo bijelo.

Sušilo se na štriku u dvorištu ili na gajnku, a peglalo se velikom željeznom peglom u koju se stavljao žar iz peći. Tek kasnije pojavile su se pegle na struju, a zatim i one na paru.

Sušenje veša (izvor: https://www.youtube.com/watch?v=3saYC9FBbus )

Ma baka, ovi naši dresovi su od takvog materijala da se ne moraju peglati i lako se peru – veli Lovro.

izvor

Cijeli tekst pročitajte na adresi: Pranje rublja.