Davnih godina, kad sam još bila mala curica, moja baka i ja smo imale povremenu inventuru njenih narodnih nošnji. Za mene je to svaki put bio novi događaj. Iako sam napamet znala sadržaj njezine škrinje, ljubav s kojom mi je to pokazivala i divljenje s kojim sam ja to promatrala, neopisivo je. Gotovo pobožno ih je vadila iz škrinje, koja je bila pod ključem, onim velikim, prekrivenim patinom minulih vremena i vraćala nazad do neke nove izložbe. 

Jedan fertun mi je bio posebno drag. Onaj sa plavom svilom. Njega sam najradije nosila na nastupima, dok sam još aktivno plesala. Onda je došla ’91. Baka i deda su otišli u roku šest mjeseci, a čardak su naselili izbjeglice s Banije. Godinama su ostali i čuvali sve što su zatekli. Ne znamo u kojem trenutku, da li kod prodaje kuće ili prije, neke smo fertune donijeli doma. Ali ne i plavu svilu.  

Sve ove godine mučilo nas je gdje je završio. Raspitivali smo se na svim mogućim adresama. Pretražili svaki kutak, ali fertun je nestao. Prije nekoliko dana, u jednom je razgovoru opet postavljeno pitanje nestalog fertuna. I konačno – bingo. Dobra duša si je dala truda i pronašla ga. I vratila. Nije ni znala da je tražen. Da je bilo koji drugi izgubljen, ne bi mi bilo toliko žao kao za ovaj. Za njega me vežu brojne uspomene, a i bakino obećanje da ću ga ja naslijediti.

Fertun se vratio kući.

izvor

Cijeli tekst pročitajte na adresi: Fertun plave boje.