Neki dan su nas posjetili naši unuci i već s vrata upitali: „Deda, deda, kad idemo u berbu u tvoj vinograd? “
Mi se jako veselimo berbi jer se tada okupi cijela obitelj i prijatelji i to nam je jedan od najljepših dana u godini. Zadržali smo tradiciju obiteljskog okupljanja koju je još nekada u „Franekovom trsju“ njegovao tetak Lacko.
Sam odlazak u vinograd nekad je bio pravi pothvat. Tetak se dizao rano da nahrani i napoji konje, a i mi smo se već oko 6 sati skupljali oko kola jer nam je trebalo dva sata da polako, po blatnjavom putu dođemo do Branetine iza Šiljakovine.

Slika 1: trsje na Branetini (foto Božica Krznarić)


Kad smo išli tamo, s praznim bačvama na kolima, bilo je lako. Problem je nastajao na povratku kada su bačve bile pune, a niz „veliki“ brijeg konji su teško zadržavali kola pa su muški morali zavirati kotače da ne krenu prebrzo.
Čim smo došli pred klet, izgrađenu 1900. godine od hrastovih planki, teta nam je dala stucke (velike glinene posude) pa smo išli do izvora po vodu. Izvor je bio u tako lijepom romantičnom okruženju. Čista, bistra, hladna voda teče ispod brijega, a sjenovite grane nadvile su se nad vodom oko koje je svježa zelena mahovina. Kažu da izvor nikada nije presušio.
Voda nam je trebala za piće, pranje i najvažnije – za juhu. Do našeg dolaska s vodom teta je već naložila vatru u peći i onda je stavila kuhati kokoš. Tamo se kuhao i krumpir, a pohana piletina i gibanice pripremile su se još doma, dan ranije.
Dobili smo kante, košare i nožiće i ušli u vinograd u berbu grožđa. Slobodno smo jeli grožđe, ali morali smo pobrati svaku bobicu koja bi pala na zemlju. Berba nije dugo trajala jer je nas bilo puno, a vinograd nije velik. Bilo je važno da je obitelj na okupu. U to vrijeme u berbu su dolazile i tetkove dvije sestre. Inače su živjele u samostanu kao časne sestre pa im nije bilo jednostavno izlaziti iz samostana, no za berbu su uvijek uspjele doći jer im je to bila prilika da provedu dan s obitelji. Nama djeci je pak bila zanimljiva njihova odjeća. U ono doba, osim dugačkih crnih haljina, na glavi su imale velika bijela štirkana oglavlja koja su kod nas izazivala znatiželju – kako se to slaže i što se nalazi ispod? U čudu smo gledali kako one sa svom tom opremom spretno beru grožđe, hodaju po brijegu, pričaju s nama, šale se, jedu… Mi smo mislili da će one tako opremljene samo mirno sjediti.

Slika 2: sestre Cvetnić (foto arhiva Branke Kos)


Ovu tradiciju obiteljskog okupljanja i druženja nastavio je i moj bratić Dragec Franekov, a kad više nije mogao obrađivati trsje rekao je dedi Marku:
– Vidim da ti voliš ovo naše druženje. Ja bum otišel na Goricu i tebi bum prepisal svoj del trsja jer ja više namrem delati.
– Hvala ti, ali ja ne znam obrađivati vinograd!
– Buš nafčil!

I nafčil je! Nafčil je tako dobro da vinograd izgleda ljepše nego ikada iako to zahtjeva puno truda i rada. No nije tu stao, osim dobrog vinogradara postao je i dobar podrumar što je potvrđeno i na natjecanjima.

Osim za berbu obitelj i prijatelji se uz vino okupljaju i za Vincekovo i Martinje.
Danas autima, po asfaltiranoj cesti do kleti stignemo za 15 minuta, ali neki su običaji zadržani do danas. Neki se pak razlikuju… Po vodu više na moramo ići na izvor. Sada na pipi imamo izvorsku vodu koju je od izvora do kleti sproveo susjed. I danas berači dobiju kante i škare, ali ne kuhamo juhu nego pripremamo pravi turopoljski specijalitet – kotlovinu. Nakon berbe ne žurimo se doma. Djeca se igraju, uživamo u ranojesenskom suncu, na svježem zraku. Uz finu hranu, piće, smjeh i pjesmu vrijeme prođe brzo, a berba svima ostaje u lijepom sjećanju.

Slika 4: stari drveni lajti (foto Božica Krznarić)
izvor

Cijeli tekst pročitajte na adresi: Obiteljska berba grožđa.