Nije ovo prvi put da su se Lomničani okupili mimo protokola ni prvi put da mjesni odbor nije htio organizirati zbor građana. Pa čak i da je organiziran, o postupanjima po obvezujućim zaključcima grad ne bi trebao obavijestiti mještane. Požurila je lani politika izglasavanje novih pravila u mjesnim odborima Kuča, Rakitovca, Turopolja, Podotočja i Donje Lomnice, baš tamo gdje su se u recentom periodu održali zborovi građana. Na neslužbenom zboru povodom početka radova na sustavu oborinske odvodnje za asfaltnu bazu okupilo se u nedjelju u Donjoj Lomnici više od 300 ljudi. Osim vrlo nervoznog predsjednika mjesnog odbora i gradskog vijećnika Dijaneževića, skupu nije nazočilo nijedno službeno lice iz Velike Gorice.

Mnogo je političara kroz protekle dvije godine prodefiliralo kroz Donju Lomnicu. Pred izbore kada je trebalo lažno obećati ili dezinformirati. Poslije izbora kad je god bilo moguće stvoriti privid nekoga djelovanja. Osim po stupnju kakvoće retorike, malo je stvarne razlike između tih ljudi. Izvan kontrolirane situacije, političari su od Lomničana bježali. Ostat će zapamćeno sramotno provođenje premijera Plenkovića kroz toalet Pučkoga otvorenog učilišta u Velikoj Gorici.

Kakav će utjecaj na zdravlje ljudi imati tvornica asfalta? U zastarjeloj studiji utjecaja na okoliš o tome nema ni riječi (a zašto bi i bilo?), Strabag nije odgovorio na moja pitanja o tehnologiji prevencije (a zašto bi odgovorio?), a nadležni gorički upravni odjel, koji je 2010. godine organizirao tribinu u sklopu javne rasprave, nije htio ili nije smio istupiti u javnost bez političkog blagoslova (a zašto bi istupio?). Osim fizikalnog kemičara Stanka Uršića, niti jedan pozvani znanstvenik nije htio sudjelovati na stručnoj tribini.

S druge strane, lokalni mediji Lomničane su napali po drugoj osnovi. Optuživši ih da dižući paniku stvaraju antipoduzetničku klimu, PR eksperti iz Velike Gorice zaspinali su dvije stvari u isto vrijeme. S jedne strane, podržali su na taj način pretpostavku da predugovori koji su sklopljeni s vlasnicima zemljišta predstavljaju podršku cjelokupne lokalne zajednice. Ta je predrasuda sadržaj izvješća goričkog gradonačelnika i saborskog zastupnika Dražena Barišića iz 2009. godine, ali i prve inačice spomenute SUO, iz koje je nestala nakon promptne reakcije tada vrlo aktivnog MO Donja Lomnica, iz kojega su post festum uklonjeni svi oni HDZ-ovci koji su zatalasali, kada je postavljena današnja štetna garnitura mjesnoga savjetodavnog tijela. Tom spinu u žiži plaćene medijske pozornosti u prilog ide i recentni gospodarski procvat Velike Gorice, utemeljen nipošto na pregovaračkoj i poslovnoj sposobnosti trenutnoga vodstva, nego na povoljnom geografskom položaju grada.

S druge strane, teza da su zadovoljeni svi pravni uvjeti da se u Donjoj Lomnici izgradi tvornica betona i asfalta naprosto je neistinita. U trenutku donošenja povoljnoga rješenja o prihvatljivosti SUO, u trećpj vodozaštitnoj zoni, gdje je u međuvremenu asfaltara i podignuta, bilo je zabranjeno smještati djelatnosti vezane uz naftu i naftne derivate. Nije jasno zašto se nije pričekalo godinu dana da se lokalni propis ne uskladi sa županijskim, koji je u tom periodu bio u fazi donošenja, o tome također nitko nije htio govoriti, jer je goričko gradsko vijeće novu odluku o vodozaštitnim zonama donijelo bez rasprave i jednoglasno. Ni tadašnja pozicija ni opozicija nisu niti na jednu sjednicu iznijeli osamsto lomničkih potpisa protiv izgradnje baze. Dugo se u javnost puštala priča da je peticija zagubljena, neki su se oporbenjaci kleli da su je vidjeli tek da bi se po prvom službenom upitu saznalo da je peticija zaprimljena, proslijeđena kao sastavni dio javne rasprave o SUO, i kao takva zanemarena.

Da su lomnički prigovori na SUO, gdje se upozorilo i na navedeni propis i na različite ekološke probleme i na pogreške u izračunima i na to da je snimanje rasprave moglo osujetiti moguću manipulaciju usmenim prijenosom informacija (dvorana je imala tehničke mogućnosti), zaista bili tako minorni kao što ih se predstavljalo, ne bi se SUO dva puta mijenjala. Niti jedan od tih prigovora, pa ni studija sudskoga vještaka i bivšeg saborskog zastupnika Stjepana Dehina o utjecaju na zračni promet, ipak nije bila dovoljan razlog da se SUO poništi i da se ponovo uđe u proces. Stručno povjerenstvo tadašnjeg ministarstva zaštite okoliša, zapisnici čijih sastanaka se ne klasificiraju pismenima ako se uopće i vode, zadalo je mjere zaštite na temelju kojih su različita tijela donijela svoje posebne uvjete koji su postali sastavni dio lokacijske dozvole za postrojenje.

Oko lokacijske dozvole, nakon što je jednom poništena, nekoliko se godina vodio sudski spor. Osim da je okončan presudom Visokog upravnog suda, malo se toga o njemu zna i njegovi akteri, a i zašto bi se kompromitirali u atmosferi zakona šutnje, nisu bili spremni izići u javnost. Lokacijska dozvola za tri etape gradnje postrojenja i za zahvat u prostoru sustav oborinske odvodnje donesena je uz nalog da se sustav odvodnje kao zahvat od interesa za Republiku Hrvatsku mora izgraditi u prvoj fazi. Osim što je bitno napomenuti da argument nacionalnog interesa svoje porijeklo vuče iz lokacijske dozvole, Grad Velika Gorica za potrebe izgradnje sustava oborinske odvodnje morao je elaboratom i nalazom o identifikaciji riješiti vlasništvo poljskih putova kroz koje bi imao prolaziti, a Barišić je u ime grada sa Strabagom potpisao ugovor o reguliranju međusobnih odnosa kojime je mimo programa izgradnje uređaja komunalne infrastrukture, koji donosi gradsko vijeće, taj posao prepustio privatnom investitoru. Ne znam o čemu govorite, rekao je otprilike Barišić novinarki RTL-a kada ga je upitala za spomenuti ugovor.

Kako je Strabag spretno kupio sve parcele koje graniče s asfaltnom bazom u izgradnji, kao jedina administrativna prepreka projektu ostali su susjedi sustava oborinske odvodnje, to jest, većina stanovnika Donje Lomnice. Zato što je za nju bila potrebna SUO, jednom donesena građevinska dozvola za prvu fazu gradnje trebala je biti postavljena na vidljivo mjesto u selo i dostupna trideset dana na mrežnim stranicama grada. I tome se dosjetilo. Oglas je postavljen na nekakav unutarnji zid gdje nitko ne prolazi (kako je i dozvola za rušenje nedavno u Sigetu postavljena s unutarnje strane ulaza derutne okućnice), na internet stranice je u ljeto 2016. dignuta kratka obavijest o pozivu na uvid u Strabagov projekt gospodarske i infrastrukturne namjene.

Kao ni na rješenje o prihvatljivosti SUO, nitko se nije žalio. To je jedini krimen Lomničana. Što u doba kad internet još kod nas nije bio opće mjesto, nisu ažurno iščekivali rješenje o prihvatljivosti SUO i što nisu reagirali na izdavanje građevinske dozvole za koju nisu uopće znali da je u proceduri. To jest, što su vjerovali desetogodišnjim obećanjima političara da se nikakvo postrojenje tu neće graditi bez njihovog znanja i pristanka. Kao šećer na kraju nalegla je zamjena uzroka i posljedice, narativ o nacionalnom interesu, eksploatiran i u drugim slučajevima diljem države, i to takav da izgleda da se postrojenje akcidentalno priključuje na novoizgrađeni uređaj komunalne infrastrukture, a ne da se sustav za odvodnju otpadnih voda gradi isključivo za potrebe postrojenja, na temelju čega je mještanima Lomnice odreknut status stranke u postupku.

Za sudski proces, koji se trenutno vodi na Upravnom sudu povodom Strabagove tužbe na rješenje drugostupanjskoga tijela, kojim se Ministarstvo graditeljstva odreklo argumenta o nacionalnom interesu sustava oborinske odvodnje, doduše pridodavši tome lako opovrgljiv argument o prekoračenju roka za uvid u građevinsku dozvolu, nikoga više nije briga. Čak ako spor i bude riješen u korist Lomničana, u što se zbog vezane presude Ustavnoga suda ima svako pravo duboko sumnjati, recentno započeti radovi na izgradnji sustava odvodnje, koji su otpočeli nakon nove tužbe, ovaj put upućene na grad, a kojom se za obeštećenje traži višemilijunski iznos, samo će povećati eventualni Strabagov troškovnik dosad izvedenih radova.

Imaju li Lomničani pravo na građanski neposluh, bilo je ključno pitanje neformalog skupa održanog u nedjelju. Prosudite sami.

Tekst: Ante Vekić, Foto: Michael Stepanić