Branko Šubić u 63. godini trči kako bi odao počast hrvatskim braniteljima. 

Svaki njegov korak posvećen je hrvatskim braniteljima i uspomeni na njihovu žrtvu. Već deset godina ultramaratonima povezuje krajnje točke Hrvatske sa svojom Petrinjom, šaljući poruku da oni koji su stvarali slobodnu i neovisnu Hrvatsku nikada ne smiju biti zaboravljeni. Ovog kolovoza kreće na posljednju dionicu svog projekta od Žabnika do Petrinje. Prije polaska dotrčao je do našeg studija, a s njim je razgovarala Gianna Kotroman.

Kako je nastao projekt “Branko Šubić za branitelje”?

– Ja sam Petrinjac i hrvatski branitelj. Prije deset godina odlučio sam pokrenuti projekt kojim bih se zahvalio svima koji su stvarali Hrvatsku. Htio sam zahvaliti poginulim, nestalim, stradalim i svim živim hrvatskim braniteljima na svemu što su dali kako bismo danas živjeli u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Projekt se zove “Branko Šubić za branitelje”, a krenuo je 2017. godine. Tada sam odlučio spojiti sve krajnje točke Hrvatske s mojom Petrinjom. Ove godine završavam taj desetogodišnji projekt dionicom od Žabnika, odnosno Svetog Martina na Muri, do Petrinje preko Siska.

Jeste li ikada izračunali koliko ste kilometara ukupno pretrčali?

– Do sada sam u sklopu projekta prešao oko 1.400 kilometara, a nakon ovog ultramaratona bit će ih više od 1.600. Kada tome pribrojimo sve treninge tijekom ovih deset godina, riječ je o više od 20 tisuća kilometara, možda čak i više. Sve će to biti zapisano u knjizi koja je već u pripremi.

Kako izgledaju vaše pripreme? Imate li trenera ili sve radite sami?

– Ja sam solo igrač. Na samom početku savjetovao sam se s prijateljima ultramaratoncima, ali kasnije sam sve morao prilagoditi sebi. Još uvijek radim i nisam u mirovini pa treninge usklađujem s poslom. Osim toga, sam pripremam promotivne materijale, organiziram cijeli projekt i brinem o svim detaljima. Trčim svaki drugi ili treći dan, po dva do tri sata, a kada se približi ultramaraton, treninzi su i duži.

Koliko je teško izdržati pet dana zaredom?

– Prvi dan ide na svježinu. Drugi dan već je malo teže, a treći dan glava počinje voditi svoju bitku. Najteža je zapravo akumulacija umora. Ipak, kada se približavam Petrinji i svom gradu, emocije naprave svoje. Tada zaboravite na umor i dobijete novu snagu.

Što osjećate dok trčite kilometre posvećene hrvatskim braniteljima?

– To je prekrasan osjećaj. Naravno da ima umora, ali na kraju sve to zaboravite. Kada dođete na cilj, shvatite da se svaki kilometar isplatio.

Trenirate isključivo na cesti?

– Da. Trčim isključivo po cesti. Uvijek nosim reflektirajući prsluk. Gdje postoji nogostup ili pješačka staza, koristim ih, a gdje ih nema, krećem se ususret vozilima kako bih imao pregled situacije. Mnogi me pitaju slušam li glazbu tijekom trčanja, ali nikada. Moram biti potpuno koncentriran na promet i ono što se događa oko mene.

Ultramaratone trčite početkom kolovoza, kada su temperature često iznad 35 stupnjeva. Kako to izdržavate?

-Na prvom ultramaratonu od Vukovara do Petrinje potrošili smo čak 265 boca vode od pola litre. Popio sam možda tridesetak posto, a ostatkom sam se stalno polijevao jer su temperature prelazile 40 stupnjeva. Termin ne biram, uvijek trčim početkom kolovoza, oko Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.

Na putu ipak niste sami?

– Ne, uvijek imam pratnju. Uz mene je ekipa koja se brine o hrani, vodi i svemu što mi je potrebno. Tu su vozač, fotograf, novinar, a zbog pokroviteljstva i policija. Sjećam se jedne simpatične situacije kada je prijatelj na automobil stavio natpis “Potrubite Branku”. Ljudi su cijelim putem trubili i mahali pa sam većinu vremena proveo s rukama u zraku.

Kako izgleda jedan vaš dan na ultramaratonu?

– Sve je dobro organizirano. Iz pratnje mi iz automobila dodaju vodu kada treba. Koristim sol u kapsulama i šumeće elektrolite, ništa više od toga. Vrlo je važna i kvalitetna oprema, posebno lagane tenisice. Zanimljivo je da prije svoje 54. godine gotovo nikada nisam trčao više od pet kilometara.

Pazite li na prehranu?

– Ne posebno. Jedem sve u manjim količinama. Supruga bi rekla i premalo, ali nemam neku posebnu dijetu.

Kako ste od pikada završili u ultramaratonima?

– Sport je cijeli moj život. Kao branitelj uvijek sam razmišljao kako mogu učiniti nešto za svoje suborce. Jedna ozljeda noge promijenila je sve. Ortoped mi je preporučio hodanje, a iz hodanja je polako došlo trčanje. Krenuo sam s trideset posto trčanja, pa pedeset, pa šezdeset… Malo po malo i danas sam ovdje.

Ovogodišnji ultramaraton prolazi i kroz Veliku Goricu. Kako izgleda ruta?

– Ruta je podijeljena u pet etapa. Prvog dana trčim od Žabnika do Turčina, drugog do Svetog Ivana Zeline, trećeg do Oltara domovine. Četvrtog dana preko Spomenika domovini dolazim u Veliku Goricu, gdje noćim. Posljednjeg dana krećem u 6 sati na najzahtjevniju etapu od 56 kilometara preko Buševca, Lekenika i Siska do Petrinje.

Kakvi su vam planovi nakon završetka ovog projekta?

– Najprije želim uspješno završiti ovaj desetogodišnji projekt. Nakon toga želim ostaviti trajni zapis kroz knjigu koja je već u pripremi. Volim da sve bude napravljeno kako treba, od prve do posljednje stranice.

– Za kraj imam jednu izreku koja mi je misao vodilja, s tim bih htio i završiti. Poruka je za mlade i ove starije, kao što sam i ja:

Sanjajte, i ja sam sanjao.

Pred njim je još 200 kilometara, ali i cilj kojem je posvetio deset godina. Branku želimo puno sreće, zdravlja i uspješan završetak njegova vrijednog pothvata.

Objava Potrubite za Branka: “Trčim za sve koji su stvarali Hrvatsku” pojavila se prvi puta na RVG.