Bila je talentirana tenisačica, sanjala je profesionalnu karijeru, ali ozljeda ručnog zgloba promijenila je planove Ive Olivari. Novu karijeru potražila je i pronašla u nogometu, koji joj je obilježio život…

Posljednjih 12 godina Iva Olivari je team managerica A reprezentacije, prisutna i na klupi, a samim time i sastavni dio svih ovih nezaboravnih uspjeha u kojima smo uživali u eri Zlatka Dalića.

– Ja sam zadužena za kompletnu administraciju i logistiku vezano uz A reprezentaciju. Kad saznamo s kim igramo, kad nam odrede protivnike, kreće moj posao, kroz komunikaciju s Fifom ili Uefom, odnosno cijelu organizaciju gostujućih utakmica. Bude tu i posla u komunikaciji s klubovima, s igračima, organizacija njihovih dolazaka, putovanja, čarteri, hoteli… Uz to, koordiniram i rad stručnog stožera, trenerski tim i medicinsku ekipu, ekonome, fizioterapeute, što je ukupno nekih 70-ak ljudi kad se krene na put- opisala je Iva.

Posebno burno bilo je ljeto iza nas, ali i svi oni mjeseci koji su prethodili SP-u.

– Kad smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, odmah je krenula prva komunikacija i priprema kompletne organizacije. Na ždrijeb u Washinghton otišli smo s kartom u jednom smjeru, jer čekali smo da vidimo gdje ćemo igrati. Kad su određena mjesta utakmica, krenuli smo u potragu po Americi za najboljim mogućim kampom, kako bi dečki imali sve što im treba za što bolju partiju na terenu. Zbog vremenske razlike morali raditi i dan i noć…

Njezin posao je i da uvijek bude dostupna.

– Moj mobitel je uvijek uključen, svi to znaju, ali i poštuju. Ako me netko zove u dva ili tri ujutro, znam da je voda došla do grla, jer nitko to ne iskorištava. Najvažnije je da znaju da sam tu, a to i jest moj posao, biti servis igračima i članovima stožera.

U cijelom tom procesu bude i komplikacija, nepredviđenih situacija, a to su trenuci u kojima je posebno važno biti spreman.

– Imali smo mi svakakvih situacija. Od problema s prtljagom, preko toga da netko u autobusu prema stadionu pošalje poruku da je zaboravio kopačke u hotelu, pa do svega drugoga. Super je što imam baš jako dobru ekipu svojih kolega oko sebe, iako nas nema puno u usporedbi s nekim drugim savezima. Mislim da funkcioniramo dobro i da dečki kad dođu ovdje dobiju standard koji se očekuje s obzirom na ono što ostvaruju na terenu.

Pokušala je Iva Olivari ponuditi i svoj recept za uspjeh, jer ona je definitivno uspjela u svijetu koji je uglavnom muški.

– Bez lažne skromnosti ću reći: ja sam stvarno jako puno radila! Počela sam raditi u Savezu 1992., kad nas je bilo šest, sedam i svi smo radili sve. Radilo se i popodne, i subote, i nedjelje, a kroz to sam i puno toga naučila. Tek 2014. prešla sam u taj nogometni sektor i preuzela funkciju team managerice, nisam baš uskočila u taj vlak preko noći – naglašava Olivari.

Komunikacija s nogometnim zvijezdama njezina je svakodnevica, pa mnogi pretpostave da tu ima svakakvih mušica…

– Često me to pitaju, budući da su neki od njih stvarno velike zvijezde, međutim oni su svi stvarno skromni i dobri dečki, koji su spremni pružiti ruku ljudima kad im treba pomoći. Nikad nisam osjetila da se oni smatraju zvijezdama, maksimalno me respektiraju, zapravo sve nas koji smo vezani uz reprezentaciju, i mogu stvarno reći da mi je jako lijepo s njima raditi.

Imaju dečki i nadimak za svoju Ivu.

– Neki me zovu teta, neki tetka, neki Iva, neki Ivek… Evo, Duje Ćaleta-Car, koji je Dalmatinac, zove me Ivek. Kratko ime, ali uvijek ispadnem sve drugo, samo ne Iva – nasmijala se Olivari, dodajući kako onaj “family” vezan uz HNS nije prazna priča.

– Mi stvarno jesmo jedna velika obitelj. Sve naše medalje mi smo slavili zajedno, uključivali smo i obitelji naših igrača, i mislim da je taj segment zajedništva jako bitan i da je bio jedan od ključnih elemenata uspjeha ove reprezentacije.

A uspjeha je bilo koliko ti srce želi, sport bez emocija praktički ne postoji.

– Da, moj posao donosi nevjerojatne emocija, ali emocija je i tuga. Prošli smo tako i Euro 2008., kad smo nesretno izgubili onu utakmicu protiv Turske, pa Euro 2016., kad svi kažu da smo igrali odličan nogomet, a nesretno smo ispali od kasnijeg prvaka Europe… Ali emocije su, s druge strane, i ta sreća i zadovoljstvo koje smo doživjeli slaveći naše medalje. I u svlačionici, i poslije na trgu… Nema puno poslova koji pružaju i daju takve emocije. Zbog toga mi je najviše drago što sam ostala u sportu – govori Iva, kojoj su putovanja uobičajena stvar, na što je naviknuta i obitelj.

– Ne pokupim se u pola pet i odem doma. Bilo mi je teško kad su djeca bila mala, zahtijevalo je to jako dobru organizaciju, ali uskakala je i moja mama… Evo, mi smo u Rusiji 2018. bili ukupno 54 dana. I inače kad se ide na velika natjecanja to traje jako dugo i malu djecu ne možete ostaviti same. Kad sam 2002. išla na moje prvo veliko natjecanje, sin Franjo imao je šest godina. Bili smo u grupi s Italijom, Meksikom i Ekvadorom, a on je navijao za sve njih kad su igrali protiv nas. Baka ga je pitala zašto, a on je rekao: “Ako naši izgube, mama će prije doći doma” – prisjeća se Iva, samo jedna u nizu žena s važnim ulogama u HNS-u.

– Mi u HNS-u smo čak i primjer po tom pitanju. Puno odjela u Savezu vode žene, Ivančica Sudac je voditeljica odjela licenciranja, Andreja Dokuš vodi veliki projekt gradnje kampa, šefica računovodstva je Željka Zuanović, a i ja sam dobila priliku da budem UEFA-ina delegatkinja.

Objava Iva Olivari: Mi stvarno jesmo kao obitelj, zato su rezultati tako dobri pojavila se prvi puta na RVG.