U Zagrebačkoj županiji imamo jednog glavnog suca u SuperSport HNL-u, na najvišoj razini, Igor Pajača iz Sv. Ivana Zeline, a njegova dva pomoćnika jedini su pomoćni suci u HNL-u iz naše županije: Velikogoričani Ivan Mihalj i vinkovački Velikogoričanin i Bojan Zobenica. Prvi i posljednji, Pajač i Zobenica, zajedno su stigli i na gostovanje u serijalu “Sport Zagrebačke županije”.

– Nije presudno, ali važno je to što smo si blizu u geografskom smislu. Ranije sam u jednoj fazi bio u timu sa Splićanima Strukanom i Jakšićem, čuli smo se jedino telefonom, viđali se samo na utakmicama, jer nismo ni putovali zajedno, a na taj je način puno teže povezati se. Nas trojica sad se lako vidimo na odojku u Zelini ili na kavi u Gorici, zajedno putujemo na utakmice, družimo se, šalimo i upoznajemo… Utakmica je samo finale tog procesa, tu mi moramo biti najbolji, a najlakše je biti najbolji kad sve ono prije utakmice funkcionira na pravi način, da smo si i privatno dobri – objašnjava Zobenica, Vinkovčanin koji već godinama živi u Velikoj Gorici.

Pajač je stigao na snimanje iz Zeline, gdje je odrastao zajedno s bratom Markom, igračem Lokomotive.

– Imam ja još jednog brata, i on je nogometaš, tako da sam oduvijek bio vezan uz nogomet i uz sport. Mama je bila rukometašica, tata nogometaš, uvijek su me vodili po utakmicama i u svemu tome zaljubio sam se u nogomet. Počeo sam igrati u NK Zelini, a sa suđenjem sam počeo već s nekih 15-16 godina. Krenuo sam iz znatiželje, sa grupom svojih prijatelja, htjeli smo malo naučiti pravila, nisam imao pojma u kojem će to smjeru otići. Danas ni u jednom trenutku ne žalim što je otišlo u smjeru u kojem je otišlo – kaže Pajač.

Zobenica je u rodnim Vinkovcima krenuo na nešto drugačiji način.

– Probao sam razne sportove, igrao sam tenis i nogomet negdje do 14. godine, a onda sam počeo igrati rukomet. Bio sam dosta dobro lijevo krilo, a kad sam završio srednju školu, nisam odlučio ići na fakultet, nego sam počeo raditi kao konobar u jednom lokalnom bircu. Taj lokalni birc držao je poznati vinkovački trener Srećko Lušić, a njegov kum je Miroslav Vitković, naš cijenjeni međunarodni sudac. Kako su se suci skupljali u tom kafiću, sve sam ih upoznao, a kad je bio tečaj za nogometne suc, oni su me krenuli nagovarati da se prijavim. Isprva nisam htio, ali popustio sam, položio sam za suca i krenuo…

Napredovali su kroz niže lige, prolazili krize i teške trenutke, ali i ostali.

– Ja sam u jednom trenutku i odustao, ta pauza trajala je dvije godine, da bi se ipak vratio kao malo stariji, iskusniji, s drukčijim pogledima. Nije bilo lako u početku, teško je klincu uspostaviti autoritet pred igračima od 30 plus godina, ali uspio sam i u tome, napredovao i došao do vrha – ponosan je Pajač.

Zobenica je kao sudac došao do četvrtog ranga, pa se prebacio na liniju.

– Teško se bilo probiti tada u Slavoniji, konkurencija je bila jako velika, a kako ni fizički nisam imao predispozicije za glavnog suca, prebacio sam se na B listu. Pomoćni sudac je sasvim druga perspektiva suđenja. Mi moramo biti hitriji, na liniji izgledati drukčije nego glavni sudac, jer svatko tu ima svoju ulogu – govori Bojan.

Prošli su jako puno toga, od niželigaške do međunarodne razine, a usput se čovjek nauči i nositi sa stresom, koji je u sudačkom svijetu konstantno prisutan.

– Najgore je kad pogriješiš. Ali moraš se znati nositi s pogreškama i izvući pozitivnu pouku iz svake od njih, da se ne bi ponavljala. Sam pritisak je s godinama sve lakše amortizirati i na drukčiji način s njime upravljati. Fokusiran si na utakmicu. Mojim prvim zviždukom više ne čujem tribine, svejedno mi je ima li na stadionu tisuću ili 50 tisuća ljudi, jer u svakom trenutku ti razmišljaš o prvoj sljedećoj situaciji, a istovremeno si i u stalnoj komunikaciji sa svojim timom. Nema tu ni prostora za razmišljanje o pritisku, fokus je maksimalan i na taj način se riješiš vanjskih utjecaja – kaže Pajač, a nadovezuje se Zobenica:

– Svaki stadion nosi svoju specifičnost. Na Rujevici, recimo, nije jednostavno. Publika je dosta negativno nastrojena prema sucima, oni to rade na način koji bi oni opisali kao simpatičan, uz zafrkanciju, ali ja ih ne čujem. Pritisak koji će oni raditi ne može utjecati na mene i moje odluke na terenu, ali to je došlo s godinama i iskustvom, tako da sam sve već čuo, ha, ha…

Utakmice se uvijek analiziraju, za suce je važno pripremiti se i za stil igre svake momčadi, za specifične navike svakog igrača, za mehanizme igre… A da bi se sve to odradilo na pravi način, potrebno je biti i fizički spreman.

– Mi treniramo svaki dan, uz rijetke izuzetke. Neću reći da smo jednako spremni kao igrači, mi svoje treninge prilagođavamo specifičnim kretanjima, ali prosječan sudac po utakmici pretrči deset do 12 kilometara – objašnjava Pajač.

– Potrebno je puno vremena, energije i truda da bi u konačnici bio pravi na terenu. I sve je teže što je čovjek stariji…

Objava Odojak u Zelini, kava u Gorici: ‘S prvim zviždukom za nas se tribine ugase…’ pojavila se prvi puta na RVG.