Razgovarala Gianna Kotroman

Kad svaka sekunda može promijeniti nečiji život, nema puno prostora za oklijevanje. U takvim okolnostima radi doktorica Mateja Bingula, liječnica helikopterske hitne medicinske službe, čiji posao podrazumijeva brze procjene, donošenje odluka pod pritiskom i suočavanje sa situacijama u kojima je pravodobna reakcija od presudne važnosti.

U razgovoru za RVG otkrila je kako izgleda rad u helikopterskom timu, s kakvim se izazovima susreće te što za nju znače hrabrost, osobni razvoj i život izvan liječničke uniforme.

Biti liječnik je poziv, zar ne?

– Ja vam iskreno ne volim taj izraz -poziv-. Na taj način stavlja se nekakva dodatna težina u smislu da ljudi čine nekakve nadljudske napore. Mislim, to je posao kao i svaki drugi.

Vi ste u Zagrebu studirali medicinu. Je li bilo teško?

– Teška je medicina, ali mene je to zanimalo od kada sam imala sedam godina tako da, bilo je naporno, ali bilo mi je i zanimljivo. Imala sam dovoljno vremena i za raditi, i za trenirati, i za izlaziti van.

Svi kažu da je najteži predmet – anatomija. Kako je Vama išla?

– Joj, ja ću vam reći kemija. Ja sam u srednjoj školi imala problema s kemijom i to mi je sve bilo apstraktno. Anatomija, kad sam ju počela učiti ima nekako ima smisla, pogotovo kada učiš kako tijelo funkcionira.

Kako općenito ide put liječnika nakon fakulteta?

– Kada završite fakultet onda ste doktor medicine i počinjete raditi (najčešće) ili u kolima hitne pomoći ili u obiteljskoj medicini. Zatim, uzimate specijalizaciju ovisno o onome što vas zanima. Izbora ima puno, ima oko 50 specijalizacija, tako da svatko može pronaći nešto za sebe. Kada izaberete, ta ista specijalizacija, traje četiri do šest godina. Ja bih trebala biti specijalist hitne medicine uskoro.

Kako ste se odlučili upravo za helikoptersku hitnu medicinu?

– Hitna je vrlo jedna specifična grana medicine, zapravo treba na licu mjesta detektirati gdje je problem, što znači da morate imati stvarno široko znanje. I onda su, prije dvije-tri godine došli helikopteri, odnosno hitna helikopterska služba. Čim sam za to čula zvučalo mi je jako zanimljivo i kao nešto što mogu dodatno raditi uz svoj osnovni posao.

Postoji li neka vrsta obuke koju morate proći prije nego postanete dio helikopterskog tima?

– Prije nego što smo počeli, imali smo obuku koja je bila teorijski dio. Na primjer, koliko nam mjesta treba da sletimo negdje, što u slučaju da nam se nešto dogodi u helikopteru i slično. Što se praktičnog dijela, tu smo učili ulaziti i izlaziti iz helikoptera, kako komunicirati preko slušalica…

Gdje vam se sve nalaze baze za slijetanje?

– Zrakoplovni tehnički centar nam je poletna točka s koje krećemo prema potrebama. Slijećemo od bolnice Dubrava, Klaićeve bolnice pa sve do Slavonskog broda.

 Koliko vas ima u liječničkoj posadi kada krenete u intervenciju?

– U timu nas je četvero. Imamo pilota, tehničara kao mehaničara koji pomaže pilotu sa svim stvarima vezano uz helikopter, liječnika i medicinsku sestru ili tehničara.

Kakvo imate radno vrijeme  helikopteru?

– Što se tiče radnog vremena, u Zagrebu helikopter radi samo dnevne smjene. Radimo ovisno o tome kada izlazi sunce i kada pada mrak. Tako da je radno vrijeme tijekom ljeta duže, s obzirom na to da imamo više sunčanih sati, a tijekom zime se smanjuje.

Mnogi ljudi se boje letjeti avionima, helikopterima. Vi s tim nemate problema?

– Pa ne, nikada nisam imala. Volim putovati, volim letjeti..tako da mi je ovo bila nekakva želja od kada sam se zapravo počela baviti hitnom medicinom.

Kakav je feeling biti na tisuće metara visine i biti dio takve priče?

– Jako je lijepo. Moram priznati da mi to nikada neće dosaditi. Svaki puta kad letimo, uvijek nešto slikam i snimam. Lijepo je vidjeti grad u kojem živiš onako malo iz drugačije perspektive.

Što iz vašeg iskustva pacijenti i njihove obitelji najčešće ne znaju o hitnoj helikopterskoj medicinskoj službi?

– S obzirom na to da je to još relativno novo kod nas, bude im atraktivno kada dolazimo. Znaju često snimati, pitaju za razgledavanje helikoptera pa im svima bude šokantno koliko je zapravo unutra skučeno.

Kako je sa spavanjem? Može li dnevno spavanje nadoknaditi noćno nespavanje?

– Uh, mislim da treba biti dosta discipliniran kod toga i održavati koliko toliko normalan bioritam nakon noćnih smjena. Malo se taj sljedeći dan osjećaš kao da si mamuran, to je uvijek tako, ali ja se uvijek trudim ubaciti nekakav trening popodne, neku kavu, malo odspavati i vratiti se u normalan bioritam.

Kažu da kada se ne spava da je potreba za hranom taj dan puno veća. Je li to istina?

– Kada radim u noćnim smjenama trudim se ne jesti da si ne poremetim baš skroz bioritam i to mi za sada dosta dobro ide. Iako, često znamo komentirati tu glad koja se osjeti kada izlazite iz noćne smjene. Nema veze jeste uspjeli odspavati, jeste radili cijelu noć.. ja se osjećam da bih vola mogla pojesti!

Tko Vam pegla uniforme?

– Pa, od bijelih uniformi sam odustala jer sam ovako privatno dosta smotana. Svaki put kada obučem nešto bijelo uspijem se polit s nečim. Tako da sam se prebacila na kupovanje uniformi koje se ne peglaju i to je jako podiglo moju kvalitetu života.

Nakon toliko iskustva u hitnoj službi i onoga čemu ste svjedočili, možete li razviti određenu emocionalnu distancu?

– Nekada je lakše, a nekada je teže. S godinama čovjek nekako bude više hladne glave, manje to uzima osobno i k srcu, ali teško je. Ima uvijek situacija koje te pogode i koje ostanu s tobom, o kojima razmišljaš kada dođeš kući prije spavanja. Ja sam osobno počela u nekom trenu ići kod psihologa da neke stvari izbacim iz sebe i da imam s nekime popričati o situacijama koje su mi bile stresne.

Koliko je javnost svjesna da kod određenih stanja upravo je vrijeme jedno od najvažnijih čimbenika?

– Mislim da ima dosta javno zdravstvenih kampanja gdje se ljude uči laičkoj reanimaciji i prepoznavanju ranih znakova srčanog udara, moždanog udara, tako da mi vrlo često dođemo na intervenciju gdje netko već provodi laičku masažu. Tako da, mislim da su ljudi upoznati i mislim da je to bitno jer nekada je upravo to što stvarno može značiti život ili bolju kvalitetu života nakon nečega što ih je zadesilo.

Što je za vas hrabrost?

– Nekako mislim da je hrabrost sve ono što radite , što osjećate da je dobro za vas i bilo koga drugoga. Treba biti hrabar u svakodnevnim odlukama, da radite ono što je vama srcu drago, da ne dopuštate da vas okolina ograničava i da budete svoji takvi kakvi jeste. Mislim da je to nekako najveća hrabrost danas.

Što Vama u životu daje zadovoljstvo, ovako nešto iz privatnog života?

– Treniram odbojku i odbojku na pijesku baš tu u Velikoj Gorici, tako da sam zapravo relativno često ovdje. Volim se jako družiti s ljudima koji su mi dragi, mislim da mi to daje nekako najviše energije i puni me za sve ostale stvari.

I evo, što biste poručili ambicioznim ženama?

– Treba ganjati svoje snove, onako, bahato.. mislim, ono što me je ovaj posao naučio je da ti se život može promijeniti od A do Ž u jednom danu. Mislim da treba biti ambiciozan za sve što radimo. Treba uživati u životu, raditi sve što nas veseli i ne raditi nikada kompromise oko toga. Treba furat svoj film.

Iza ozbiljnosti posla u kojem su brzina i prisebnost ključne stoji i osobna priča žene koja ne odustaje od svojih interesa, ambicija i onoga što je ispunjava. Razgovor s doktoricom Matejom Bingulom podsjetnik je da se snaga ne ogleda samo u trenucima kada treba reagirati u najtežim situacijama, nego i u svakodnevnim odlukama, ustrajnosti i hrabrosti da slijedimo vlastiti put.

Objava Doktorica Mateja Bingula: “U helikopterskoj hitnoj svaka sekunda je važna, a svoje snove treba ganjati bahato” pojavila se prvi puta na RVG.