Razgovarala Gianna Kotroman

Transplantacija organa za mnoge je pacijente jedina prilika za novi početak, a iza svakog uspješnog presađivanja stoje znanje, predanost i koordinacija velikog broja zdravstvenih djelatnika. Hrvatska se istaknula u području darivanja i presađivanja organa, no iza medicinskih rezultata kriju se i brojne priče o ljudskoj solidarnosti, odgovornosti i nadi.

O važnosti transplantacijske medicine, funkcioniranju sustava darivanja organa, izazovima s kojima se susreću liječnici te mogućnostima koje transplantacija pruža pacijentima razgovarali smo s prim. dr. sc. Marinom Premužić, gastroenterologinjom i Nacionalnom transplantacijskom koordinatoricom. U intervjuu nam je približila kako izgleda koordinacija transplantacijskog sustava na nacionalnoj razini, što Hrvatsku čini uspješnom u ovom području te zašto darivanje organa predstavlja jedan od najvećih činova solidarnosti. Dotaknuli smo se i osobnije strane njezina poziva, iskustava koja su je oblikovala te poruka koje upućuje mladim ženama koje žele graditi karijeru, a pritom ostati vjerne sebi.

Za početak, kako je išao vaš karijerni put?

– Moj put je bio relativno bez previše prepreka i prepona jer sam ja već od djetinjstva željela postati liječnica. Nakon srednje medicinske škole, studirala sam na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a iza toga je išlo stažiranje pa specijalizacija pa rad, rad i rad.

Koji Vam je bio najteži predmet na fakultetu i je li istina da je anatomija najteža?

– Anatomija je nešto što se dosta mora učiti, ali meni nije bila najteži predmet. Mislim da čak ne mogu ništa izdvojiti kao najteži predmet. Uvijek je bilo nekih lakših dijelova, nekih težih, ali naučiš, položiš i ideš dalje. Mogu istaknuti kako mi je bilo puno draže kada smo krenuli s obilascima bolničkih odjela nego kada sam učila fiziologiju, biokemiju, fiziku…

Koliko je gastroenterologija bliska kirurgiji?

– Moje mišljenje je da je gastroenterologija najbliža kirurgiji. Najviše zbog toga što mi gastroenterolozi imamo endoskopiju, dakle gastroskopije i kolonoskopije. Unutar tih zahvata postoji ultrazvuk s intervencijama i biopsijama. Dakle, sa stvaranjem određenih, premosnica između dva organa, otklanjanja polipa, zaustavljanja krvarenja. To je sve vrlo slično kirurškim zahvatima.

Što Vas je privuklo k transplantacijskoj medicini?

– Već na samoj specijalizaciji, transplantacija je bila nešto što mi je bilo vrlo, vrlo zanimljivo i drugačije. Ne mogu reći da mi je davalo najveću nagradu, ali jednu nagradu koju svaki liječnik želi i treba. Dakle, da liječnik vidi da je stvarno pomogao čovjeku i da njegov rad nije bio uzaludan. Da vidi da je taj netko živ, da taj netko dobro funkcionira, da je ponovno sa svojom obitelji. I kada jednom uđete u taj dio transplantacijske medicine, nekako vam se uvuče pod kožu i to vam uvijek ostane. I, stvarno, kada vidite osobu koja dođe na prvu kontrolu nakon transplantacije i vi je ne prepoznate jer je toliko drugačija, jer je toliko bolja, jer je toliko zdravija.. to je nešto što stvarno ne možete zanemariti odnosno,  nešto što vas tjera da idete dalje.

Što konkretno znači biti Nacionalna koordinatorica i kolika je to odgovornost?

– Odgovornost je općenita, generalna i puno veća. Sva koordinacija, sva zbivanja unutar cijelog našeg medicinskog sustava na neki način prolaze kroz Ministarstvo zdravstva, odnosno kroz moj opis poslova. Međutim, moram isto tako naglasiti da, u tom segmentu, nemam problema zato jer sve osobe i sve kolege koji su uključeni u taj sustav rade s puno entuzijazma svoj posao i s puno želje da ga unaprijede. Svi zajedno radimo i želimo da se sistem unaprijedi. Želimo da što više bolesnika dobije potrebni organ i da može živjeti barem svoju normalnu životnu dob kakva bi mu bila i da nije bolestan.

Raditi u Ministarstvu zdravstva kao nacionalna transplantacijska koordinatorica je izuzetno lijepo i izazovno. Jako puno stvari se može unaprijediti. Može se surađivati i s našim zdravstvenim ustanovama, ali i s Europskom unijom i svijetom kao takvim. Ne samo da se unaprijedi cijeli proces, cijela transplantacijska medicina u Hrvatskoj, nego da se unaprijedi, odnosno, da se taj dio podigne u cijeloj Europi pa i svijetu. Jer nažalost danas, usprkos svim našim medicinskim znanjima i napretkom, manje od 10% potreba svijeta se zadovoljava transplantacijom. U Hrvatskoj je to malo drugačije, ali ako smo globalni, premalo je transplantacija, odnosno premalo je postupaka koji će nekome zamijeniti organ i time vratiti život.

Zašto je to tako?

– Dakle, nisu sve zemlje jednako razvijene, nemaju sve isti princip i nemaju sve iste medicinske sustave kao što ima Europa, odnosno Hrvatska. Tako da u nekim zemljama ili uopće nije pokrenuta transplantacijska medicina ili tek na samim početcima.

Zašto je Hrvatska toliko uspješna u darivanju i presađivanju organa?

– Mislim da je to do dugogodišnjeg zalaganja, entuzijazma i rada svih profesionalaca koji su uključeni u taj sistem. Međutim, toga ne bi bilo bez našeg društva koje je svjesno potrebe da određeni ljudi trebaju njihovu pomoć, trebaju njihovo tkivo i organ da bi preživjeli. Dakle, većina naših su narodnjaka želi darivati organe poslije smrti ili čak i za života. Recimo, za nekoga svoga u obitelji ako je nekome potreban dio jetre ili bubreg, oni žele darivati i na taj način mislim da je to najveći čin dobrote, suosjećajnosti i ljubavi prema bližnjemu.

Koji je protokol kada netko želi donirati organ?

– Naš zakon je od 1984. pozitivan prema doniranju organa. Tako da mi imamo zakon takozvanog pretpostavljenog pristanka. Dakle, svi naši građani su potencijalni darivatelji nakon smrti, osim ako se tome nisu usprotivili za života. Ako se za života tome protive, potrebno je da tu svoju želju, odnosno protivljenje i registriraju. Tako da mi imamo registar nedarivatelja, a svi oni koji žele biti darivatelji, najbolje da o tome razgovaraju s obitelji. S obitelji, kako bi najbliži znali nečije želje i nečije razmišljanje. Isto tako, postoje takozvane donorske kartice, koje nisu sredstvo koje se negdje upisuje ili registrira, ali osoba koja posjeduje donorsku karticu, jasno daje do znanja da želi postati darivatelj.

Kako se nosite s emocionalnom stranom Vašeg posla?

– Iako, mi svi, pokušavamo biti donekle distancirani jer inače ne bi postigli ništa, ali povremeno probije emocija. Naročito kada su djeca u pitanju i tu nitko ne može i nije ravnodušan, ali preživimo, preživimo nekako i idemo dalje.

Što biste voljeli da ljudi znaju o transplantaciji organa?

– Transplantacija organa je dio medicinske znanosti, medicinskog postupka liječenja ljudi. Osnovna stvar je da se bolesni organ, koji više nema funkciju ili nema dovoljno dobru funkciju da bi ta osoba živjela, zamjenjuje drugim zdravim organom. I stvarno smo vrlo, vrlo ponosni na svoje rezultate. Ne samo što radimo taj postupak već da, tim svim pacijentima kojima je transplantiran organ, omogućimo da vode jedan normalan, vrlo funkcionalan život. To je ta nagrada i to je ono što je dobro. Naravno, tu je i emotivna korist pri obitelji koja nije izgubila svog dragog člana.

Koji procesi moraju biti zadovoljeni da bi se organ presadio?

– Svaki organ ima svoje zahtjeve, međutim, svaka osoba koja daruje i osoba koja prima organ mora biti usuglašena u puno parametara. Samim time, provode se testovi i pretrage koji će nam pokazati može li primatelj primiti taj organ, odnosno, može li darivatelj darivati organ. Tu su još bitni parametri poput krvne grupe, veličine organa, posebnih imunoloških pretraga, koji se odrađuju prije same transplantacije kako ne bi kasnije došlo do problema.
Kao i kod transfuzije. Transfuzija je isto na neki način transplantacija. Dakle, vi dobijete nečiju krv u svoj sustav i ta krv radi ono što treba krv raditi – prenosi kisik i druge hranjive tvari. Tako i organ, kada dođe u primatelja, radi svoj posao koji je radio i kod darivatelja. Zato su potrebne pretrage, koje će spojiti darivatelja i primatelja, da taj primatelj što lakše podnese cijeli postupak, što prije se oporavi i nastavi sa životom.

Što Hrvatskoj znači članstvo u Eurotransplantu, međunarodnoj organizaciji za dodjelu i razmjenu organa?

– Mi smo članica Eurotransplanta već skoro 20 godina, zapravo, nagodinu slavimo 20-u godinu pristupanja Eurotransplantu. To je bio veliki, veliki plus za nas s obzirom na to da nam je to pomoglo da svaki pacijent stvarno dobije najbolji organ za sebe. Posebno je to bilo u skupinama koje su najvulnerabilnije, dakle djeca, osobe koje trebaju hitno organ i imunološki zahtjevne skupne za koje trebamo imati puno parametara kompatibilno. Također, sama dodjela organa je vrlo transparentna, vrlo brza i vrlo jednostavna, a tu je i nas osam zemalja koje međusobno surađujemo.

Što je ključno za takav uspjeh?

– Puno rada, puno zalaganja i puno dobre volje. Dogovor kuću gradi, tako da i ovdje nešto što se dogovori, što se poštuje, što je transparentno i što se može provesti je ono što je najvažnije. Htjela bih naglasiti da svi organi hrvatskih darivatelja se i u Hrvatskoj presade. Manji dio se razmjenjuje u druge zemlje ako u Hrvatskoj ne postoji primatelj ili ako je negdje drugdje osoba životno ugrožena.

Koliko pacijenti ovdje u Hrvatskoj čekaju na transplantaciju i o čemu to ovisi?

– U Hrvatskoj je otprilike 600 ljudi u aktivnom statusu, dakle onih koji trebaju organ sada. Godišnje se transplantira oko 300 pacijenata što nam definitivno za sada nije dovoljno. Odnosno, nismo samostalno dostatni. Ono s čime se susrećemo je starenje populacije, a time i sami donori ne mogu uvijek biti za sve organe. Srce, pluća i gušterača su organi koji trebaju biti mlađi da bi se nekom ponudili presaditi. Dok jetra i bubrezi izuzetno dobro funkcioniraju u starosti – darivatelji koji imaju 80 godina mogu biti darivatelji jer su ti organi stvarno dugo, dugo izuzetno dobri, imaju dobru funkciju i nema razloga da se nekome ne pomogne s takvim organom koji je izuzetno dobar. Tako da se nadamo, da ćemo u budućnosti uz daljnju  potporu cjelokupnog društva raditi dovoljno uspješno i dovoljno dobro čak i bolje nego sada.

Što se najčešće presađuje u Hrvatskoj?

– Po broju, najviše se presađuju jetra i bubreg, a iza toga slijede srce, pluća, gušterača i tanko crijevo.

Prenose li se organi kao i u filmovima u frižiderima?

– Svi se prenose. Malo smo napredovali naspram filmova, ali to su i dalje frižideri samo bolji. Važno je da to bude kutija koja je hlađena. Temperatura mora biti kao i u stvarnom hladnjaku. Uglavnom nastojimo da to budu hlađene kutije koje imaju i svoje termometre kako bi se točno znala koja je temperatura. Te kutije imaju i GPS da uvijek znamo gdje se nalazi kutija i gdje se što prenosi.

Koliko dugo, recimo srce, može ostati u tom prijenosnom frižideru?

– Srce je apsolutno organ bez kojeg mi niti malo ne možemo. Dodatni problem je što srce najkraće može ostati izvan tijela prije nego što se presadi dalje. Zato često možete vidjeti i čuti da je išao helikopter po organ, da je išao avion ili policijska pratnja jer su to famozna četiri sata za srce i period u kojem srce mora biti u bolnici.

Kakva je suradnja između Ministarstva i bolnica u Hrvatskoj?

– Sve bolnice u Hrvatskoj su u donorskom programu, odnosno sve koje imaju jedinice intenzivne skrbi. I svaka bolnica ima ime bolničkog transplantacijskog koordinatora. To su osobe koje su uglavnom specijalisti anesteziologije, intenzivne medicine, neurologije, koji su zaduženi za prepoznavanje darivatelja. I, dakle, da taj cijeli proces funkcionira, prijavljuju se nama u ministarstvo, našim koordinatorima, a zatim i u Eurotransplantov sustav. Oni su nam ekipa bez koje naše ministarstvo ne može. Te osobe, koje rade taj dio, su najviše doprinijele razvoju donorskog programa, odnosno darivanja u Republici Hrvatskoj.

Što bi poručili obiteljima darivatelja i osobama koje još uvijek razmišljaju o tome?

– Znači konkretno ću se referirati na donorsku karticu. Rekla bih da je puno veća šansa da će nekome od nas ili nekome našemu zatrebati organ u jednom trenutku života nego da ćemo mi biti darivatelji. Darivatelj ne može postati baš svaka osoba i puno je medicinskih kontraindikacija, odnosno medicinskih odredbi da bi netko postao donor. Mislim da je najveća korist sam osjećaj da si nekome pomogao, da je netko živ zbog tebe. Recimo, mislim da je silna utjeha obiteljima kada znaju da to srce, ta jetra, taj bubreg živi u nekom drugom, bilo gdje na svijetu.

Kakav je protokol pacijenata koji su prošli transplantaciju?

– Svi primatelji organa se kontroliraju doživotno, kao i svi živi darivatelji. Recimo, oni koji daju bubreg nekom svom, isto tako podliježu kontrolama praktički doživotno. Svi primatelji organa trebaju uzimati imunosupresivnu terapiju, odnosno terapiju koja sprječava odbacivanje organa. Dakle, kontrolira se sama koncentracija tog lijeka koja ne smije biti niti visoka niti niska, mora biti točno u određenom nivou koji je adekvatan za određeni lijek, za određenog pacijenta. Kontrolira se funkcija tog organa, sve se kontrolira. Nakon nekog vremena, rade se preventivni pregledi kako ne bi došlo do nekih bolesti negdje drugdje.

Koliko traje taj period takozvane prilagodbe transplantiranog organa kod primatelja?

– Već u prvim satima i danima nakon transplantacije je jasno kakva je funkcija novog organa, odnosno transplantiranog organa. Funkcija kreće praktički odmah nakon transplantacije. I opet dalje pratimo tu funkciju kroz vrijeme, ali da li organ ostaje, odnosno da li je profunkcionirao, vidi se već u prvim danima.

Koliko je ovaj posao promijenio Vas kao osobu?

– Svi moji pacijenti su mi jako dragi i često postajemo poput obitelji. Svatko od njih me na neki način promijenio, odnosno pomogao da ja budem bolja osoba. Osobe koje pustite iz bolnice u pidžami, bolničkom ogrtaču i onda dođu u civilnoj odjeći s frizurom, ošišani, obrijani, zbigecani.. To je nešto što mene uvijek jako veseli i raduje.

Rođena ste Bjelovarčanka, studirala u Zagrebu, gdje ste izlazili?

– Naše mjesto je bio disko klub Koma, svugdje nas je bilo. Družili smo se i na fakultetu, pogotovo moja mala grupa koja me pratila za vrijeme mog studiranja. Nekako smo i dalje ostali povezani i družimo se. Volim atmosferu Zagreba i općenito moj prethodni rad u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, sada u ministarstvu, svugdje gdje sam bila… imam divne ljude s kojima sam radila i kojih se rado sjećam. Mislim da me taj dio najviše oplemenio. Ne smijem zaboraviti i moje prijatelje iz Bjelovara koji mi puno znače.

Je li bilo diskriminacije na Vašem poslovnom putu?

– Ja imam sreću, ne sjećam se nekakvog takvog događaja koji bi bio vrlo evidentan. Vjerojatno je bilo neki put da su muške kolege nešto bolje profitirale, otišle na neki kongres više nego ja ili dobili bolje dežurstvo. Međutim, ne smatram to diskriminacijom. Jednostavno, ja se nadam da sam svojim radom i zalaganjem pokazala da želim, znam i da mogu.

Što je za Vas hrabrost? Neki osjećaj s kojim bi ga usporedili?

– Mislim da je stvarno hrabrost ono kada te nečega strah i kada znaš da će biti bolno na bilo koji način fizički ili psihički. Ali, svejedno to napraviš jer znaš da moraš i ne samo da moraš nego jer želiš ili znaš da to radiš zbog drugih.

Što biste poručili ambicioznim ženama koje žele karijeru i ljubav, koje se ne žele odreći ničega?

– Mislim da je sve moguće i samo trebaju nastaviti. Dignuti glavu i ne osvrtati se na podmetanja i na loše kritike. Trebaju slušati sebe i odlučiti ići dalje.

Razgovor s prim. dr. sc. Marinom Premužić pokazuje da transplantacijska medicina nije samo pitanje suvremenih medicinskih postupaka i uspješne organizacije zdravstvenog sustava, nego prije svega priča o ljudima čiji životi zahvaljujući darivanju organa dobivaju novu priliku. Iza svakog presađivanja nalaze se stručnost i predanost medicinskih timova, ali i odluke darivatelja te njihovih obitelji koje mogu značiti razliku između života i smrti.

Njezine riječi podsjećaju da se uspjeh ne gradi preko noći, već dugogodišnjim radom, suradnjom i povjerenjem. Jednako tako, poruka koju upućuje ambicioznim ženama nadilazi granice medicine: važno je vjerovati u sebe, ne odustajati pred preprekama i nastaviti putem koji smo odabrali. Jer, kako ističe, „Mislim da je sve moguće i samo trebaju nastaviti.”

Cijeli razgovor poslušajte ovdje.

Objava Prim. dr. Marina Premužić: “Najljepši osjećaj transplantacije je vidjeti da je ta osoba živa i ponovno s obitelji” pojavila se prvi puta na RVG.