INTERVJU Martina Geršak: „Prst sudbine, moja Zlata i jedna šetnja šumom zaslužni su za moju prvu slikovnicu“

Od prvih pjesama napisanih još u osnovnoškolskoj dobi do prve autorske slikovnice, velikogorička autorica Martina Geršak svoju je ljubav prema pisanju pretvorila u ostvarenje dugogodišnje želje.

Njezina prva dječja slikovnica „Šumska služba spašavanja“ nastajala je više od dvije godine, a inspiraciju je pronašla u prirodi, svakodnevnim sitnicama i vlastitom majčinstvu. Profesorica geografije, etnologinja, suvoditeljica udruge Čiča Miča i majka troje djece, kroz svoj brend KAKBUBU otvorila je novo poglavlje kreativnog stvaralaštva. U razgovoru nam je otkrila kako je nastala priča o mišici koja pomaže pužu, što je željela prenijeti najmlađim čitateljima te zašto vjeruje da i mali koraci mogu dovesti do velikih ostvarenja.

Prije svega, tko je Martina?

– Odrasla sam u malom naselju Plavić koje se nalazi u Hrvatskom Zagorju, a ima svega 200-tinjak stanovnika. Tijekom srednje škole sam morala otići ili u Zagreb ili u Zabok pa sam provela četiri godine u ženskom učeničkom domu. Život u učeničkom domu mi je zapravo ponudio skroz drugačiji spektar hobija i stvari kojima se mogu baviti od literarne grupe do dramske skupine. I tu sam postavila temelje. Završila sam fakultet u Zadru, smjer etnologija i geografija.

Po svemu rečenome, Vi ste oduvijek bili umjetnička duša?

– Da, pišem pjesme od šestog razreda osnovne škole, pišem svoj privatni dnevnik, često pišem kratke priče, nekakve dogodovštine. Sklona sam tome da vidim neke stvari koje drugi ne vide ili zapamtim neke sitnice koje nam kreiraju da nam dan bude ljepši ili bolji. I onda volim to zabilježiti. Zapravo, nešto malo me uštipne sa strane i odmah to na neki način pretočim i konačno popratim s pisanjem.

Osim što ste umjetnička duša, majka ste i troje mališana. Što oni kažu o mami spisateljici?

– Tako je, imam troje prekrasne djece. Greta ima punih osam godina i ide u treći razred, Vilim je sada prvi razred osnovne škole, a najmlađa od deset mjeseci je Zlata. Zlata je zapravo ta zbog koje je ova slikovnica uvidjela svjetlo dana. Iako, tekst sam napisala još prije dvije godine, ali kada sam sa Zlatom bila na porodiljnom dopustu, otvorilo mi se malo više slobodnog vremena da to sve i realiziram.

Kako se rodila ideja za slikovnicom?

– Slikovnice čitam zadnjih osam godina kako sam postala mama. Vjerujem kako sam pročitala na stotine slikovnica i u nekom trenutku mi je došlo da napišem i ja svoju. Tu ideju nisam nikada pustila jer sam znala da ju mogu napisati. Tada kreće ono kreativno razmišljanje i ideje same od sebe počnu nadolaziti. Promišljaš o svakom segmentu u danu i pronalaziš inspiraciju. Tako je zapravo jedna šetnja šumom i boravak u prirodi u meni probudio priču o mišici koja pomaže pužu u nevolji.

Koliko je dugo trajao proces od ideje do realizacije slikovnice?

– Od samog teksta do realizacije je prošlo više od dvije godine. S time da sam gotovo godinu dana imala tekst, ali sam žudila za ilustratorom ili ilustratoricom. Mislim, to je nešto što je teško svakom autoru jer treba jako dobro pogoditi tu sinergiju između ilustracije i samog teksta.

Kako ste onda pronašli svog ilustratora/ilustratoricu?

– Ja bih rekla da je to bio prst sudbine. Obiteljski smo bili kod prijatelja na roštilju i od suprugovog prijatelja žena, Matea Ban, pokazala mi je čime se ona bavi. I ona, eto, slika. Tako mi je počela pokazivati svoje ilustracije i skice, a ja sam, uzbuđena i oduševljena viđenim, samo čekala kada ću joj predložiti suradnju.

Tko je prvi kome ste pročitali napisano? Kakve su bile prve reakcije?

– Prvo sam pročitala svom suprugu i na njemu sam vidjela da mu odgovara to što je čuo, bio je zadovoljan. Zatim sam svojoj djeci i sestri. Oni su baš dobri kritičari po pitanju mene same i ako su oni zadovoljni onda znam da sam na pravom putu. Iskreno, ne mogu se točno sjetiti njihovih riječi, ali su bili sretni jer sam napokon krenula s pisanjem i izražavanjem prema široj publici. Kao i ostatak moje obitelji od nećaka, sestre, šogora, šogorice, svi su mi oni puno pomogli u ovom procesu i baš su veliki navijači mene same.

Možda djeca sada ne razumiju, ali jednoga dana, ipak, njihova mama je napisala slikovnicu. Koliko je to bitno u njihovom životu?

– Mislim da je to jako bitno jer tako djeca, u svojim roditeljima, vide da se ne odustaje od nečega što već dugo žele i da ostvaruju svoje snove. Iako to ponekad traje dvije ili tri godine, ali na kraju krajeva vjerojatno budu i uspjeli. Ja znam da sam ja uspjela jer, kada sam predvečer sjela s njima i počela im čitati, oni su s oduševljenjem pratili i gledali svaku ilustraciju. Za mene je to smisao svega što radim i što mi malo dušu titra.

Što Vašu slikovnicu izdvaja od drugih?

– S obzirom na to da sam pročitala veliki broj slikovnica, uvijek sam pronašla nešto što mi se posebno sviđa ili ne sviđa. Tako sam i u svojoj pokušala objediniti sve ono što smatram bitnim u različitim aspektima. Primjerice, bilo mi je jako bitno kod čitanja, odnosno kod odabira fonta, da to bude jasan, vidljivi font napisan tiskanim slovima. Zašto? Zato što je ponekad zahtjevno, djeci koja tek uče slova, čitati sitna slova. Također, Matea i ja smo jako pazile na sam kontrast jer je ponekad naporno među ilustracijama tražiti tekst koji je previše taman ili previše svijetao. Ono što sam najviše htjela provući kroz slikovnicu, i što mislim da ju najviše izdvaja od drugih, je logopedski aspekt. Željela sam da riječi imaju šuškave slogove, pa tako i sam naslov – Šumska služba spašavanja je zapravo jako zahtjevna djeci za izgovoriti, ali ako je nešto zahtjevno, to onda moramo i vježbati. Nekako sam htjela da slikovnica, iako je opuštajuća i laganu priču, ima malo zahtjevnije, zvučnije riječi koje pomažu u samom razvoju govora. Na primjer, imamo taj tk-tk-tk-tk-tk zvuk. To je zvuk traktora koji se provlači kroz cijelu slikovnicu, a koji je dosta zahtjevan za izgovoriti. No, koliko sam do sada dobila povratne informacije, mala djeca taj zvuk jako vole. To je ono nešto što sam zapravo htjela postići ovom slikovnicom – da bude i za mlađu djecu, za djecu koja tek uče čitati, ali i da na kraju krajeva, roditeljima bude zanimljiva.

Što Vam je bilo najzahtjevnije pri samom pisanju?

– Zahtjevno je napisati slikovnicu od 30 i nešto stranica, a da rima svugdje štima kako bi se reklo. Ne volim prisiljenu rimu koja je tu samo zato da bi ritmično odgovarala, nego sam željela da sam tekst ima smisla. I to mi je bilo u nekim strofama baš jako zahtjevno jer želiš ispričati priču onako kako je, a nekada jednostavno riječi ne završavaju na iste slogove ili onako kako zamisliš.

U Velikoj Gorici ste nedavno imali promociju slikovnice. Kakvi su dojmovi?

– Jako lijepo, oduševljena sam odazivom Goričana, čitavom atmosferom na promociji i reakcijom publike. Moja prijateljica Danijela je bila moderatorica i pomogla mi je osmisliti cijelu promociju. S nama je bila ilustratorica Matea, a u goste nam je došla i Marta Šurmanović, voditeljica Centra za darovite u Velikoj Gorici s kojom smo složile mali podcast na temu slikovnice. Ono što je mene jako iznenadilo je velik broj djece koja su došla.

Kako su planovi za budućnost? Još jedna slikovnica ili možda roman?

– Zapravo sam s ovom slikovnicom pokrenula brend koji se zove Kakbubu. Tako da i moj odgovor na ovo pitanje je u istom tonu – kak bu, bu. Voljela bih da još bude tu slikovnica i sigurna sam da će ih biti. Osim slikovnica planiram dijeliti druge svoje kreativne uratke, misli i zamisli. Nemam sad spremljeno u džepu nešto što ću plasirat za mjesec dana, ali svakako imam namjeru i dalje radit u ovom smjeru.

Za kraj, što biste poručili svim drugim ljudima koji imaju nešto u sebi, ali nikako da to realiziraju?

– Pa evo, ja ću svoju poruku povezati sa samim naslovom slikovnice. Naslov glasi „Šumska služba spašavanja“ i svatko od nas bi rekao da to zahtjeva neke velike sirene, alarme, ogromno spašavanje i slično. Ali, mislim da su ponekad, i te male stvari koje napravimo, isto toliko značajne iako nemaju velikog odjeka ili nisu pod svjetlima reflektora. Međutim, to je ono nešto što tebe ispunjava i na taj način daruješ nešto ljudima oko sebe. Ako postoji barem mali kreativni poriv ili na kraju krajeva poriv za društveno djelovanje, čovjek se treba uključiti. Velika sam pobornica, kao roditelj svoje djece, kao profesorica u školi, kao književnica i kao susjeda, da svi mi odgajamo našu djecu. Mislim da se moramo uključiti i reagirati, što znači i pohvaliti dobro ponašanje, ali ponekad i reagirati kada takvo ponašanje nije društveno prihvatljivo. Samim time, slikovnica ima set dodatnih pitanja u kojima potičemo razgovor s djecom o situacijama koje možda nisu toliko ugodne, o emocijama, o trenucima u kojima osjećaju strah ili slično. Mislim da je jako bitno procesuirati s djecom ono što ne možemo uvijek kontrolirati kako bi se, kada mi kao odrasli nećemo biti prisutni, znali ispravno snaći ili reagirati.

Martina Geršak svojom prvom slikovnicom nije samo ostvarila dugogodišnju autorsku želju, već je najmlađim čitateljima ponudila priču koja potiče razvoj govora, razgovor o emocijama i promišljanje o odnosima s drugima. Njezina poruka pritom nadilazi stranice slikovnice; ne moramo činiti velike stvari da bismo ostavili trag, a vlastite ideje i kreativne porive ne bismo trebali odgađati. Ponekad je upravo ono što nastaje tiho, bez velikih najava i pozornosti javnosti, najvrjednije. A sudeći prema njezinim planovima i pokretanju brenda KAKBUBU, „Šumska služba spašavanja“ tek je početak jedne nove autorske priče.

Fotogalerija: Martina Geršak/Privatna arhiva

Objava INTERVJU Martina Geršak: „Prst sudbine, moja Zlata i jedna šetnja šumom zaslužni su za moju prvu slikovnicu“ pojavila se prvi puta na RVG.