- Web
- RVG
ISPOVIJEST iz Vukovara: Ilija Ačkar rame uz rame s goričkim braniteljima
![[]](/media/cache/2b/9c/2b9cb85291cb933688ecb810190f403d.png)
Vukovarski branitelj i dragovoljac Ilija Ačkar iz zagrebačkih Kozari puteva proveo je 270 dana u šest srbijanskih logora. Više od tri desetljeća poslije, sjećanja na obranu Vukovara, poginule suborce i strahote zarobljeništva i dalje su dio njegove svakodnevice.
Vukovar je 1991. godine postao simbol otpora, hrabrosti i žrtve, a među tisućama ljudi koji su došli braniti grad bili su i dragovoljci iz drugih dijelova Hrvatske. Među njima je bio i Ilija Ačkar, koji se kao 34-godišnjak odlučio priključiti obrani domovine. Njegov ratni put obilježili su teški dani na vukovarskim položajima, ranjavanje, pad grada i dugotrajno zarobljeništvo u srbijanskim logorima.
Ačkar je dragovoljac iz zagrebačkih Kozari puteva, a u šest srbijanskih logora proveo je ukupno 270 dana. Njegova priča ujedno je i podsjetnik na velikogoričke branitelje koji su se odazvali pozivu domovine i otišli u obranu Vukovara, a čija je žrtva trajno upisana u povijest ovoga kraja. Odluka o odlasku na ratište za Ačkara nije bila slučajna. Iako prije toga nikada nije bio u Slavoniji, osjećao je da se mora uključiti u obranu Hrvatske.
– Upravo na današnji dan, vraćaju mi se misli kako sam sam baš završio tamo. Nikada prije nisam bio na tom dijelu Hrvatske, niti u Osijeku niti u Vukovaru. Bila je to napeta situacija i uvijek se pričalo o nekakvoj vrsti vojnog udara i da tu nema mirnog razlaza. Iako sam imao 34 godine, želio sam biti dio obrane naše države. Obiteljski imamo povijest sudjelovanja u ratovima, moj djed je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu i nisam mogao zamisliti nastaviti živjeti ako se i ja ne priključim obrani. U ono vrijeme najviše se pričalo o Osijeku i Borovom Selu. Jednu noć smo dobili zapovijed da idemo prema Slavoniji pa smo se okupili na Velesajmu, natrpali u svoje privatne kombije oružje i krenuli prema Vukovaru, prisjetio se početaka svog ratnog puta.
Dolazak u opkoljeni grad i prvo ranjavanje
Prvi susret s ratnom stvarnošću dogodio se već u Bogdanovcima. Ondje su čekali osobu koja ih je trebala uvesti u Vukovar, ne znajući da je grad već okružen. Uslijedilo je granatiranje, a nakon nekoliko sati čekanja odlučili su pokušati proći prema gradu.
– Sjećam se, došli smo u Bogdanovce i čekali osobu koja će nas uvesti u Vukovar koji je već tada bio okružen, iako mi tu informaciju nismo znali u tom trenutku. U Bogdanovcima smo doživjeli pravo vatreno krštenje – zasuli su nas granatama. Nakon dva-tri sata čekanja, krenuli smo punim gasom kroz kukuruze prema ulasku u Vukovar. Na tom putu su nas zasuli meci i nema iz kojeg oružja se nije pucalo. Nitko nije bio ozlijeđen i stigli smo do položaja „Sajmište“. Tu je bilo svaki dan mrtvih, svaki dan ranjenih. Na tom položaju sam ostao desetak dana i tamo sam bio prvi puta ranjen.
Na položaju Sajmište svakodnevno su svjedočili pogibijama i ranjavanjima suboraca. I sam je ondje zadobio ozljede kada je tijekom odlaska na zadatak kod Tekstilne škole na njega zapucao neprijateljski vojnik.
– Bio sam lakše ranjen. Kroz nogu mi je prošao metak. Išao sam čistiti jedan dio kod Tekstilne škole, netko je zapucao prema meni i pogodio u moju pušku. Kako mi je puška jednim dijelom bila u ravnini srca, metak se odbio o pušku i pogodio me u ruku i prošao kroz nogu. Isprva, nisam imao vremena razmišljati o tome već sam samo prebacio pušku u lijevu ruku, a drugi su mi rekli za ranu na nozi jer su mi hlače bile krvave.
Velikogorički dragovoljci koji su otišli braniti Vukovar
Obrana Vukovara posebno je mjesto zauzela i u povijesti Velike Gorice. Petorica velikogoričkih dobrovoljaca odazvala su se vapaju domovine i pristupila Hrvatskim obrambenim snagama (HOS-u), postrojbi unutar koje su za Hrvatsku dali svoje živote i vlastitu budućnost.
Među njima su bili Tihomir Tomašić – Tihica, uz Damira jedan od najpoznatijih Velikogoričana koji su branili Vukovar, Mladen Amstrong – Grof, rođen u Donjim Mamićima u Grudama, odakle je doselio u Veliku Goricu, zatim Željko Herceg – Đero i Josip Abel. Peti je bio pukovnik Radnić, jedini od ove petorice koji je danas živ.
Posebno mjesto u sjećanju na velikogoričke branitelje zauzima Mladen Amstrong Grof, čiji je posljednji čin ostao svjedočanstvo o solidarnosti i požrtvovnosti među suborcima. Ačkar se prisjetio trenutka u kojem je Grof, ne razmišljajući o vlastitoj sigurnosti, pokušao spasiti ranjenog prijatelja.
– Na cesti je ležao ranjen čovjek, a Mladen je istrčao kako bi mu pomogao. Nije se zaklonio i skrivao od granata. Istrčao je, skinuo remen i zategnuo nogu suborca kako ne bi iskrvario. U tom trenutku, geler se odbio od asfalta i usmrtio ga na licu mjesta, ispričao je Ačkar.
Čovjek koji je u trenutku najveće opasnosti odlučio pomoći drugome, ne mareći za vlastiti život, nije se vratio. Takve sudbine obilježile su obranu Vukovara, ali i obitelji i zajednice iz kojih su branitelji otišli.

Civili su bili najveća snaga branitelja
Unatoč svakodnevnim opasnostima, pogibijama i ranjavanjima, snagu za nastavak obrane pronalazio je u ljudima koji su ostali u gradu. Upravo su mu civili, kako ističe, davali dodatni razlog da izdrži.
– Civili. Ti ljudi su bili nevjerojatni. Oni nisu htjeli otići od nas. Kada smo im govorili da se sakriju u skloništa, oni su stali uz nas pa tako i mi uz njih. Nismo mogli otići ili pobjeći a da njih ostavimo iza sebe. Oni su ti koji su nama davali snagu i ohrabrenje.
Kako se približavao 18. studenoga, situacija je postajala sve teža. Zbog loše komunikacije branitelji nisu ni znali da je Vukovar pao. Pokušavali su doznati kakve su im daljnje mogućnosti, razmatrajući i proboj prema gradu zajedno s ranjenicima koji su se nalazili na istom punktu.
– Mi ne znamo, zbog loše komunikacije, da je Vukovar pao. Poslali smo ljude kod naših zapovjednika da vide što ćemo dalje napraviti. Hoćemo li se stisnuti pa pokušati zajedno s ranjenicima, koji su bili na istom punktu, napraviti proboj i ući u Vukovar ili što. Nadali smo se pregovorima. Međutim, zapovjednici koji su bili u Borovu su otišli u Dalj na pregovore 17. studenoga i ostali smo sami. Shvatili smo da se trebamo snalaziti između sebe. Donesena je odluka da se povučemo i da prepustimo punkt jer nema dalje. Oni koji su branili su izginuli. Nema ih.
Nakon što su ostali bez zapovjednika, preostali branitelji morali su sami odlučiti što dalje. Prikupili su dovoljno ljudi i krenuli u proboj drugim putem, vjerujući da Vukovar još nije u potpunosti opkoljen. Borba je trajala cijelu noć, a prizori koje su tada vidjeli ostali su mu duboko urezani u sjećanje.
– Kada smo skupili dovoljno ljudi, odlučili smo ići u proboj drugim putem jer smo mislili da Vukovar nije u potpunosti opkoljen. Tada smo se borili cijelu noć. Nebo je gorilo. U svemu tome smo naišli na jednog ranjenog čovjeka okruženog vodom koji nam je rekao – Vukovar je gotov, u Vukovaru je krvi do koljena, napravili su pokolj.
270 dana u šest srbijanskih logora
Nakon predaje i razoružavanja započelo je odvođenje branitelja u logore. Ačkar je u ukupno šest srbijanskih logora proveo 270 dana. Put do zarobljeništva bio je obilježen prizorima koje je, kako kaže, teško opisati. U autobuse su morali ulaziti pognutih glava, sa spuštenim pogledima i rukama na leđima.
– Tada je krenulo odvoženje prema logorima. Kada smo ulazili u autobus morali smo biti skvrčeni, glava prema dolje i imati ruke na leđima. Ponekad smo malo pogledali lijevo i desno oko sebe i ono što sam vidio, teško je za opisati. Tu, kuda smo mi prolazili, bilo je na svakih 50 metara teškog naoružanja. Sam prolazak tim putevima, jeza me uhvatila.
Tijekom putovanja mislima je bio uz obitelj, posebno uz sina, za čiju se budućnost bojao.
– Meni se činilo to putovanje kao da je trajalo godinu dana. Provlačila mi se misao – hoće li moj sin živjeti a da ne zna za svoga oca.
Dolaskom u logor uslijedilo je fizičko zlostavljanje. Zarobljenici su smješteni u štale, a već na ulazu dočekale su ih batine. U takvim okolnostima jedino o čemu je razmišljao bilo je kako se zaštititi od udaraca.
– Kada smo stigli do logora, smješteni smo u štale i na ulazu je uslijedilo mlaćenje ili bolje rečeno – makljaža. Tada sam razmišljao kako se stisnuti uz onoga ispred sebe da bi mi što manje tijela bilo podložno batinama. Ne daj Bože da padneš jer onda više nema ustajanja. Jedino što si ne mogu dan danas objasniti je poriv koji nismo iskoristili. Kako to da mi, kojih nas je bilo brojnijih, nismo njih napali. Međutim, umjesto toga, samo smo razmišljali kako će jednom i ta agonija proći.
Sjećanja koja ne blijede i poruka mladima
Iako su od ratnih događaja prošla desetljeća, sjećanja na Vukovar, poginule suborce i sve što je ondje proživio i dalje su dio njegova života. Na pitanje koliko se često vraća tim danima, odgovara kratko, ali dovoljno jasno govori koliko su duboko ostali urezani u njegovo sjećanje.
– Sve to živi zajedno sa mnom iz dana u dan. To se ne može zaboraviti.
Na kraju razgovora uputio je poruku mladima, podsjetivši na važnost ljudi koji su se bez oklijevanja uključili u obranu Hrvatske. Posebno se osvrnuo na doprinos Velikogoričana, ističući koliko je njihova žrtva značila za grad i njegove stanovnike.
– U Velikoj Gorici, neprijatelj je bio takoreći na pragu. Da nije bilo ljudi koji su stali u obranu, ne razmišljajući uopće trebaju li ili ne trebaju, ne bi ničega bilo. Iz Velike Gorice otišlo je petero ljudi Hrvatskih obrambenih snaga. Danas je samo jedan živ. Troje njih je svoje živote dalo za ovu državu u Vukovaru na ratištu za dobrobit svih ljudi iz Velike Gorice.
Priča Ilije Ačkara svjedočanstvo je o vremenu u kojem su ljudi napuštali svoje domove i odlazili u obranu gradova koje mnogi od njih dotad nisu ni poznavali. Iza njih su ostajali obitelji, prijatelji i životi koje su mogli nastaviti živjeti, no odlučili su stati u obranu Hrvatske. Neki se nikada nisu vratili, a oni koji jesu, poput Ačkara, desetljećima poslije nose sjećanja na rat, zarobljeništvo i suborce koje su izgubili. Upravo zato njihove priče ne pripadaju samo prošlosti nego su dio kolektivnog pamćenja koje se mora sačuvati i prenositi budućim generacijama.
Objava ISPOVIJEST iz Vukovara: Ilija Ačkar rame uz rame s goričkim braniteljima pojavila se prvi puta na RVG.
- Web
- RVG
