Dok ovih dana uživamo u svemu što hrvatski nogometaši rade u Kataru, dok s nestrpljenjem iščekujemo ključnu utakmicu protiv Belgije, s posebnim ponosom pratimo što na terenu izvodi Marcelo Brozović. Koji je, usput rečeno, protiv Kanade pretrčao 13,9 kilometara!

– To je zato što je za užinu jeo kolače. Da je bilo salame i sira, pretrčao bi 14 i pol – našalio se Dejan Lovren nakon objave ovog frapantnog podatka.

U međuvremenu, dok pratimo maratonca iz Okuja, čekamo i hoće li barem poneku minutu dobiti naš Ante Budimir, dečko s Cibljanice, a u svemu tome tražimo i neke druge poveznice Velike Gorice i Turopolja s ovom vatrenom generacijom. A njih ima koliko ti srce želi. Pa ajmo krenuti redom, od Broza i njegove udarničke priče.

– Bio je klinac, baš dijete, valjda 8-9 godina, kad ga je tata Bomba doveo na Udarniku. Bio je sitan, manji i puno mlađi od ostalih u toj generaciji, najmlađoj koju smo tad imali, ali odmah sam vidio da tu ne pripada. Onako vižljast, motoričan, prolazio je između ovih mojih, puno većih od njega, izluđivao ih je… I doslovno sam se bojao da ga netko ne udari, ne oplete po nogama – prisjeća se Senad Harambašić, aktualni trener Kurilovca i čovjek koji je povukao možda i ključni potez u toj najranijoj fazi Marcelove nogometne priče.

– Ne znam više točno koliko je točno bio kod nas, ali mislim da nije duže od dva tjedna. Kad sam vidio kako stoje stvari, pozvao sam njegovog tatu na stranu i rekao mu: ‘Bomba, ajde uzmi malog pod ruku i vodi ga dalje. Imaš Radnik, imaš Dragovoljac, oni imaju i mlađe kategorije, u koje on spada, jer ovdje nema što raditi. I Bomba me poslušao, odveo ga je u Siget, a meni i danas to zamjeraju na Udarniku – priznaje Senad, koji se ipak nekako nosi s tim zamjerkama.

I može mu biti, jer tko zna kako bi se cijela priča razvijala da ga je ostavio tu, da ga nije poslao dalje, koliko god je teško vjerovati da Marcelo ne bi “isplivao” prije ili kasnije.

A kad smo već kod Senada, idemo dalje. Prema Anti Budimiru, kojeg je trenirao u kadetima Radnika.

– Ajoj, koja je to ‘klempina’ bila… – smije se Senad, pa nastavlja:

– Sjećam se prvog treninga, mislio sam da me sprda. Što god kažem da se radi, njemu ne ide pa ne ide. Čak sam mu rekao da ode trčati krugove dok se svi ostali zagrijavaju, nije mi bilo jasno što se događa… A onda sam shvatio o čemu se radi, da je to dečko koji nema urođeni talent, ali je nevjerojatan radnik, klinac koji je odlučan da uspije.

Pamti još jednu sekvencu, epizodu koja je vjerojatno i Anti pomogla da još ozbiljnije shvati nogomet.

– Došao mi je jedan dan i rekao da ga neće biti sljedeća tri tjedna jer ide kod bake u Bosnu… Rekao sam mu: ‘Ante, jesi ti normalan?! Nisi više u pionirima, ovo su kadeti i nema toga. Imaš slobodno od četvrtka do nedjelje, u ponedjeljak da si bio na treningu!’ I bogme, pojavio se u ponedjeljak – pamti Harambašić.

S Budimirom u napadu kadeti Radnika ušli su u 1. HNL, i to u najvećoj mjeri zahvaljujući upravo toj “klempini”.

– Te sezone zabio je, ako se ne varam, 53 ili 54 gola! Čudo jedno. Iako, bio je specifičan, svi mi okolo nismo mogli vjerovati kako to sve izvodi. Znate, on ima neobično veliko stopalo, broj 45 ili 46, i kad god šlampavo, krivo zahvati loptu, zabije gol. A kad je pogodi kako treba, golmani mu obrane. Ali eto, zabijao je, trpao nemilice, bio zaista sjajan – govori Senad.

Veze su ostale snažne i godinama poslije, kad je Budimir već bio klasa od igrača.

– Kad sam polagao za PRO licencu, trebala mi je praksa u nekom od klubova iz liga petice. Nazvao sam Antu, rekao mu što mi treba i čovjek mi je sve riješio. Ali baš sve; avionsku kartu, smještan kod sebe u stanu, sve dogovorio u klubu… Ali to je samo potvrda onoga što svi koji ga poznaju jako dobro znaju, da je riječ o izuzetnom dečku, kvalitetnom i prekrasno odgojenom – hvali svog igrača i prijatelja Harambašić na kraju svog dijela ovog teksta.

Pa idemo dalje, nastavljamo s Budimirom, ali prebacujemo se na Ivana Preleca.

– Antu nisam nikad trenirao, ali igrao sam s njim u Radniku. Tad je još bio junior, tek je ulazio u prvu momčad, i mogu se složiti da možda nije bio najtalentiraniji, ali bio je nevjerojatan radnik, uporan i neumoran, s kvalitetom da se uvijek nađe u pravo vrijeme na pravome mjestu, da nekako ugura loptu u gol – govori Prelec, trenutačno trener danskog Vejlea, s dugogodišnjim iskustvom iz Dinamove škole nogometa.

A tamo su se rodile još neke poveznice s ovom generacijom hrvatske reprezentacije.

– Uh, ima ih koliko hoćeš… Prvo, s Lukom Modrićem sam trenirao u vrijeme dok smo bili klinci, u sklopu individualnog rada za najveće talente iz škole. Stariji je od mene dvije godine, ali svi smo mi taj dodatni rad imali u istim terminima, tu sam ga dobro upoznao i shvatio o kakvom je potencijalu riječ – počinje Prela, pa nastavlja:

– U Dinamu sam igrao i s Dejanom Lovrenom, koji je moja generacija, ali i s godinu starijim Vedranom Ćorlukom, danas pomoćnikom izbornika. A onda sam, kad sam se upustio u trenerske vode i došao u Dinamo, vodio još nekoliko igrača iz ove momčadi. Josipa Šutala trenirao sam najduže, pune dvije godine, a radio sam i s Bornom Sosom kroz generaciju ’98. Odmah se vidjelo da je ekstra potencijal, pravi moderni lijevi bek s nevjerojatnom moći ponavljanja, s izvrsnim centaršutem iz punog trka… U fizičkom smislu možda nije bio posebno impresivan, ali izuzetno je inteligentan igrač.

Bila je to vrlo zanimljiva generacija, u kojoj su bili i Josip Brekalo, Branimir Kalaica, Adrian Šemper, Karlo Goda, Vinko Soldo, a sa svim tim dečkima više i duže radio je još jedan Velikogoričanin, Dean Klafurić.

– Ja sam zapravo vodio generaciju ’99, a Klaf tu ’98, ali jedan drugome smo asistirali na treninzima, tako da smo ih obojica jako dobro upoznali. Kratko sam trenirao i Joška Gvardiola, počeo sezonu s njegovom generacijom, ali vrlo brzo je došao poziv da preuzmem Goricu, što sam i prihvatio te napustio Dinamovu akademiju. Sve u svemu, lijepo je vidjeti sve njih na SP-u, na ovom nivou, ali ‘moji’ klinci zapravo tek dolaze. Baš sam zbrajao tijekom posljednje utakmice U-21 reprezentacije, od 22 igrača u zapisniku, trenirao sam njih 18… – zaključio je Prela pa predao riječ Klafu.

– Da, Sosa i Šutalo su ‘naši’ igrači, ali nisu i jedini s kojima sam radio iz ove momčadi tijekom karijere. Kad sam 2013. bio pomoćnik izbornika U-17 reprezentacije Dinka Jeličića, u toj momčadi bili su i Dominik Livaković i Marko Livaja. Puno toga sam u to vrijeme doznao o njima kao igračima i dečkima, naravno da sam sretan što su svi nabrojeni danas na ovoj razini, da su napravili velike karijere – priča Klafurić, aktualni trener mađarskog Honveda.

Kao pomoćni trener prve momčadi Dinama vodio je Klaf i Bornu Barišića, još jednog člana ove vatrene momčadi, kroz Dinamovu akademiju upoznao Lovru Majera i Gvardiola, kroz Radnikovu školu spoznao što može mladi Budimir, s kojim je u jednom razdoblju radio i Andrej Panadić, još jedan velikogorički trener, danas u kosovskom Farizaju…

– Kad već nabrajamo, moram vam ispričati priču i o Daniju Olmu… – vraća se još malo unatrag Dean Klafurić.

– S Dinamovom generacijom ’98 bio sam na jednom turniru u mađarskom Györu i tamo smo u finalu izgubili na penale od Barcelone. Kapetan te momčadi bio je Olmo, pamtim i da je tijekom utakmice promašio penal, a onda u raspucavanju zabio. Bio je fantastičan i nisam mogao vjerovati kad sam godinu dana poslije čuo da je došao u Dinamo. I to baš u moju generaciju! Eto, mogu se pohvaliti da sam sudjelovao i u njegovu razvoju, da sam vodio jednog takvog igrača – kaže Klaf.

A kad smo već kod igrača najviše klase, idemo opet do Luke Modrića. I do Donje Lomnice, u kojoj danas stoluje Stjepan Deverić.

– Ako niste znali, Štef je jedini hrvatski nogometaš koji je nastupio na svjetskom i europskom prvenstvu, ali i na Olimpijskim igrama, na kojima je čak i uzeo broncu, u Los Angelesu 1984. – uveo nas je Klafurić u posljednji dio našeg nabrajanja.

Kao trener, Štef Deverić imao je iznimno važnu ulogu u razvoju čudesnog Luke. Dočekao ga je u Dinamovoj školi, vodio ga kao trener, a koju godinu poslije i poveo sa sobom u mostarski Zrinjski. Kažu mnogi da je ta sezona u “divljini” BiH lige puno pomogla Modriću da izraste u igrača kakav je postao.

– Tad je Dinamo usko surađivao sa Zrinjskim, pa se dogovorilo da tri mlada igrača Dinama, Ivica Džidić, Davor Landeka i Luka Modrić, odu na posudbu u Zrinjski. S obzirom na to da sam Luku trenirao u kadetima i juniorima, znao sam sve o njemu, sve napamet. Već u mlađim kategorijama pokazivao je sve znakove velike kvalitete. Kad sam došao kao trener u Zrnjski, samo sam nastavio priču s Lukom. Od samog starta naše suradnje u Mostaru Luka se ponašao kao i uvijek, maksimalno profesionalno. Na svakom treningu i utakmici težio je napretku. Radio je jako, predano, iz dana je u dan je napredovao, bilo je to oku vidljivo kao kad raste neka zgrada – opisivao je Deverić hrvatskog kapetana, uz nastavak:

– Bio je zaista jako talentiran i svojim igrama se stalno nametao. Neću baš reći da sam znao da će jednog dana biti proglašen najboljim igračem svijeta, ali vidjelo se da će biti pravi igrač, jer već u tim ranim godinama bio je maksimalni profesionalac, odskakao je svojim igrama, ali i radom i trudom. To što Luka ima, tu viziju, osjećaj za igru, taj pas, kvalitetu, mekoću… To je nešto posebno. Možda mu je Zrinjski bio prvi seniorski korak, ali nakon toga imao ih je on još puno i svaki je za njega bio važan jer je u svakom još dodatno napredovao. Već tad je puno koristio tu svoju desnu vanjsku… Naravno, sad kad me pitate jesam li mogao pretpostaviti da će Luka jednog dana biti izabran za najboljeg igrača svijeta, mogu kazati da nisam. Tko bi to mogao?! Ali tada se već vidjelo da će biti odličan igrač, jer razvijao se koracima o sedam milja.

I razvio se do neslućenih visina. Zahvaljujući, između ostaloga, i jednom našem treneru. Kao, uostalom, i svi drugi spomenuti u ovoj našoj priči s povodom. Ima Turopolja u ovoj našoj momčadi u Kataru, nema sumnje, treba biti ponosan na to…

– Još sam nešto da vam ispričam – javio se za kraj Senad Harambašić.

– Sjećam se utakmice na Udarniku, igrali smo protiv Dubrave i izgubili 4-1, a Josip Juranović zavaljao nam je nevjerojatan gol iz slobodnjaka s 30 metara. Tad je igrao veznog igrača, tek kasnije postao je bek… Sjećam se i Andreja Kramarić iz finala Kupa regije, Radnik je izgubio 1-0 od Dinama, on je zabio jedini gol.

Eto, još malo poveznica. I tu ćemo stati. Turopolje do Katara, drugi dio, prvi smo već ispričali…

The post Kako su Goričani stvarali “vatrene”: Od Luke i Štefa, preko tate Bombe, do bake u Bosni… appeared first on cityportal.hr.