Slika prva… Godina je 1996., prvi ljetni dani, mlađi kadeti KK Medije završavaju svoj nastup na turniru u zagrebačkoj Kutiji šibica. Završavaju ga onako kako su se za njega i pripremali, katastrofalno, jer vršnjaci iz Zadra pošteno su rasparali mrežicu koju su mladi velikogorički košarkaši pokušavali obraniti. A kako će drukčije i biti u situaciji kad su djeca iz Medije na turnir došla sama, bez trenera, s jednim treningom tjednom posljednjih godinu dana… Miljama daleko od onoga što se tih godina radilo u Mediji, klubu koji je, da je gazda Damir Pavličević želio, sa seniorima mogao i u prvu ligu.

– Ljudi, pa kome ćemo mi uopće vratiti ove dresove – zapitao je netko kad je sve konačno bilo gotovo.

Slijegali smo ramenima, gledali jedan u drugoga i dresove pospremili u torbe. Ljubičaste, s demode rupicama po sebi, s bikom s potrganim rogom u grbu. I sa sramotno kratkim hlačicama, toliko kratkim da je danas teško i zamisliti da nas je netko nagovorio da takvo nešto na sebe navučemo…

A opet, bila je to i velika čast, jer to su sve donedavno bili seniorski dresovi, nosili su ih frajeri kao što su Ćopa, Rapa, Budak, Miško, Gale, prije njih i onaj ogromni Aljinović, centar s viškom kilograma koji je dao novo značenje terminu “preuske sportske hlačice”. Mi klinci u njih smo tih godina gledali kao u bogove, a sad smo igrali u istim tim, nasljeđenim dresovima. Koje, eto, nismo imali kome vratiti. Prilično sam siguran da je taj debakl u Kutiji šibica bio i posljednji nastup neke momčadi pod imenom Media, kluba koji se malo potom raspao.

– Daj uzmi i moj dres, ti ćeš to vratiti ako netko bude tražio… – dobacio je Domagoj Kranjčec, tada mladi košarkaš, a kasnije golman Dinama, brazilskog Atletico Paranensea i Intera iz Zaprešića u mitskom ogledu sa Crvenom zvezdom na Marakani. I Udarnika, i Obreža…

Mojoj ljubičastoj desetki tako se u sportskoj torbi pridružila i ljubičasta šestica, ista ona koju je godinama ranije nosio ubojiti tricaš Robert Troha, prilično uvjerljivo najuspješniji igrač koji je ikada izašao iz velikogoričke škole košarke.

Foto: Goga Kiš

Slika druga… Godina je 2002., nedovoljno talentirani mladi košarkaš je ubrzo nakon prepričane epizode odustao od snova da će biti novi Dražen Petrović i odlučio da bi sljedeći pokušaj mogao biti – postati novi Neven Bertičević. Prvi novinarski posao dogodio se u Reporteru, tad još svježem lokalnom tjedniku (o da, tjedniku!), a jedan od glavnih zadataka bio je pratiti rukomet. I iz prve ruke svjedočiti kako jedna nezaboravna generacija po prvi put u povijesti ulazi u prvu ligu.

Igrao je u tim kvalifikacijama za Goricu i Zlatko Horvat, klinac posuđen iz Zagreba, glavnu riječ vodio je Tomo Mesarov, danas zaposlen na Gradskom stadionu, s lijevog vanjskog mreže je parao Dario Zrnić, danas trener rukometašica Udarnika, a bili su tu i vječni Hrvoje Pekera, neumorni Trks Petrač, pa onda i Robert Lazić zvani Kiki, sve važniju ulogu imali su klinci poput Matije Černetića i Mire Maravića…

A opet, među svima njima mladom novinaru nekako je najdraži bio Zoran Pašić zvani Pajo. Na terenu daleko od ključnih rola, ali Pajo je bio dobroćudni div, frajer koji je bio prejak za ovu momčad. Pa je isključenja dobivao praktički prije nego što je ušao na teren. Onako velik, na trenutke i nezgrapan, poslovično oštar, upadao je u oči i najdobronamjernijem sucu…

– Pajo, ako uđete u prvu ligu, dat ćeš mi svoj dres za uspomenu – rekao sam mu uoči posljednje, ključne utakmice.

I uspjeli su, dobili su utakmicu, fešta je bila burna, ali Pajo nije zaboravio.

– Izvoli, stari… – donio je još znojan dres, a mladi novinar ponosno ga je, gotovo euforično, pospremio ispod jakne.

I odnio kući, da ostane tu negdje.

Foto: Goga Kiš

Slika treća… Godina je 2022., nismo još preboljeli odlazak Davora Štubana, a u toj silnoj tuzi rodila se ideja da se napravi muzej goričkog sporta koji bi nosio ime legendarnoj tajnika Zajednice sportova.

– Imam ja doma dva dresa, možda će vam biti zanimljivo…

I bilo je. Dresovi su izašli iz ormara i otišli u ruke onih koji znaju što će s njima. Onima koji će ih, recimo, dati Josipu Popovčiću, autoru i kustosu izložbe “Velikogorički sport”, postavljene u Muzeju Turopolja. Ljubičasta košarkaška šestica i crvena rukometna jedanaestica tako su dobile svoj puni smisao. I smjestile se među još 107 drugih izložaka, među kojima svaki ima svoju priču. Drukčiju, posebnu, možda nedovoljno poznatu, ali sve je to jako dobar razlog da se navrati do Muzeja.

– Htio sam prikazati povijest i sadašnjost velikogoričkog sporta, od osnivanja Sokolskog društva početkom 20. stoljeća, prvih nogometnih klubova, teniskih, biciklističkih, streljačkih, preko Sportskog društva Radnik, iz kojeg se razvila većina sportskih društava i klubova u gradu, pa sve do današnjih klubova i pojedinaca. U muzeju, nažalost, nemam sportsku zbirku, pa sam sve te predmete posudio od sportskih klubova i pojedinaca kojima zahvaljujem na suradnji – kazao je kustos Popovčić.

Izložba će biti postavljena sve do 13. rujna, vrijedi je pogledati… Uz napomenu da iza svega toga što ćete tamo vidjeti postoji i neka priča. Sitna, osobna, individualna, ali jedna od onih koje se pamte.

Ova objava Kako su dresovi izašli iz ormara: Dvije osobne priče iz muzeja VG sporta… se prvi puta pojavila na cityportal.hr.