Prijava

Vaša prijava

Kapetani za kormilom: Jana, Milka i Čagi, pet godina poslije, u petoj ligi!

[]

Pregovori su trajalni nekoliko dana, ubacile su se u cijelu priču i godišnji odmori, i svadbene svečanosti, ali te kišne, za ljeto poput ovoga neobično hladne srijede, konačno smo uspjeli. Terasa “Barbare” na Galženici često okuplja ozbiljna nogometna imena iz našega kraja, ali skup organiziran te srijede ipak je bio nešto posebno.

S jedne strane stola Hrvoje Jančetić zvani Jana i Damir Milanović umjetničkog imena Milka, a s druge Igor Čagalj alias Čagi. Legendarni kapetan Gorice iz drugoligaških dana, čovjek koji je podigao pehar za prvake druge lige u kasno proljeće 2018., njegov frend iz djetinjstva i desna ruka iz te čuvene sezone, pa onda još i turopoljski zet i prvi sljedeći kapetan, prvi u prvoligaškoj povijesti Gorice… Pet godina poslije, tri ikone turopoljskog nogometa okupljene su zbog – pete lige!

– Kad smo se zadnji put ovako skupili? Njih dvojica su se vjerojatno vidjela jučer, ali da smo sva trojica ovako sjeli zajedno… Bojim se da nismo od tad, stvarno ima već pet godina – brojao je Jana vrteći glavom.

Svatko je otišao svojim putem, Jana se odmaknuo od nogometa na neko vrijeme, bio unutra kroz veterane Gorice, a Čagi i Milka uhvatili su se trenerskog posla. Četiri godine nakon završetka igračke karijere, taj put je odabrao i Jana. Iza sve trojice su ozbiljne prvoligaške karijere, na važno mjesto u nogometnim uspomenama smjestili su tu zajedničku nezaboravnu goričku sezonu u smirajima karijere, a nogometni putevi opet su ih spojili u 4. NL Centar.

Tri turopoljska predstavnika s trojicom kapetana na klupama! Kakva romantična nogometna priča…

Hrvoje Jančetić bio je kapetan momčadi koja je 2018. izborila 1. HNL, a momčad su s njim vodili Damir Milanović i Igor Čagalj… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Pa se uz jutarnju kavu vraćamo na njezin početak.

– Znali smo se mi svi s terena još otkad smo bili klinci, često smo igrali jedni protiv drugih, jer Milka i ja smo isto godište, Jana je godinu stariji… U tom smislu se znamo stvarno oduvijek – počeo je priču iz davnina Čagi, a nastavio Milka:

– Jana i ja igrali smo zajedno u Radniku kao klinci, sve do kadeta, kad smo se svi razbježali. On u Zagreb, ja u Dragovoljac. A kad smo bili u Radniku, Čagi je bio u Dinamu i uredno nas tamburao, u generaciji sa Zahorom, Šarlijom, Koretićem…

– Da, s Milkom sam igrao kao klinac, ali nije baš da smo se puno družili izvan terena. Nikad nismo bili ista ekipa kao klinci, ipak smo išli u druge škole, živjeli u različitim kvartovima… Ja sam bio u Šenoinoj, na igralištu od jutra do mraka, a Milka kod sebe u Cvjetnom. Znali smo im mi doći u goste, na hakl, ali rijetko, uglavnom smo bili u svom kvartu – zaključuje Jana rubriku “kad smo bili mali”.

Jana je nakon odlaska iz Radnika prošao školu NK Zagreba, kasnije igrao i za Inter, Međimurje, okušao se i u Grčkoj, čuvao velikog Rivalda, tad u dresu Olympiacosa… Kući se vratio 2012.

– To ljeto smo mi zajedno došli. Stvorili smo tad ozbiljan dream team, skupili se sa svih strana i, naravno, skoro ispali iz lige. Ali dobri smo bili, osim što smo imali deset igrača istog profila… – u svom stilu dobacuje Milka, koji je s Čagijem prvi put zaigrao desetak godina ranije.

– Milka i ja spojili smo se u seniorima Dragovoljca. Mislim da je to bilo ljeto 2001., on je došao iz juniora, a ja nakon što sam otišao iz Dinama pa odradio jednu sezonu u Segesti. Tad smo prvi put zaigrali zajedno, ali nije dugo trajalo – priča Čagi, pa se opet ubacuje sveprisutni Milka:

– Da, tako nekako. Ja sam ga dočekao u klubu, a onda su oni svi skupa, nakon jedne polusezone, mene ispratili iz kluba, ha, ha.

Ubrzo nakon toga, s napunjenom 21 godinom, Čagi je postao – Turopoljac. Oženio se, eto, vrlo rano, pa iz svojih Utrina doselio u Gradiće.

– Mi smo s 21 išli prema van, a on je s 21 došao ovdje, ha, ha – evo opet Milke, s kratkim intermezzom uoči Čagijeva izlaganja o nogometnom putu.

Dean Klafurić doveo je u Goricu svog sadašnjeg pomoćnika Milanovića i spojio ga s Jančetićem i Čagaljem

– Poslije tri godine Dragovoljca, bio sam godinu dana u Zaprešiću, pa godina Šibenika, pet u Rijeci, dvije u Puli, još tri u Dragovoljcu i na kraju dvije u Gorici, pa sam se spustio u niže lige, prvo Vinogradar i na kraju Ravnice – nabrojio je Čagi, a Milka je bio u niskom startu.

– Ukratko, sve klubovi koji su poslije toga morali ići u ozbiljnu renovaciju terena…

I Čagi se nasmijao, što će, pa kroz smijeh nastavio:

– Ja sam ti bio u svim klubovima koji su se borili za ostanak i u kojima nije bilo para! To je moj život u nogometu. Di je borba, tu je i Čagi!

O Milkinom putu se sve više manje zna, već je ispričana priča o liku koji je igrao u svih sedam rangova hrvatskog nogometa, u međuvremenu odradio i pristojnu inozemnu karijeru, pa ide u tom času pokušaj da se priča prebaci na Goricu. Pitanje glasi, prvo za Čagija: Je li mu druga liga s Goricom u ljeto 2018. jedini trofej u karijeri?

– Ha, uz ovo s Goricom, ušao sam s Ravnicama u višu ligu, sad na kraju karijere, ali svejedno. Čekaj, ima li još što… – zamislio se Čagi ima li tu još čega takvoga na nogometnom putu, pa podigao glas, ali opet kroz smijeh.

– Pa pas te jebo, jesam ti rekao maloprije da sam svugdje bio u krivo vrijeme. Pitaš me za trofeje, a sad ti pričam da sam bio jedino tamo di je borba i di nema para. Šta da osvojim?! Ostanak je za mene bio trofej svake sezone… I onda me pita jesam što osvojio! Jesam, trofej Laško sam osvojio…

Nema ni Jana puno toga, u CV-ju također piše “Gorica plus jedan”, uz jedan ali…

– Uz ovo s Goricom, s Trnjem sam bio prvak treće lige, ušao u drugu. Iako, ja volim brojati i onu sezonu kad je Zagreb bio prvak Hrvatske, ipak sam u prvih šest kola bio na klupi – s neskrivenim ponosom kaže Hrvoje, pa prepušta riječ Milki.

Hrvoje Jančetić odigrao je šest sezona u dresu kluba iz svoga grada… Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

– S Videotonom sam bio prvak Mađarske, s Udarnikom sam osvojio četvrtu ligu, i ta sezona s Goricom. I svugdje sam bio važan kao Žan Tabak u NBA-u – zajebava se opet mladi Milanović, a dodatak ima Čagi…

– Jesi nas okupio, nisi mogao bolje da si tražio…

– Više medalja ima moja kćer u rukometu nego ja u nogometu. A ona ima 15 godina, ha, ha… – prisnažuje Milka.

Ukratko, sezona 2017/18. za svu trojicu nešto je posebno. A da stvar bude još bolja, malo je falilo da je nitko od njih ne odigra. Ni u Gorici ni bilo gdje drugdje.

– Ja sam to ljeto mislio da sam gotov. Još kad sam se vratio iz Istre, upisao sam trenersku školu i igrao drugu ligu u Dragovoljcu. U toj zadnjoj sezoni išla je već 36. godina, sjećam se da je bio 1. ožujka, igrali smo baš u Gorici protiv Gorice. I završi utakmica, a ja natjeravam trenera Sunaru po svlačionici. Htio sam ga tući, ozbiljno ti kažem! Poludio sam nešto na njega i predsjednik me suspendira – priča prvo Čagi svoju priču o ljetu 2017.

– Nakon toga, bio sam uvjeren da mi je igračka karijera gotova. Trčao sam tri mjeseca po nasipu u Gradićima, nisam znao ni gdje ću ni što ću, i sretnem u Gradićima svog susjeda Krešu Ačkara. Pita me gdje sam, ja rekoh da nisam nigdje, pitam ga da me spoji s nekim u Gorici, da krenem raditi kao trener… I tako je trebalo biti, trebao sam doći za trenera u školi nogometa i igrati za drugu momčad u petoj ligi, malo pomoći klincima. Međutim, kad je Dean Klafurić došao za trenera, želio me u svojoj momčadi, ali zapravo me doveo Milka!

– Da, ja sam bio pregovarač. Bio sam mu ipak najbliži, igrali smo zajedno, pa sam ga ja i zvao. Sve smo riješili u pet dana i tako je završila moja karijera vanjskog suradnika kluba, bio sam nešto kao Reno Sinovčić, ha, ha – kaže Milka.

Damir Milanović igrao je nakon Gorice još i za Gradiće, Kralj Tomislav i Polet, za koji je i dalje registriran

Jana je tu bio već pet godina, navršio je 36, pa je ideja u njegovu slučaju bila potpuno drukčija.

– Ni ja nisam trebao igrati su sezonu. S predsjednikom Črnkom već sam dogovorio da ću završiti karijeru i dobiti neku funkciju u klubu, nešto slično ovome što je danas Nindža. A onda me nazvao Klaf i izvrijeđao me! Da jesam ja normalan, da ne dolazi u obzir, da moram igrati… I da nije bilo Klafa, ne bih sigurno igrao tu sezonu – uvjeren je Jana, a kima glavom i Čagi, ponavljajući isto.

Jana se tad i zaposlio u firmi, a i Milka je, s rasturenim koljenom, završavao s ozbiljnim nogometom, s prvim trenerskim licencama u džepu okrenuo se tom dijelu nogometne priče, a uz to i radio u pošti, kao dostavljač paketa.

– Ideja je bila da budem uz Klafa i učim se trenerskom poslu, a da igram ako i kad bude trebalo. Trebalo je, naravno, samo tamo gdje su tereni loši, gdje je tučnjava, tako da sam igrao u Solinu, Novigradu… Sezonu ranije odradio sam u Udarniku i mislio sam da je to to, ali ispalo je drukčije – smješka se Milka.

Ispalo je sjajno, Gorica je kolo prije kraja sezone osigurala naslov prvaka, zahvaljujući bodu u onom mitskom sunčano-olujnom ogledu sa Šibenikom, ali na početku priče ništa nije upućivalo na takav rasplet.

– Ma taj ulazak u prvu ligu je doslovno čudo! Nije o tome bilo ni govora. Uz Antu Radoša, nas trojica bili smo jedini stariji igrači. Dobro, bili su tu i Marina i Kahlina, ali sve ostalo su bili klinci, doslovno juniori – pamti Čagalj svoje prve dojmove.

– Najjača je priča s malim Ljubom (Nemanja Ljubisavljević, op. a.). Menadžer mu napričao da je Gorica top klub, da idemo u ligu više, ulazimo sto posto… I priča mi poslije: “Ja došao, ovaj dolazi na trening obučen k’o poštar, s onom velikom torbom, ovaj Čagi ima 40 godina, ovaj radi ujutro, pa ne dođe na trening… I mislim si, gdje me to ovaj poslao?! Koji su ovo?! Di će ovi ući, ne mogu ući u podrum, a ne u prvu ligu…” – smije se Čagi.

Igor Čagalj odigrao je dvije sezone u dresu Gorice, po jednu u drugoj i prvoj ligi… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

– Krenulo je ludo već u prvom kolu. Izgubili smo 1-0 od Dinama II s igračem manje, Kahlina je još i promašio penal… Pazi koliko smo bili normalni kad ti golman puca penal u prvom kolu! To sve govori kakvi smo bili mi ostali. Nećeš se iznenaditi, ali Marina je dobio crveni, pa sam ja bez jedne noge ušao zadnjih pola sata… Takav je bio taj početak, ali mi i takvi u prvih šest kola uzmemo pet pobjeda! Nakon tog Dinama dobili smo pet zaredom i tek nakon toga, kad je došao Prela, počela se slagati momčad za prvo mjesto. Prvo je došao Maslowski, kasnije i Ojaama, Beli, Astafei, Gigi… – pamti svaki detalj Milka.

– A ja pamtim kad smo točno shvatili da smo dobri, da možemo: nakon što smo dobili Šibenika na Šubićevcu. Točnije, ubili smo ih! I tu smo shvatili da bi se moglo dogoditi – dodaje Jana.

– Na stranu sve te slabosti na početku, ali ta momčad imala je karakter. Nismo mi bili kvalitetniji od ostalih, ali bili smo karakterno top – ubacuje se Čagi.

I u tom trenutku, nekom ludom slučajnošću, našem stolu u “Barbari” prilazi – Matija Dvorneković! Ako je ovo do tog trenutka bio respektabilan skup u svijetu turopoljskog nogometa, sad se pretvorio u pravi mali spektakl.

– Lijepo vas je vidjeti sve na okupu, ali neću puno smetati… U prolazu sam, sa ženom i djecom, samo vi pričajte svoje – pokušao je Nindža na brzinu nestati, ali naravno da su šanse za uspjeh bile mizerne.

Ne prije nego što ga Milka ubaci u naši priču.

– E da, da ne zaboravim, bio je s nama i Nindža. Odradio je pripreme s nama pa na utakmici u Brežicama vidio kakvi smo i lijepo otišao na Island. Vidio čovjek da nije to to, da nam nema pomoći, pa pričekao zimu da se malo posložimo i opet se vratio. Dolazi majstor i govori: “Čekaj, kaj ćete bez mene u prvu ligu?”

– Mi se mučimo cijelu karijeru, a ovo je sve suprotno od toga. Maknuo se lijepo čovjek i vratio se pokupiti vrhnje – smije se Jana.

Smijao se i Nindža, muški podnio svoju porciju i nastavio u svom điru. A mi u svom.

I Nindža se nakratko priključio uglednom nogometnom društvu…

– Nakon Varaždina je bilo svega, kad smo dobili tri komada gore… Prela nije htio ni raditi sastanak, ali mi smo ga napravili sami. Jana je rekao svoje, Nindža je rekao svoje, a ja sam imao okršaj sa Žutićem. Dobio je treći žuti i rekao da ne zna hoće ići na sljedeću utakmicu u Solin, da bi možda išao s predsjednikom. Pa sam mu ja objasnio da neće ići s predsjednikom, nego će ići ili s nama busom ili nikako… A Čagi je samo stajao sa strane, kulirao se i rekao mi: “Milka, ništa ne brini, ako nešto krene po zlu, ja ću riješiti!” Kao i uvijek, uostalom. Pije kavu i stražari… – opisuje podjelu posla Milka, a nastavlja Čagi:

– Ja neću zaboraviti kad smo išli Hajduku, i to u srijedu. Klinci nas našamarali, ja mislim da je bilo 0-4, a u subotu nam dolazi Varaždin, utakmica za titulu. Dolaze kod nas, igra se 15. sekunda, a ja kao da imam šizofreniju! Lopta odlazi u aut, a ja urlam na suca da ubrza to, da se što prije lopta vrati u igru. Svi smo izašli na teren s pjenom u ustima, takvi smo bili od prvog do zadnjeg, i zato smo i uspjeli. U starijim igračima smo imali korektne ljude, koji su htjeli pomoći klincima. Pa mali Ljubo je tjedan dana nakon što je došao iz Srbije bio kod mene na ručku. Evo ti, što imam ja, imaš i ti… I to tako treba biti.

U prisjećanju na ovu sezonu često je Jana znao pogledati u pod, zamisliti se, ušutjeti, ali lako je i to objasniti. Na jesen je bio standardan, kapetan, vođa momčadi, a u nastavku sezone pao je u drugi plan.

– Da, sezonu sam počeo kao kapetan, ali Čagi je poslije nosio traku. Ja sam prvi dio sezone odigrao standardno, igrao sam i prvu utakmicu proljeća, a onda sam praktički ispao iz kadra. Prva sljedeća utakmica mi je bila i zadnja za Goricu, ona čuvena protiv Šibenika, u kojoj smo osigurali ostanak. Nisam prije toga igrao dva mjeseca, bio sam potpuno izvan ritma, ali Gigi se nešto ozlijedio… Kako je bilo rečeno da neću više igrati, glavom sam bio tko zna gdje, a pred nama najvažnija utakmica sezone – prisjeća se Jana i nastavlja:

– I krenemo igrati, meni moj igrač pobjegne, zabije gol i mi gubimo. Sjećam se da me Čagi pogledao kao da će me ubiti… Nisam ušao u blok na vrijeme, a to su situacije u kojima se vidi jesi li unutra ili nisi. Htio sam lupati glavom u zid, nisam mogao vjerovati. Sva sreća da je dobro ispalo na kraju.

 

20.05.2018. Zagreb – Druga hrvatska nogometna liga, 33. kolo GNK Dinamo – HNK Gorica. Foto: David Jolić / cityportal.hr

Ispalo je sjajno, gol vrijedan boda za prvu ligu zabio je Estonac Ojaama, i blatna fešta mogla je početi.

– Igrao sam i ja tu utakmicu, valjda jedino zato što je pala kiša. Kažem ti, ja sam bio samo za takve situacije – govori Milka, a Čagi dobacuje da je u toj i onoj sljedećoj sezoni, prvoj prvoligaškoj, propustio jednu jedinu utakmicu.

– I u međuvremenu je imao dvije generalke motora – smije se Milka.

A kad je ta titula proslavljena, došao je i kraj zajedničkoj priči naše trojice junaka. Čagi je ostao igrač, kapetan, Milka se pola godine poslije vratio kao trener u omladinskoj školi, a Jana se posvetio obitelji, klincima, poslu u firmi… A sad će se posvetiti i trenerskom poslu.

– Njih dvojica su već iskusni, radili su i s klincima i sa seniorima, a ja sam ipak još zelen u tom trenerskom poslu. Zajedno s Milkom polagao sam A licencu, razlika je što je on ostao u tome, a ja nisam. Vraćam se nogometu, oni su u ovom trenutku u prednosti, ali nadam se da ću ih poloviti – kaže Jana, do kojeg s raznih strana dolaze priče da ga čeka jako težak posao, da Jelačić u kadru baš i nema kvalitetu za ovu ligu, ali…

– Ja se s tim neću složiti! Igrača ima dovoljno, s tim nemamo problema, i idemo raditi. Pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti – odlučan je i ambiciozan novi trener Jelačića.

Gradići su prošle sezone završili na sedmome mjestu, a Mraclin na trećem… Foto: Vitomir Štuban

Čagi ulazi u svoju drugu sezonu u Gradićima, ide u obranu sedmoga mjesta.

– U Gradićima je uvijek isto – ok! Iako, otišla su nam tri najbolja igrača: kapetan Ivan Rajić, ponajbolji vezni igrač lige Toni Borovac i najpotentniji mladi igrač Matej Godinić. I to sva trojica u Mraclin – izgovara Čagi, a Milka se s druge strane stola podlo smješka.

– Evo ga, tu je, sjedi sa mnom i pije kavu… Barem nek’cugu plati – ima Čagi ideju za iskupljenje.

– Oslabljeni smo, ali nije mi to ništa strano, jer prošle godine u ovo vrijeme imao sam puno goru situaciju. Krenem s pripremama i pojavljuju mi se jednom tri igrača, drugi put njih pet… Pa meni je prva pripremna utakmica bila kup u srijedu, a u subotu mi kreće prvenstvo! Skupljali smo se kako smo znali… Ovo ljeto je drukčije, meni je baza momčadi ostala na okupu, nekih 14-15, igrača, nešto smo i doveli, i sad imam njih 14-15 za rotaciju. I siguran sam da ćemo opet biti konkurentni, kao što smo bili i prošle sezone. Bit ćemo u stanju “pofajtati” se sa svima – vjeruje strateg Gradića, pa odmah nastavlja:

– Prošla sezona bila mi je prva u seniorskom nogometu i puno mi je pomoglo to što sam naletio na stvarno karakternu skupinu igrača. Kapa im do poda. Znam da ih je još sedam-osam imalo nekakve ponude, mogli su otići, ali odlučili su ostati. Svaka im čast, zbog takvih stvari je i užitak sve ovo raditi. Uživam s njima svaki dan!

Bio je tu i još jedan dodatak.

– Ovdje obavezno moram istaknuti i našeg Franju. Ljudi njegovu ulogu nazivaju ekomom, oružar, kako već, ali ja ću reći da je on za nas i puno više od toga. I hvala mu na svemu što radi!

Pričekao je Milka da Čagi ispriča svoje, pa nam približio situaciju u Mraclinu. Koja je, ukratko, jako jako dobra.

– Prošle godine bili su u vrhu, treći, a meni je, uz to što je ostala baza, još i došlo pet-šest igrača. Prije svega, naravno, iz Čagijevih Gradića. Pogotovo nam je važan Rajić, stoper, iskusan igrač, vođa. On će mi biti kapetan bez trake, jer prvi kapetan je ipak Livaja iz Kuča. Doveli smo njega, kao i Dianaževića, koji nam donose kvalitetu, ali u dogovoru s upravom tražili smo prije svega mlađe igrače. Borovec, Godinić, Harambašić, Rakas… Imamo dosta kvalitete za ovaj rang, ali tek ćemo vidjeti hoćemo li opet biti gore, u vrhu. Za ovu razinu imamo i iznenađujuće puno igrača, čak 24 u kadru, što potencijalno može biti i problem, jer uvijek će biti nezadovoljnih, svatko želi igrati – govori Milka.

 

Svoje prve trenerske okršaje imat će u šestom kolu, kad igraju Mraclin i Gradići, u 12. kolu sudaruju se Mraclin i Jelačić, a u zadnjem Jelačić i Gradići.

– Igramo mi s Gradićima i prijateljsku prije toga, pričekat ću još malo da se poslože pa da mu uzmem još dva igrača. On mi dođe kao skaut, čovjek mi radi godišnju selekciju – smije se Milka, pa se sekundu potom prebacuje u mrvicu ozbiljnije izdanje.

– Te utakmice između nas će biti najteže utakmice! Lokalni derbiji su nešto posebno, takve utakmice i donose draž ovim nižim ligama, tu su i tenzije veće. Tako mi je bilo i sezonu prije u Mraclinu, kad smo ulazili u ovu ligu, najteže je bilo protiv Buševca, Jelačića i Kuča! Bili smo mi kvalitetniji od svih njih, ali to ne možeš dobiti da se ubiješ! Evo, Mraclin igra prvo kolo protiv Sv. Nedelje i kažu, kao, to je derbi. Meni će veći derbi biti protiv Vukovine i Gradića, tu će doći više ljudi, to je nešto sasvim drugačije. I nije tu bitno tko je bolji, kome što pričaju, kome fali igrača… Onaj koji ne zna hodat po terenu, taj dan je Messi. I onda ti moj Hajduk i ovi veći igrači u tim ligama malo zaglume, krenu driblati, pa te samo poklopi. Nije to jednom bilo tako. Sjećam se, igramo protiv Buševca i moj kum Sule nas pobijedi bez jedne noge…

Čagi je pričekao da kolega završi, kratko ga pogledao, pa zaključio:

– Ma mene će Milka sigurno ispaliti! To već znam! Isprovocirat će me sto posto. Još sad ima i ekipu, posložio se, i to će biti baš zanimljivo. Već me ispalio s igračima, ali ovo će biti baš zabavno – svjestan je Čagi svog zapaljivog karaktera, koji takvima poput Milke došao kao naručen.

– Ljepše će mi biti igrati protiv Jane, on će biti fokusiran na svoju momčad, raditi svoje… On se ne lovi na te moje fore, a Čagi je k’o šaran, njemu kažeš dvije riječi i gotov je, ha, ha.

– I ja sam siguran da će s Janom biti sve korektno i pristojno, ali ovog samo čekam… – vrtio je glavom i dalje Čagi, a Jana zaključio:

– U sportu smo naučili na takve stvari, da idemo jedni na druge, ali naravno da ti je drukčiji osjećaj kad ti je frend na suprotnoj klupi. Bit će zabavno, u svakom slučaju!

O da, bit će zabavno… Peti rang, četvrta liga, tri kapetana, dvojica s iskustvom, jedan na početku. Neka igre počnu!

Ova objava Kapetani za kormilom: Jana, Milka i Čagi, pet godina poslije, u petoj ligi! se prvi puta pojavila na cityportal.hr.