Olić, Kranjčar, Balaban, Mujčin, Marić, Mikić, Agić, Drpić, Butina… I još mnoga druga zvučna imena činila su tog ljeta 2002. godine svlačionicu zagrebačkog Dinama, koju je posljednji put u karijeri upravo preuzeo nezaboravni Ćiro Blažević. Pa ubrzo svoje igrače doveo u naš kraj, u Pokupsko, u goste NK Kupi, koja je tih dana slavila 35 godina postojanja kluba.

U selu je, jasno, odmah nastala gungula. Svi su željeli vidjeti “modre” zvijezde uživo, na igralištu na kojem igraju njihova djeca. Pa su djecu i poveli sa sobom, čak i ako su djeca u godinama u kojima baš i ne mogu shvatiti što je Dinamo. Kao što je to učinila, recimo, obitelj Bašić.

Sinčić Robert imao je dvije godine, u čudu je promatrao što se događa oko njega, ali starci nisu htjeli propustiti priliku da zabilježe ovaj trenutak. Spletom okolnosti, tu se nije našao nitko od velikih zvijezda, ali zato jest jedan klinac koji je puno obećavao.

Patrice Kwedi, 19-godišnjak iz Yaoundéa, glavnoga grada Kameruna, tražio je svoje mjesto pod hrvatskim, europskim suncem, sanjao veliku karijeri i strpljivo čekao svaku priliku. Jedna od njih ukazala se na simpatičnom gostovanju u Pokupskom, a nakon utakmice dobio je – dijete u ruke. I sa smješkom odradio fotografiranje s malenim Robertom, koje se ta ideja, posvjedočit će fotografija, i nije naročito svidjela.

Fotografija je ubrzo i izrađena pa smještena u album, među uspomene.

A Robert je nikad nije zaboravio. Navukao se već kao klinac na nogomet, pa je bilo zgodno i pohvaliti se frendovima slikom s Kwedijem, iako karijera kamerunskog desnog beka i nije išla najboljim smjerom.

I tako se, igrom sudbine i nogometa, cijele 22 godine poslije dogodio novi susret. Mjesto radnje isto, igralište NK Kupe, a uz njega i Robert, i Patrice, i fotoaparat.

– Igram za NK Kupu, u Jedinstvenoj županijskoj ligi, i za vikend nam je došao Inker iz Zaprešića, koji se ove sezone uključio u našu ligu. I dolaze oni, a s njima dolazi i Kwedi! Kad sam se uvjerio da je to “taj” Kwedi, otišao sam doma po fotku i donio je na igralište – priča nam Robert, koji je imao samo jedan plan…

– Napraviti novu fotku, naravno – sa smiješkom kaže igrač NK Kupe.

– Prišao sam mu poslije utakmice, pokazao mu fotografiju i dobro ga nasmijao. Ali odmah se i sjetio te utakmice, ispričao mi je čak neke detalje, pamti i dalje to davno gostovanje u Pokupskom. Rado je pristao na novu fotku, naravno – dodaje Robert.

“Reunion” dogodio punu 21 godinu poslije, ispričao jednu neobičnu nogometnu priču koja bi, doduše, bila još i bolja da su 21 godinu poslije i zaigrali jedan protiv drugog.

– Nažalost, nisam mogao igrati u ovoj utakmici zbog ozljede, ali drago mi je što smo se barem vidjeli, popričali… Nadam se da ćemo u drugom dijelu sezone, kad mi budemo gostovali kod njih, i zaigrati jedan protiv drugog – kaže nam Robert Bašić.

Sa svojom Kupom živi Robert teške dane ove sezone, nogometaši iz Pokupskog prikovani su za dno JŽNL-a sa samo jednim bodom, dok su Inker i Kwedi na vrhu, na čelu tablice. Uz pomoć nekoliko bivših prvoligaških igrača, među kojima je i junak naše priče…

– Nisam planirao doći u Hrvatsku, ali sve u životu stavljam u Božje ruke. Svaki afrički nogometaš želi biti profesionalac, a jedina šansa za to je odlazak u Europu. Kad sam imao 17 godina, moj menadžer iz Kameruna kontaktirao je Zdravka Mamića i stigao sam tu. Prvo sam nekoliko mjeseci trenirao u NK Sesvetama, a onda u juniorima Dinama. U prvu momčad ušao sam 2002. i to je bio moj prvi profesionalni ugovor – prisjetio se Kwedi tih lijepih dana u razgovoru za Jutarnji list.

Za Dinamo je, tako je ispalo, skupio sam pet nastupa, pa nastavio kročiti svoj put. Prvi put je u Zaprešić došao na posudbu već mjesec dva kasnije. Put ga je kasnije vodio preko Pomorca, švedskog Göteborga i danskog Aarhusa, Šibenika, opet Intera, Šibenika… Sve do – Zeline. I tu je negdje, spuštanjem u treću ligu, shvatio da je vrijeme da se odustane od ozbiljne nogometne karijere.

Pokušao je još i u Slovačkoj, odradio nekoliko mjeseci u Dunajskoj Stredi, pa se vratio u Sesvete, pa još malo spustio u Nedelišće, zatim i Dugo Selo, pa Sesvetski Kraljevec… U međuvremenu se i zaposlio, već godinama radi u skladištu velikog trgovačkog lanca.

– Za mene je sreća dići se ujutro i otići na posao. Osjećam se korisnim i to me ispunjava, a na svom radnom mjestu okružen sam odličnim ljudima i to mi je najvažnije. Bitno je da radim – kaže.

Budući da radi u smjenama, ponekad mora i propustiti trening, ali ljubav prema nogometa traje i dalje. Vjerojatno i zato jer nogomet, očito, piše neobične priče. Poput, recimo, ove o Robertu i Patriceu…

Ova objava Kwedi, nađemo se u šestoj ligi! Od bebe i idola do suparnika na terenu… se prvi puta pojavila na cityportal.hr.