Nekako u tišini, u zavjetrini, u sportskom životu našega grada događa se jedna gotovo nevjerojatna priča o uspjehu, odrastanju, strasti i – pobjedama. Priča je to koja dolazi iz odbojke, glavne role u njoj drže djevojke iz HOK Gorice, a radni naslov mogao bi biti “Naš savršeni niz”. Seniorke HOK Gorice, naime, u nizu su od 25 uzastopnih pobjeda u prvenstvenim utakmicama! Cijela prošla sezona prošla je u apsolutno pobjedničkom ritmu, bez ijednog pogrešnog koraka, a nastavilo se i ove sezone u istom tom ritmu.

I naravno da svaka takva priča u našem gradu vraća uspomene na neka prošla vremena, na doba kad je nikad prežaljena Azena žarila i palila hrvatskom odbojkom. Postoji najmanje nekoliko poveznica između tog romantičnog i ovog današnjeg, ponovno uspješnog odbojkaškog razdoblja, a jedna od najsnažnijih je Diana Breko. Nekoć Diana Reščić, ponajbolja tehničarka u državi, danas je pod novim prezimenom u novoj ulozi. Dopredsjednica je HOK Gorice, kluba kojeg je pokrenula zajedno s predsjednicom Katarinom Ćosić, i ima razloga uživati u trenutku.

– Prije tri godine, u vrijeme kad smo igrali 1. B ligu, ostali smo bez dvije-tri igračice iz seniorskog pogona, koje su otišle u Mladost. Budući da smo mi pogon koji isključivo radi sa svojom djecom, koju pokušavamo dovesti do seniorki, takav udarac bilo je teško podnijeti i ispali smo u niži rang. Tu godinu iskoristili smo za razvoj mlađih igračica, s planom da one dođu do razine na kojoj sad jesu – započela je Diana i dodala:

– Prošlu cijelu sezonu odigrali smo tako bez ijednog poraza, nisam sigurna jedino jesmo li izgubili jedan ili dva seta. Vratili smo se u rang više, u koji cijela ta naša generacija i pripada, a tu u prva tri kola imamo tri pobjede. I sve to s ekipom u kojoj samo dvije ili tri cure nisu iz Velike Gorice. To su djeca koja su kod nas odrastala, curice kojima smo prvi put vezale tenisice… A to je, kako mi gledamo na stvari, najveća vrijednost našega kluba.

Posljednja pobjeda u nizu bila je ona izborena u gradskom derbiju s OK Velikom Goricom, drugim goričkim klubom.

– Gradski derbi bio je prava utakmica za pogledati! Jako lijepa utakmica, popunjene tribine, s nekih dvjestotinjak gledatelja, što je jako puno s obzirom na popularnost odbojke kod nas već dugi niz godine. A derbi je bio super. Igrala se lijepa odbojka, a mi smo pokazali zrelost i odlučnost, pa je nama pripala pobjedi i trenutačni status prve ekipe u gradu. A to je uvijek lijepo – sa smiješkom kaže Diana.

Riječ je o trećem rangu natjecanja, daleko je to još od razine na kojoj je nekoć bila Azena, ali cure idu polako, korak po korak.

– Krenule smo 2013. godine. Sjedile smo na kavi Zrinka Zuanović, Katarina i ja, i nešto smo pričale… Taman je Azena bila pred raspadom i kroz to naše ćakulanje došli smo do toga da ne bi bilo loše osnovati klub i krenuti raditi s mladima. U nekih pola sata odlučile smo da idemo u to i krenule smo. Katarina je odradila najveći dio oko papirologije i počeli smo okupljati djecu i trenirati. Taj broj brzo je rastao, ukazala se potreba i za novim trenerima, pa smo uključili naše cure iz Azene: Ines Rendulić, Sandru Bašić, Unu Bogović… Za njih smo znale što su učile, koje vrijednosti su usvojile u ono naše doba. Primarna nam je želja da treneri koji dolaze slijede ono što smo mi prepoznale kao važno, ono kako mi želimo da naš klub izgleda. A to je briga za svakog člana, za roditelje, pri čemu rezultat nije uvijek u fokusu. Ni nama u vrijeme Azene rezultat nije bio imperativ – govori Diana.

Velikogoričani su brzo prepoznali dobar i kvalitetan rad s djecom.

– Od početka je to lijepo krenulo, jer za djevojčice od prvog do četvrtog razreda u Velikoj Gorici tad nije bilo velikog izbora sportskih aktivnosti. Kao da su ljudi jedva dočekali da se pojavi neka nova opcija. OK Velika Gorica tad je već postojala, ali mlađe dobne kategorije nisu imale formirane kao što imaju danas, tako da mi s brojem djece nikad nismo imali problema. Stalno se krećemo oko brojke od 150 članova, a imamo i četiri zaposlenika na puno radno vrijeme. Kažu nam mnogi da smo zbog toga jako hrabre, budući da mi četiri mjesečne plaće isplaćujemo do 15. u mjesecu, jer to je primarni izvor prihoda za te ljude. I na to smo ponosne – ističe.

Klub je posložen na najbolji mogući način s obzirom na okolnosti u kojima živi i djeluje, koje utječu i na sve buduće ambicije.

– Svakom klubu u nekom periodu sportskog razvoja, ako pričamo o seniorima, potreban je netko koga ćeš dovesti sa strane. Nemamo mi toliki pogon ni mogućnosti proizvoditi igračice kao na traci, igračice koje će puniti sve rupe koje u nekom trenutku nastaju. To ne može ni Mladost, koja ima prekrasne uvjete za rad, a nama najveću prepreku po pitanju većih sportskih ambicija predstavlja sportska infrastruktura – otvoreno kaže Diana.

Jako je puno klubova u našem gradu, jako puno potreba, a prostora i vremena nikad dovoljno.

– I nama dvjema koje vodimo klub, koje smo bivše sportašice, trebalo je vremena da shvatimo da neke stvari nisu u našoj moći. I da ih moramo prihvatiti takve kakve jesu. Nama seniorke treniraju tri puta tjedno, jednako kao i djevojčice od sedam godina?! A sve zato što želimo u terminima koje smo dobili na raspolaganje svima dati podjednako za iznos članarine koju roditelji plaćaju. Mislim da je tužno i žalosno da seniorke treniraju tri puta tjedno, i to u Šćitarjevu, a rekla bih i da je nevjerojatno da u tim okolnostima imaju 25 pobjeda zaredom – priča Diana i nastavlja:

– Termine za trening imamo u Gradskoj dvorani, u Novom Čiču, u Velikoj Mlaki, u OŠ Eugena Kvaternika i u Šćitarjevu… Imamo i taj problem da se termini u raznim dvoranama preklapaju, zbog čega moramo u klubu imati 90 lopti, a svaka stoji između 80 i 90 eura. Zato kažem, infrastruktura nam čini najveći problem ako pričamo o nekim budućim ciljevima, koje bismo mi vrlo rado sebi postavile u sportskom smislu.

Barem dio tih i takvih problema trebala bi riješiti balon dvorana koja samo što nije gotova.

– Voljela bih reći da hoće, ali bojim se da neće. Ta dvorana bit će za mlađe dobne kategorije, u njoj se ništa od natjecanja ne može igrati, budući da nema odgovarajuće gabarite. Puno je nas klubova, opet će biti navala na termine… A nama termin u 18 sati ne znači ništa, jer djeca su poslijepodne u školi. I tu ne mislim samo na nas, isto vrijedi za sve klubove, i zato se bojim da će ovo biti čista improvizacija. S druge strane, veselimo se školi u Kurilovcu, to će donijeti puno više prostora za sve.

Ukratko, teško je objasniti kako je moguće da ekipa koja trenira triput tjedno niže pobjede jednu za drugom…

– Naša je sreća što sve cure koje su u seniorskoj ekipi, kao i mi ostali u klubu, žive odbojku. Većina njih svoje obaveze na fakultetima slaže po odbojci, slobodne aktivnosti podređuju odbojci… Dio njih su i licencirani suci, pa nakon svoje utakmice ostaju suditi mlađim kategorijama. Svi žive za to, zajedno s trenerom Lukom Bišćanom, koji je već dugi niz godina s nama. U drugom mjesecu je na prijedlog nas iz HOK Gorice postao tajnik Županijskog odbojkaškog saveza, svoj posao radi odgovorno, vrijedan je i marljiv, i s njim i s trenerom mlađih kategorija Davorom Labašom super komunikaciju i odnos, a to je recept za ovakav uspjeh – zaključila je Dinama Breko dio razgovora o 25 pobjeda u nizu.

A onda se prebacila na ono što se događalo prije 25 godina. Uvijek se lijepo sjetiti slavnih dana Azene, vremena kad je ženska odbojka u serijama punila tribine “bakarića”, kad je grad s užitkom pratio Sennu Ušić, Bernardu Buđu, Ines Rendulić, Sandru Bašić, Unu Bogović, sestre Marinu i Margaretu Novosel… I Dianu Reščić.

– Da, uvijek se lijepo sjetiti toga. Bili su to prekrasni dani s Azenom, ali i s reprezentacijom. Bile smo kadetske prvakinje Europe, Senna je bila najbolja igračica, a ja sam proglašena najboljom tehničarkom, a to smo bile i godinu kasnije na Svjetskom prvenstvu – prisjeća se Diana.

– Na samom početku oformila se školska ekipa koju je pokrenula Snježana Ušić. Kroz godinu dana osnovan je klub i sve te cure prešle su u Azenu. Tu se negdje Kumičićem proširio glas da je klub osnovan, da traže nove djevojčice. Ja sam u to vrijeme igrala nogomet, na kvartu sam znala igrati i s Antom Budimirom i Nindžom Dvornekovićem, a čak sam otišla i na Radnik. Igrala se prijateljska utakmica, ja sam ušla i zabila dva gola! Maca Maradona zvala me da idem u Dinamo, ali tad sam se već počela baviti i odbojkom. Došla sam u jednom trenutku do našeg Brace, trenera, s idejom da bi se ja ipak radije bavila nogometom. Samo me pogledao i rekao: “Diana, molim te nemoj”. I to je bilo gotovo. Braco je tako rekao i ja o nogometu više nikad nisam ni razmišljala – prepričala je Diana, prebacivši se tako na posebno emotivnu temu.

Vladimir Janković Braco, legendarni trener Azene iz tih samih početaka, doktor odbojke, nekoć i prvak Europe s talijanskom Modenom, preminuo je krajem rujna.

– Braco je sve godine našeg odrastanja bio s nama. Bilo to fizički, preko telefona ili bilo preko bilježnica koje nam je dao u početku našega rada u klubu… Uvijek je bio uz nas, i kad smo bile djeca i u ovoj posljednjoj fazi. Kad pričamo o tim prvim danima, teško mi je sve to uopće objasniti… Njegove odluke nikad se nisu preispitivale. Nemali broj puta ja sam zbog svog dragog Brace i plakala, bila tužna, ali nikad nisam preispitivala njegovu odluku, znala sam da postoji razlog zašto sam na klupi, zašto ne igram. Danas točno znam da je imao razlog da to bude tako – opisuje omiljenog trenera Diana.

– Bio je toliko brižan prema nama… Pazi, to se događa u godinama kad se mi formiramo kao djevojčice, kad roditelji postaju manje važni u našem razvoju, kad čak i veći autoritet svima nama postaje trener. Kad bi on rekao da staviš kapu, nije bilo dileme hoćeš li je staviti. Ako kaže da banana mora biti u torbi za nakon treninga, uopće nije bilo priče o tome hoće li je biti ili ne. Ako pričamo o trenerskom dijelu, o znanju, mi smo mu apsolutno vjerovale. Čovjek je bio prvak Europe, a došao je u jedan mali klub, u jednu osnovnu školu, učiti sve nas osnovama. Koliko trebaš biti skroman da se spustiš na tu razinu, koliko moraš imati strpljenja za nas, curice koje traže puno, puno ponavljanja, odgajanja… A on je, zajedno sa Snježanom, Bakom i Dedom, odradio vrhunski. I tu ne mislim na znanje koje nam je prenio, puno više na vrijednosti koje nam je usadio. I koje mi danas pokušavamo prenijeti na nove generacije, djecu koja dolaze u naš klub.

Na posljednjem ispraćaju imala je i poseban zadatak.

– Držala sam govor na njegovu sprovodu, a kad sam ga pisala, poantu sam pronašla u sljedećem… Svi smo mi imali svoje obitelji kod kuće, ali mi u klubu bili smo jedna posebna zajednica, koja je živjela unutar onih zidova dvorane u Kumičiću. Živjeli smo kao jedna velika obitelj, pogotovo s obzirom na to da smo imali i Baku i Dedu, i Snježanu, i Bracu, i djecu… Prekrasna priča, obitelj po svim kriterijima.

Cure iz te generacije bliske su i danas.

– U kontaktu smo koliko nam dnevne obaveze dozvole. Većina nas ima djecu, uglavnom curice, tako da već slažemo ekipu za budućnost, ha, ha. Kad se uspijemo dogovoriti da se nađemo, ne treba nam puno vremena da se vrati energija iz 1999.! Nema tu puno uvodu, kao da samo nastavljamo ono što je počelo tada. Bili smo nedavno zajedno vani, to je bio show, a u klubu su nam djeca Ines Rendulić, Monike Jusup, Une Bogović, nećakinja Sandre Bašić… Ako se i ne vidimo privatno, srećemo se na utakmicama tih djevojčica – kaže Diana, sigurna da će se opet okupiti i na Memorijalu Antun Azenić Deda.

– Ove godine čeka nas osmo izdanje, planiramo opet napraviti turnir koji će trajati dva dana. Mogli bismo ga raditi i na tri dana, jer klubovi se već i sami pozivaju, javljaju da žele sudjelovati. Pitanje je samo termina u dvorani, nadam se da ćemo dobiti ta dva dana, da okupimo deset ekipa. Jedino o čemu razmišljamo je mjesto radnje. Za početak se nadamo da Gradska dvorana neće curiti, kao što je bilo prošle godine, pa smo se morali prebaciti u “bakarić”. I to nas je poljuljalo, jer atmosfera te dvorane ipak je drukčija, posebna. Svi koji su došli, koji su vezani za ondašnju Azenu, komentirali su da im je tamo ljepše, intimnije, da se bolje osjećaju. Tamo je Azena ostvarivala svoje pobjede, tamo je Sven predvodio navijače, tamo su se događali najveći uspjesi naše generacije.

Tamo su se zbližili i njihovi roditelji, koji su prijatelji i danas, toliko godina poslije.

Kako smo mi između sebe postale prava obitelj, povezali su se i naši roditelji, koji su sve to proživljavali s posebnom emocijom. Nažalost, danas su vremena drukčija, i što se tiče roditelja, ali i djece, koja ne provode vrijeme skupa kao mi nekad. Ines, Beba i ja bismo nakon treninga u “bakariću” prošetale do “ribice”, tamo bi kupile Tip-top i nakon nekih pola sata, kad bi ispričale sve što smo si imale za reći, otišle kući. I sutra sve ispočetka… Nažalost, toga danas fali – završila je svoju priču Diana.

Priču o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u kojoj će te nove, drukčije generacije planirati kako ponoviti ono što su radile Didi, Senna, Ines, Beba, Una i ekipa. Za početak, bilo bi lijepo da što prije dobiju uvjete za uzlet. Dvoranu za odbojku, kakva je izgrađena u Zaprešiću, zasad možemo samo sanjati, ali pomacima prema naprijed treba se nadati. Pa će pomaka biti i u rezultatima…

Ova objava Čudesna priča iz Gorice: ‘Treniramo triput tjedno, a imamo 25 pobjeda zaredom!’ se prvi puta pojavila na cityportal.hr.