Igram u Dinamu, a tata kaže: ‘Kad budeš još malo bolji, možeš u Hajduk’

Obitelj Majić, porijeklom iz Vinjana Donjih u blizini Imotskog, došla je u Veliku Goricu 1987., a jedanaest godina poslije na svijet je stigao Igor Karlo, uspješan mladi sportaš koji ruši sve predrasude koje se vežu za nogometaše. Planira završiti fakultat, ne voli izlaske, u pristupu nogometu i životu želi biti što sličniji Ivici Oliću, a na utakmice odlazi direktno s mise.

On je naš dečko, odrastao na Podbrežnici, on je dijete HNK Gorice, velika nada Dinama, kažu i novi “plavi 9”, ali i hrvatski reprezentativac do 17 godina. On je Igor Karlo Majić, čovjek s dva imena.
– Svi me zovu Karlo, ovo Igor je onako, usput – sa smiješkom kaže nogometaš pred kojim bi morala biti lijepa budućnost.

Ne samo zato što je talentiran ili zato što ga hvale i legende poput Ivice Olića, nego zbog načina razmišljanja. Kad razgovate s njim, kad slušate rečenice koje tako lako teku, teško je povjerovati da ovaj momak ima samo 17 godina. Elokventan, inteligentan, iznimno pristojan i prizeman, Karlo ruši sve tabue o nogometašima koji su vam ikad pali na pamet.
– Moj je cilj svojim načinom rada, trudom i poštenjem postati uzor djeci, mlađima od sebe. Kad doživim da neko dijete odjene moj dres i kaže da sam mu ja idol, da želi biti poput mene, ostvarit ću svoj san – kaže Majić, najmlađe dijete u obitelji koja broji do sedam.
Mama Biserka predvodi ženski dio kuće, u kojem su još i sestre Ivana (26), Anamarija (24) i Bernarda (22), a za nogometni dio života zaduženi su tata Ivan i brat, također Ivan (19). Karlo je najmlađi, a kroz nogomet je postao i najpoznatiji dio ove skladne obitelji.
– Ja bih rekao da smo jedna moderna, složna obitelj u kojoj sve jako dobro funkcionira. Mama je oduvijek bila tu, oprala je moje kopačke valjda tisuću puta, i nikad niti jednom riječju ili gestom nije pokazala da joj je teško. Tata se brine o mojoj karijeru u punom smislu te riječi, on me vodi kroz sve ovo, a on i brat Ivan uz mene su bili i na SP-u u Čileu, ali i na drugim turnirima i prvenstvima. Cijeloj obitelji sam iznimno zahvalan na svemu i jedna od želja mi je da im to jednoga dana vratim barem dvostruko – istaknuo je Karlo.

Cico Grlić me u tajnosti pripremao za Svjetsko prvenstvo
Na razgovor za Reporter došao je u caffe bar “Oziris”, nakon obiteljskog druženja, a prije treninga. Tata i brat su bili tu kao podrška, kao i pri svakom njegovom nogometnom koraku. Iako, kafići mu inače nisu omiljen ambijent.
– Izbjegavam ih zbog dima, puno mi je draže prošetati se, biti na zraku, možda otići na neki roštilj s prijateljima. Uostalom, dogovor s tatom je da nema izlazaka tijekom sezone, a i mama često kaže: ‘Noćni klubovi nisu mjesta gdje bi te ljudi trebali viđati’. Nije baš da nikad ne izađem, naravno da i to volim, ali vrlo rijetko – priča buduća nogometna zvijezda.

Počeo je u tadašnjem Radniku, bilo mu je samo sedam godina, s 14 je otišao u Dinamo, a sa 16 postao reprezentativac. Sve zasad nekako ide po planu, tata vodi brigu o svemu, a Karlo radi ono što najbolje zna – igra nogomet. Igrao ga je i na Svjetskom prvenstvu do 17 godina, bio je važan kotačić u momčadi u kojoj su bili Moro, Brekalo, Lovren, Soldo, Kalaica… Hrvatska je stigla do četvrtfinala, a skauti velikih europskih klubova sigurno su podcrtali i njegovo ime.
– Šteta što nismo otišli još korak dalje, ali jednostavno je nestalo snage u utakmici protiv Malija. I Ivica Olić, koji je apsolutna legenda i čiji su mi savjeti od velikog značenja, zamjerio mi je što sam u toj utakmici odigrao slabije, ali puno sam se potrošio u utakmicama u skupini i jednostavno nije ostalo snage – prisjeća se Karlo.
Dok je trajalo SP u Čileu, dok su sve novine pisale o jednoj novoj sjajnoj generaciji, ljudima iz velikogoričkog nogometa teško je bilo ostati suzdržan. Na Igora Karla Majića svi su bili ponosni, jedan gorički dečko tako je rano otišao tako visoko, ali postoji i čovjek kojem je sve to značilo još više nego “običnim ljudima”.
– Damir Grlić je bio moj prvi trener u Radniku, bio sa mnom i u Gorici, a u međuvremenu je za mene postao puno više od trenera, on mi je prijatelj, mentor, čovjek koji je uvijek uz mene, što god mi zatreba, savjet ili nešto drugo. Ma rekao bih da mi je on kao drugi otac – rekao je Karlo i otkrio jednu ekskluzivu:
– Uoči SP-a u Čileu, koje je definitivno vrhunac moje dosadašnje karijere, s Cicom sam potajno radio individualno. Nitko to nije znao, ali on i ja smo se nalazili tu, na našem stadionu, i radili na nekim detaljima u igri. Hvala mu puno na tome i ovim putem, a hvala i mojoj HNK Gorici, koja mi je dopustila da koristim stadion.

U borbi plivanja i nogometa pobijedila je lopta
Damir Grlić, danas pomoćnik Damira Milinovića u stožeru prve momčadi, uzeo je Karla pod svoje kao dječaka od sedam godina i na neki ga je način čak i odgajao.
– U to prvo vrijeme smo se zapravo igrali, trebalo je vidjeti tko od nas uopće ima afiniteta za nogomet, ali ubrzo je to krenulo i ozbiljnije. Kod Cice je svatko od nas imao svoju bilježnicu, u koju smo upisivali svoje dojmove, viđenja nogometa i svega što nam se događa, a ja posebno pamtim jednu situaciju. Suigrač mi nije dodao loptu u situaciji kad je trebao, pa sam mu u idućem napadu ja uzvratio istom mjerom. Cico me pitao zašto, ja sam mu objasnio, ali nisam se spasio. U bilježnicu sam morao na tri stranice ispisati samo jednu rečenicu: ‘Dodajem loptu igraču kad je u boljoj poziciji’. Tu odgojnu metodu nikad neću zaboraviti, ali sve to mi je puno i pomoglo u sljedećim godinama – priča Karlo.
U Dinamo se preselio s 14 godina, iako su pozivi iz Maksimira stizali i dvije godine prije toga.
– Dvije godine sam odigrao odlično na turnirima u Medulinu, prve godine bio sam najbolji igrač, druge najbolji strijelac, i Dinamo je baš zapeo. Zvao me Igor Cvitanović, a meni kao mladom napadaču puno je značilo što je jedan takav sjajan napadač prepoznao kao kvalitetu. No čekali smo pravi trenutak i kad sam navršio 14 procijenili smo da je idealno vrijeme za odlazak u Maksimir. Prvo sam razgovarao s trenerom Grlićem i on mi je rekao: ‘Ako je to tvoja odluka, ako misliš da je ispravna, idi’. Otišao sam i zasad sve ide jako dobro, zaista mogu biti zadovoljan kako se cijela ta priča razvija – ističe Majić.
Teško je predvidjeti što budućnost nosi, velika je to lutrija čak i uz izniman talent i upornost, što svakako krasi junaka ove naše priče, a pogled u prošlost kaže da je Karlo mogao završiti i bitno drukčije. Malo je nedostajalo da, umjesto na travnjaku, završi u bazenu.
– Plivanje je moja velika ljubav, kao dijete sam usporedno trenirao plivanje i nogomet, ali kad se trebalo odlučiti za jedno od toga, nogomet je pobijedio. Da je malo više vremena, i danas bih išao na plivanje barem dvaput tjedno, no teško je to sve uskladiti.

Hajduk? Možda jednog dana, zašto ne…
No nije to i jedino što je teško uskladiti. Ima Karlo i jedan obiteljski “problem”. Naime, tata Ivan je veliki hajdukovac, cijela obitelj zapravo, a on je u Dinamu. Sudar svjetova? Svađe? Trzavice? Ne, ništa od toga, Majići imaju svoj način rješavanja takvih situacija.
– To rješavamo tako da mi je tata rekao: ‘Sine, kad budeš još malo bolji, kad zaslužiš, onda možeš u Hajduk’ – sa smiješkom kaže Karlo, a smije se na tu svoju rečenicu i tata Ivan, namiguje, kao da se stvarno nada je to moguće. Već sljedeća rečenica otkriva da to i nije daleko od istine…
– Iskreno, iako igram za Dinamo i moj klub mi je najvažniji, i ja za sebe mogu reći da sam djelomično hajdukovac! Znate, moji su iz Vinjana Donjih, iz Imotske krajine, ne znam baš kako bih došao ‘dolje’ i rekao da sam Dinamovac – smije se opet “plavi 9” pa nastavlja:
– Ja jednog dana u Hajduku? Ništa nije nemoguće. Najvažnije mi je svakoga dana raditi, trenirati, boriti se i napredovati, dati sve što mogu za taj cilj. E sad, hoće li to biti u Dinamu, Hajduku ili u nekom trećem klubu, manje mi je važno. U ovom trenutku je Dinamo vrh kad je riječ o hrvatskom nogometu, sve je idealno, ali nikad se ne zna što budućnost nosi, zato ostavljam sve opcije otvorenima.
Nastavi li putem koji je krenuo, realnije od odlaska u Hajduk moglo bi biti ostvarenje njegova drugog sna, koji u ovom trenutku možda zvuči megalomanski, ali ovaj mali misli ozbiljno…
– Oduvijek mi je pojam Real Madrid. Odigrati jednu utakmicu na Santiago Bernabeuu, pa makar i za neki drugi klub, protiv Reala, bilo bi zaista ostvarenje sna. Je, taj klub je velika, velika ljubav još od malena i to je neki moj konačan cilj, ali gdje sam ja još od toga… Uvijek idem korak po korak, iz dana u dan, tako ću i nastaviti, vidjet ćemo gdje će me to odvesti – kazao je Karlo.
Iz svoje Velike Gorice nikad nije ni pomislio otići, u krugu svoje velike, sretne i brojne obitelji najbolje se osjeća, a od obiteljskog doma lakše je doći i do stadiona na kojem je krenula njegova nogometna priča. HNK Gorica je ostala ljubav, dio života.
– Kad god mogu, dođem na utakmicu Gorice, a kad ne mogu zbog obaveza, uvijek se informiram, znam kako su odigrali, tko je igrao, što se događalo… Istinski se veselim svakom uspjehu Gorice, veliki sam navijač i zaista bih volio da konačno uđe u prvu ligu, jer to ovaj klub zaslužuje. Sjajno je posložen, izbacuje velik broj mladih igrača, čak i za druge klubove, ali u svakom slučaju Gorica to zaslužuje – vjeruje Karlo, kojeg smo doveli i u jednu hipotetsku situaciju iz budućnosti.

Gol mojoj Gorici ne bih mogao slaviti
Dakle, Igor Karlo Majić u toj priči više nije junior, napadač je prve momčadi Dinama, i s “modrima” dolazi na gostovanje u Veliku Goricu. Emocije bi tu sigurno radile, Karlo je takav tip.
– Znam samo da ne bih slavio gol da ga zabijem – obećao je Karlo i nastavio:  – Igrao sam ovog ljeta na turniru u Gorici i osjećao sam se fenomenalno. Kad nakon nekog vremena opet dođeš na terene koje doživljavaš svojima, u tako dobro poznate svlačionice, među prijatelje, ljude iz kluba koji su me toliko zadužili, osjećaj je odličan. I, da, bio bih jako sretan da ponovno to doživim, da dođem i s nekim drugim klubom na ovaj stadion, pozdravim ljude koji su mi svakoga dana podrška, koji su uz mene čak i kad me sretnu na ulici, u prolazu. Volio bih dokazati im svima da su bili u pravu kad su me podržavali.

Jedna od najvećih navijačica mu je razrednica u velikogoričkoj Ekonomskoj školi. Podrška je i ravnateljica, ali profesorica Gordana Svekrić je ostavila snažan dojam na Karla.
– Da nije bilo nje, vjerojatno bih se morao ispisati iz redovne škole i upisati dopisnu. Da je bilo tako, izgubio bih ove prijatelje izvan nogometa, a to mi je jako važan segment života. Puno su mi u školi izlazili u susret, olakšavali sve ovo, a razrednica prati i utakmice, sve gleda, veseli se svakom mome golu… Preostalo mi je još ovo drugo polugodište i bit ću gotov, a ona je zaista puno pomogla da sve prođe bezbolno – zahvalan je napadač Dinama.
Škola je cijelo ovo vrijeme nekako u drugom planu, no Karlo ne želi na ovome stati.
– Fakultet mi je velika želja, ali mislim da će to morati pričekati. Ne, nisam za štrebanje, sjedenje uz knjige i nekakve uredske poslove, tu više mislim na sport. Volio bih jednoga dana biti trener ili profesor tjelesnog, mislim da bih u tim poslovima baš uživao. Već sad, sa 17, upijam sve što treneri rade i govore, od svakoga se može nešto naučiti, a tu bih posebno istaknuo Deana Klafurića, našeg Velikogoričanina koji me trenirao u Dinamu – naglasio je Karlo.

Sličan Mandžukiću, a divi se Ivici Oliću
Samo u godini koja je na izmaku, igrao je nogomet u Čileu i Koreji, sudarao se s vršnjacima iz Bayerna, Arsenala i Olympiakosa, doživio puno toga lijepoga, ali Igor Karlo Majić neće niti u jednom trenutku poletjeti. On požuruje oca i brata kad treba krenuti na trening, radi individualno, ne štedi se ni sekunde u želji da uspije. I jako je dobro svjestan da je pred njim još dug, težak i dalek put.
– Želim uspjeti zahvaljujući svome radu, to je misao koja me cijelo vrijeme vodi. Imam sreću da drugi ulažu u mene, da vide nešto u meni, ali zato i osjećam dodatnu odgovornost da napravim sve što je u mojoj moći da opravdam to povjerenje. Rekao sam već, lijepo je kad se netko divi kako igraš nogomet, ali ja želim biti uzor djeci u smislu da shvate koliko je važno raditi na sebi, boriti se i vjerovati. Zato se, recimo, toliko divim Ivici Oliću, on je jako dobar primjer onoga što želim biti jednoga dana – priča Karlo, no kad se priča okrene na usporedbe njega i najboljih napadača današnjice, spomenut će drugog hrvatskog reprezentativca.
– Teško je opisivati samog sebe, ali rekao bih da sam po stilu igre najsličniji Mandžukiću. Puno radim za momčad, puno trčim, volim igrati ‘jedan na jedan’, nadigravati se, ali više od svega volim pobjeđivati. Zato i nisam sklon, primjerice, španjolskom nogometu, jer ondje je najvažnije zabaviti publiku. Puno mi se više sviđa njemački pristup, oni uvijek idu na pobjedu, po gol, u napad. To je i moj stil nogometa.
Nekakav ideal kojem stremi ipak nije Mandžukić nego Zlatan Ibrahimović ili Luis Suarez, to su dva omiljena igrača, a naravno da se ne može zaobići ni Lea Messija.
– Realovac sam i griješim dušu kad to kažem, ali Messi je bolji od Ronalda. Taj dar od Boga koji on ima je neponovljiv, njegov nogomet je nešto čudesno – kaže Karlo.

Neke ciljeve u životu već je dostigao, mnogi su još pred njim, a najvažnije od svega ipak su – kockice. Priča se opet vraća na reprezentaciju, za koju je debitirao prije nepune dvije godine.
– Kad sam dobio prvi poziv u reprezentaciju, tresao sam se od sreće. Pamtim da sam debitirao protiv Kuvajta, imao sam broj 22, što znači da sam bio zadnji igrač te momčadi. No ušao u drugom poluvremenu, odigrao sjajno i ostao tu. Nisam uspio zabiti, pogodio sam valjda sve stative koje sam mogao, ali asistirao sam i ostavio jako dobar dojam – prisjeća se Karlo pa opisuje osjećaj kad krene himna, kad odjeneš hrvatski dres…
– Ne znam kako je drugima, ali ja kad čujem himnu, kad utakmica treba početi, kad znam da se borim za Hrvatsku, uvijek imam poseban osjećaj. Jer tu više ne igraš samo za sebe, za klub, tu igraš za 4,5 milijuna ljudi, za sve oni koje možeš razveseliti golom, dobrim potezom. Igraš i za sve one koji će te gledati i poželjeti biti na tvome mjestu, za sve one koje ćeš motivirati onime što pokažeš. Sjećam se kako sam kao dječak skupljao lopte na nekakvom turniru mladih reprezentacije i od tad sam sanjao da budem na mjestu tih igrača. Želim da i mene mlađi tako gledaju, da ih usmjerim svojim radom, ponašanjem i igrom – priča ovaj, upozorili smo već, sasvim netipičan nogometaš.

Dokaz da se može do vrha i preko našega kluba
Svoj mir pronalazi u druženjima s obitelji i najbližim prijateljima, spomenut će trojicu od njih.
– Tolić, Sučić i Vugla! To su dečki koji dijele moju životnu filozofiju, slični smo po interesima, na njih trojicu u svakom se trenutku mogu osloniti. Volim i sjediti u ‘Cosanostri’, kvartovskom kafiću u kojem se najbolje osjećam, u kojem poznajem sve ljude, tu se najbolje osjećam – završava svoju priču Igor Karlo Majić, dečko s dva imena i barem tisuću snova.
Jedan od njih bio je nogometno prerasti Goricu i otići do samog vrha, a u tome je vrlo rano uspio. I dokazao da je ovaj klub jako dobar izbor za svakog mladog igrača koji ima najviše moguće ambicije. Ako si, naravno, tip kao što je Karlo. Uporan, vrijedan, predan i do kraja pošten. Bude li samo malo sreće, a nju ovaj dečko zaslužuje, čini se da je nemoguće da ovaj dečko ne napravi sjajnu karijeru. E, tek ćemo onda biti ponosni na jednog našeg klinca koji je korak po korak, počevši od goričkih livada i igrališta, izgradio veliko ime. Pa ćemo ponovno, kad prođe nešto godina, sjesti u neki od goričkih kafića i ispričati priču o frajeru koji je došao do, recimo, Real Madrida. Ili Hajduka, može i to, barem bi tata bio sretan.

Cijeli tekst pročitajte u Reporteru od prosinca….