Prijava

Vaša prijava

Došao sam kao klinac i kako je rasla Gorica, rastao sam i ja


Ratna 1993., lipanj, rukometni turnir u Velikoj Gorici. Na njemu je i jedan mršavi klinac, bila mu je tad 21 godina, koji nije znao previše o ovom, tad još samo predgrađu Zagreba. Došao je do Gorkog Grgureva, legendarnog bivšeg trenera i predsjednika kluba, i rekao:  – Ja sam Hrvoje Pekera i volio bih igati za Goricu.
Grga nije imao ništa protiv i mali je došao igrati za Goricu. Došao i ostao 22 godine. Mali Hrvoje danas je trener Pekera, ujedno i tajnik kluba, čovjek koji je već sad, s 43 na leđima, klupska legenda. Otkad je Peks došao u Goricu, iz nje nikad nije otišao. A, paradoksalno, u Veliku Goricu nikad nije došao.
– Ne, iz Sigeta sam i nikad se nisam preselio u Veliku Goricu. Ali zato sam se oženio ovdje, žena mi je Goričanka, pa sam i ja valjda ‘polugoričanin’. Kad smo se kućili, razmišljali smo i o Gorici, ali ispalo je da smo opet završili u Sigetu – kaže Pekera.
Opet, svakoga je dana u Velikoj Gorici, gradu koji je kroz sve ove godine postao njegov.
– Počeo sam rukomet igrati u RK Zagreb, u generaciji s novim izbornikom Željkom Babićem, nakon toga prošao nekoliko zagrebačkih klubova i zatim došao u Goricu. I kako je rasla Gorica, tako sam rastao i ja – priča Pekera i dodaje:
– Do tad mi je Gorica bila ista kao i svi gradovi u zagrebačkom prstenu, recimo Zaprešić, Samobor… Tu negdje je i bila. Međutim, danas je Velika Gorica jedan stvarno super grad. Prije 22 godine ona to nije bila, puno se toga promijenilo u međuvremenu.

Najljepše je bilo s prijateljima ulaziti u prvu ligu
Kad je došao, zatekao je jednu pamtljivu generaciju goričkih rukometaša.
– Trener je bio profesor Rudi Carek, a u momčadi su bili Čačić, Seferović, Džekson, Herceg, Sarajlić, branio je Bezjak… – podsjetio je Pekera na jednu dobru generaciju, ali i na golmana kojeg pamtimo po osebujnoj frizuri, kombinaciji kratke kose i dugog ‘konjskog’ repa.
Svašta se događa u životu jednog čovjeka u 22 godine, ali kad je riječ o potrazi za najljepšim razdobljem u ovih više od dva desetljeća, Pekera nema dvojbi.
– Ono vrijeme kad smo prvi put ulazili u prvu ligu, sezona kad smo se plasirali i prva u najvišem rangu, apsolutno su nezaboravne. Mesarov, Bobić, Petrač, Lazić, Svalina, Totić, Černetić… Sjajna momčad, ali i općenito zaista sjajno vrijeme. Pravi igrači, pravi ljudi u klubu i oko njega, dvorana nekoliko puta puna… Ma izvrsno! Bio je gušt igrati, ali i družiti se s tim dečkima – s dozom sjete priča Hrvoje o vjerojatno najboljoj generaciji u povijesti velikogoričkog muškog rukometa.

Pekera
Danas je neko drugo vrijeme, nema više ogleda sa Zagrebom, ne dolazi ni Nexe, na niskim granama je Metković, a prvoligaškim parketima trče neka puno mlađa lica.
– Teško je uopće uspoređivati rukomet od prije 15 godina i sad, naš sport je puno mijenjao, ima neka nova pravila, puno je brži, igra se s više snage. Zato je i čak i logično da danas starijih igača ima ‘na kapaljku’, a u ono vrijeme ih je bilo puno više – objašnjava Pekera, koji u momčadi koju vodi ima kombinaciju domaćih igrača, iz vlastitog pogona, uz ponekog igrača sa strane, koji dođe na studij pa zaigra za Goricu.
– Posljednjih nekoliko godina osjetila se kriza, novca nije bilo u gospodarstvu, automatski ni u sportu, i bili smo prisiljeni raditi s onim što imamo, ne dovoditi nikakva pojačanja. No tako i želimo raditi, cilj je nastaviti dobro raditi u mlađim kategorijama i iz svake generacije izbacivati dva ili tri igrača koji će četiri, pet godina igrati za prvu momčad pa zatim, ako budu dovoljno dobri, odu negdje dalje – isplanirao je tajnik i trener.

Sve je lijepo, ali najljepše je igrati rukomet
Bio je igrač, tajnik, trener mlađih kategorija, već treći put je trener prve momčadi… Jedino još predsjednik nije bio.
– Uh, hvala, ali ne bih – smije se Pekera, svjestan koliko je danas teško raditi u sportu, namaknuti lovu, što je glavna zadaća predsjednika kluba.
– Dok sam bio igrač, iskreno, nisam ni znao tko je predsjednik kluba. Otkad više nisam igrač, bili su tu Damir Goršeta, u čijem mandatu sam se i zaposlio u klubu kao tajnik, Jakov Sučić, koji me prvi postavio za trenera, a posljednjih godina je tu Neven Karas – pobrojao je Pekera.
Kao ni pri izboru najljepšeg razdoblja u Gorici, nije previše razmišljao ni kad je treba izabrati što je od svega toga u njegovu životu bilo najljepše raditi.
– Sve ima svoje draži, ali ja igračima stalno govorim da moraju uživati. Jer igrati rukomet je fantastično, to je bezbrižno doba u kojem ti je važno sam doći u dvorani i uzeti loptu u ruke. A treneri su stalno u nekim brigama, briga svakog igrača je i njegova, nije to uvijek lako – kazao je Pekera, koji je uz sve ovo još i predsjednik Udruge rukometnih trenera zagrebačke županije.
– I administrativni dio posla ima svojih čari, zanimljivih stvari. Dobro, ja nisam baš čovjek od sastanaka, a bude i toga, ali lijepo je to raditi. Posla je puno, i u dvorani, na sjednicama u gradu i županiji, pa još ta udruga trenera… Uvijek se nešto događa, nikad nije dosadno – ukratko svoju svakodnevnicu opisuje Hrvoje Pekera.
Unatoč svim tim obavezama, energije itekako još ima. I dalje je ambiciozan, po pitanju razvoja kluba, rada s prvom momčadi…
– Ima tu dobrih stvari, dobrih ideja, a sad ih treba provesti u dijelo – počinje Pekera taj dio priče i nastavlja:
– Organiziramo veliki turnir za mlađe kategorije u lipnju, dolaze nam i klubovi iz inozemstva i strateški je cilj kluba to dignuti na još višu razinu, promovirati klub kroz taj turnir i istovremeno nastaviti raditi s mladima, surađivati sa školama… Dobro je, ali može biti i još bolje.

Opasna sezona: Iz lige ispada čak šest klubova
Najveće zadovoljstvo ipak pronalazi u radu na parketu, u trenerskom poslu. Gorica je prvi dio sezone završila devet dana prije Božića gostovanjem u Vinkovcima, drži se u sredini tablice, što je posebno važno. Naime, ove sezone iz najvišeg ranga ispada čak šest klubova.
– Dobro je, rezultati su dobri. S igrom čak i nisam toliko zadovoljan koliko rezultatima. Prošle sezone igrali jako dobro, a sad su rezultati jako dobri. Skupili smo dosta bodova i pokušavamo se odlijepiti od tih posljednjih šest koji ispadaju. Sad smo na četiri boda od te zone, a na proljeće nam je raspored jako dobar. Ma bit će to sve OK – uvjeren je trener.
Glavne role u aktualnom sastavu Gorice drže Ivan Laljek i Domagoj Ferenčina, tu su i Ceković, Vladušić, trenutno ozlijeđeni Krstanović, pa Bonić, mladi Bura i Buhaniček…
– Dobra smo, izbalansirana momčad. Rukomet je momčadski sport, tako to treba i gledati, ali ako moram izabrati nekoga, istaknuo bih golmana Sladoljeva. Kad on ima svoj dan, mi dobijamo utakmice – hvali svog golmana Pekera.
Gorica je u najvišem rangu već više od deset godina, tu bi morala ostati i dogodine, to ne bi smjelo čak ni biti upitno za klub kao što je naš.
– Dugo smo u ligi, imamo već i svoj status, iskustvo igranja prve lige i u tom smislu je Gorica danas jedan dobro posložen klub. Imamo jak omladinski pogon, sve trenere s licencama i završenim Kineziološkim fakultetom, imamo budućnost i planove – zaključio je Pekera.
Goričanin iz Sigeta odradio je, eto, još jednu polusezonu, ovdje je zapravo točno 22 i pol godine. Prve 22 i pol. Ne može se baš steći dojam da se umorio, jednako je agilan na klupi i u uredu kao što je nekad bio na svom lijevom krilu, a to može biti samo dobro za našeg prvoligaša. Gorica želi rasti i dalje, Hrvoje Pekera, naravno, zajedno s njom.