U srijedu 9. ožujka 2016. godine Sportske novosti su objavile priču cijenjenog nogometnog novinara Branka Stipkovića (novinar godine za 2015.) o negdašnjem velikom golgeteru Zagreba Zlatku Dračiću Kići koji je zabijao za bijele iz Kranjčevićeve od 1955. do 1967. godine. Bio je Kićo službeno najbolji strijelac ondašnje YU-lige za sezonu 1964/1965 sa 23 postignuta gola, a igrao je još u Argentini, Beligiji i Nizozemskoj. Čitajući spomenuti tekst, proradile su emocije jer je dolje potpisani tih davnih šezdesetih prošlog stoljeća, kao 14-godišnjak, bio gotovo inventar stadiona u ulici pjesnika (Kranjčevićeva). Probio se tada Zagreb iz trećeg YU-razreda u elitni među prvoligaše i bio pravi nogometni hit u najdražem gradu ali i šire. Gledatelji su u ono vrijeme punili trošno zdanje stadiona do krova i obično se tražila karta više. Pristup na zapadnu centralnu drvenu tribinu, tada u engleskom stilu (kasnije je izgorjela u požaru 1978. godine), bio je rezerviran samo za odabrane a kao višegodišnji član, iako još nezreo tinejđer iz Novog Čiča, mogao sam do svojeg mjesta među uljuđenim purgerima.

 

 

Međutim puno ljepše je bilo na prebukiranom istoku gdje se stisnuta masa od nekoloko tisuća ljudi kao šipak ljuljala u ritmu utakmice. U kojoj mjeri se tada živio nogomet može posvjedočiti i slijedeće. Kao petnaestogodišnji trgovački naučnik radio sam obično od 13 sati u jednoj od tada rijetkih gradskih samoposluga u Petrinjskoj ulici (škola je bila na Kenedijevom trgu nedaleko stadiona u Maksimiru). Ubrzo sam “skužio” da se na obližnjem glavnom Trgu (danas Jelačićev) točno u podne na takozvanoj špici okupljaju igrači Zagreba. Njih petnaestak stali bi u krug i uz zezanciju gospodski odjeveni staropurgerski komentirali bi pikanterije iz kluba, utakmica, treninga ali i privatnog života. I ja bih se prije odlaska na praksu, “parkirao” u blizini i upijao sve. Poznavao sam s utakmica Mišića, Galekovića, Meštrovića, Klobučara, Stanišića, Sušu, Kralja, Bubnja, Wachu, Dračića i Azinovića (udarnih jedanaest) te Aumilera, Čepelju i ostale (trener Je bio Gustav Lechner), a na Trgu sam tadašnje nogometne zvijezde mogao upoznati pobliže sasvim izbliza i nisam bio jedini koji ih je ovako špijunirao sa strane. Idućih dana bi u Gorici i Čiču prepričavao prijateljima mladim nogometašima doživljeno, a oni bi pak pomalo ljubomorno i u nevjerici sve upijali uz želju da ih povedem na novo okupljanje zagrebaša.

 

Treba spomenuti da nogometaši elitnog razreda tada nisu bili čisti profesionalci pa su svi igrači Zagreba bili solidno školovani a kasnije su radili na prestižnim radnim mjestima. Bili su uglavno domaći dečki iz grada i okolice. Druže se i dan-danas, a mnoge sam kasnije i osobno upoznao. Prije četiri godine 9. ožujka 2012. na groblju u Vukovini pokapan je bio Branko Galeković inače rodom iz Mraclina. Bio sam nazočan kao simpatizer ondašnjeg Zagreba, ali i kao novinar Sportskih novosti. Koje simbolike, opet su se okupili svi gore spomenuti zagrebaši, kao nekad na “špici”. Stali su u krug kojeg sam i sam popunio. Napisao sam tada u SN između ostalog: “Na sahrani su osim Mišića i Kralja (bolest i boravak van domovine) bili svi gore spomenuti Galekovićevi suigrači, a Bubanj je potvrdio nazočnost još Lipovca, Gavranovića, Mesarića, Godinića, Markulina, Nedova, Gulića, brače Stanišić, Vuka i mnogih drugih”. Koliko je Zagreb tada bio popularan govori i slijedeća činjenica. Rekordnu posječenost stadion Dinama u Maksimiru imao je na kvalifikacijskoj utakmici za ulazak u Prvu YU-ligu između Zagreba i Osijeka, oko 67 tisuća gledatelja!? Igrali su tada nasljednici Dračića Kiće i društva ali opet su to bili uglavnom dečki iz kvarta. To je međutim naka druga, također prekrasna nogometna priča iz davno minulih dana, a ovaj tekst nema ama baš nikakve namjere aludirati na današnji nogomet.