Pred vratima je veliki kršćanski blagdan Uskrs koji odmah asocira i na pisanice, dakle jaja. A kakve veze imaju kokošja jaja i sport, bolje reći nogomet?

 

Ponekad veza ipak postoji. Sjećanja idu u poratne pedesete prošlog stoljeća kada se živio neki sasvim drugačiji život. Nema potrebe posebno elaborirati da tada nije bilo televizije, mobitela, interneta a automobili su bili tek rijetki zagađivači okoliša. Mladima su poneka kino dvorana i nogometna lopta bili jedine preokupacije što se zabave tiče (istina, “komada” je i onda bilo, i to kakvih, da se dame ne uvrijede).

 

Nogometna lopta se natjeravala čitave dane. Pamtim seosko dvorište omeđeno s juga krovom dvorišne glavne zgrade, na zapadu je bio krov pomoćne a istoku susjedov objekt. Ispred glavne dvorišne zgrade bio je natkriven ulaz u obliku manjih nogometnih vrata. Cjelodnevni trening sastojao se od bacanja lopte na jedan od krovova a onda se “žoga” čekala iz svih mogućih pozicija volejom ili glavom pucana žestoko po improviziranom golu.

 

Jasno da je ponekad zvonilo i staklovinje prozora a onda bi na scenu stupao “stari” s batinom. Postojao je međutim još jedan velik problem. Lopte su bile rijetkost jer su bile skupe a bila je neimaština i mali fakini nogometaši su se morali snalazili na razne načine da dođu do buba-mare. Evo jednog. U mjestu je postojao mali dućan u kojem je radila teta prijatelja Mindija. Umjesto tadašnjih dinara primala je teta i kokošja jaja u zamjenu za pojedine tada rijetke artikle. Kada se u asortimanu dućana pojavila i lopta, do ideje za doći do nje nije trebalo puno.

 

Iznenada su na “frtalju” (danas se naziva kvart) kokoši prestale (pod navodnicima) nositi jaja a dolazio je Uskrs i to je bio veliki problem za domaćice. To što smo mi mali nogometaši Boris, Icek, Mindi, Mirko, Franc, Mira i Mata u to vrijeme nabavili novu loptu, privremeno nikoga nije previše zanimalo.

I sve je bilo u redu dok obitelj frenda Mindija nije ugostila na preferans obitelj gospođe iz dućana. Uz kartanje poveo se i razgovor o kokošima koje su prestale nositi jaja u čitavom dijelu Novog Čiča i to baš za veliki blagdan. Sve je međutim zbunio i zaprepastio iznenadan upit tete iz trgovine: “Kato, a kak vi to nemate jajec a tvoj Branko je prije nekoliko dana u dućan donesel punu košaru za loptu”?! Stariji su se pogledali i na kraju prokljuvali zašto su im kokošja gnijezda u posljednje vrijeme uglavnom prazna i kako su gore spomenuti došli do lopte.

Kazne za male pobirače jaja više se ne sijećam a i lako se podnijela jer za loptu su se radile i veće nepodopštine.

ČITATELJIMA CITYPORTALA SRETAN USKRS!