Imao sam svojevremeno prigodu pobliže upoznati legendarnog i karizmatičnog nogometnog trenera pokojnog Ivana Đalmu Markovića dok sam gotovo svakodnevno obilazio Dinamo i stadion u Maksimiru. Najprije sam na određen način pomogao trasirati nogometni put Dubravka Hrkovca (47) iz Novog Čiča u Dinamo, a kasnije je i stariji sin Mario (40) igrao 7 godina u mlađim kategorijama plavih u društvu Darija Šimića, Butine, Grlića, Poldrugaća, Kosića, Holetića, Švigira.. Hrkovčeva generacija bili su pak Boban, Prosinečki, Komljenović, Damir Biškup, Knapić, Brnas..Bilo je dakle razloga dolaziti u Maksimir a sve gore spomenute nogometaše, posebno generaciju Hrkovca, trenirao je i Đalma pa je nekako razumljivo što smo se postepeno zbližili do razine kućnih posjeta (pripadaju tu svakako još i treneri Zdenko Kobeščak, a posebno dobri stari pokojni Rudi Cvek koji se volio dičiti činjenicom da je igrao na čuvenoj brazilskoj Marakani pred 200 tisuća gledatelja!).

Po čemu je Đalma bio poseban i karizmatičan? Po mnogočemu. Imao je na primjer izuzetno temperamentnu, gestama i mislima bogatu, osebujnu a pomalo i genijalnu komunikaciju koja nije trpjela pogovora. Ako ga nisi pažljivo slušao mogao si dobiti iza uha ili u rebra. Znao je Đalma pričati da je bio beskompromisan obrambeni igrač koji je bio hrabar kao lav, a gdje je kročio “trava više nije rasla”. I kao trener je sve jako dobro vidio, zapažao i registrirao na osebujan način pa se znao u replikama zakvačiti i s gledateljima, a svoje igrače je bodrio i hrabrio pričama iz svoje mladosti kada se nikoga nije bojao. Poznat je također Đalmin asortiman alata koji je šlepao na mjesta gdje je god trenirao. Bilo je tu raznih brusilica, kliješta, čekića, užadi, turpija, raznih pila, viskova, škarica, čunjeva i raznobojnih kolaca. Sjećam se očajnog sina kad mu je kao 10-godišnjaku oduzeo glanc nove kopačke, a drugi dan ih vratio bez takozvanih jezika, s drugačijim žnirancima i totalno izbrušenim čepovima. Jedna zgoda posebno mi je ostala u sjećanju.

Zaružili smo jedno veće nakon Đalminog treninga i mojeg posla, a kada je ugodno i zanimljivo, vrijeme tada brzo leti pa je ponoć stigla u trenu. Đalma nije dozvolio da kući iz Zagreba ja i Hrki idemo javnim prevozom pa nas je svojim čuvenim starijim Renaultom vozio u kasne sate doma u Novo Čiče. Kada smo stigli, Đalma je želio upoznati moju suprugu Anu kojoj nije preostalo drugo nego u ponoć i nešto sitnog narezati domaće suhe šunke i sira te otvoriti bocu vina. Taman kad smo krenuli s degustacijom, Đalma se sjetio Marija koji je spavao u susjednoj sobi i zaključio da bi on nakon tako kvalitetne domaće hrane i redovitog treninga morao biti fizički dominantniji. Ustao je Đalma od stola i krenuo snimiti sobu gdje Mario spava. Nije mu se svidio razmještaj namještaja i poželio odmah napraviti novi zdraviji raspored. Srećom, tu je bio i velik težak regal pa je Đalma nakon nekog vremena odustao od posla uz upozorenje da će doći za dan-dva u inspekciju vidjeti jesmo li ga poslušali.

Da, bio je Đalma legenda i velik čovjek a sigurno je i sada dok vjerojatno tamo negdje gore u raju nekog trenira nogomet te podučava karakteru, poštenju i čestitosti.