Rajko Paviša ponajbolji nogometaš svih vremena što se Novog Čiča tiče (Dubravko Hrkovac je bio prvoligaški igrač ali neki kažu da je to kvalitetom mogao biti i Rajko) nekim čudom nije uvršten u knjigu “Legende turopoljskog nogometa” (ovime se autoru ništa ne zamjera), nisu ga zanimali jači klubovi iz Zagreba jer je više volio velikogorički Radnik a mnogi će još reći da se nikad nije znao i želio “laktariti” gurajući se u prvi plan.

Listajući arhivu pronašli smo feljton Tursporta iz siječnja 1997. godine gdje je ipak zasluženo proglašen legendom turopoljskog nogometa pa i od strane autora spomenute knjige.

Rajko Paviša je kao vrlo mlad igrao u društvu takvih velikogoričkih majstora kao što su bili Stjepan Mesarić Čapa, Željko Plepelić Beli, Ivan Graber Bojs, Stjepan Kovačić, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Silvio Kranjac, Vlado Črnjak (kasnije je napravio lijepu karijeru u Austriji i ostao tamo živjeti do preranog odlaska s ovog, ponekad nepravednog svijeta), Jura Mirenić, Ivica Mikulčić i mnogi, mnogi drugi.

Feljton iz siječnja 1997. godine najbolje će oslikati barem dio karijere nogometaša Rajka Paviše koji je rođen i živi u Novom Čiču. Danas dođe pogledati utakmice Gorice a drugih konkretnijih poveznica s nogometom nema. A da je živuća nogometna legenda našeg velikogoričkog podneblja, svakako jest! Posvjedočiti će to i prijepis spomenutog feljtona autora Davora Štubana i Mate Paviše.

LEGENDE TUROPOLJSKOG NOGOMETA-SIJEČANJ 1997.
Nogometni ovisnici iz Novog Čiča ovih dana razglabaju isključivo o učinku Dinamo Hidrela, ostavci trenera Koškovića i o mogućem nasljedniku. U stanju su zapostaviti i šarmantnu susjedu, pa u jednoj od lokalnih kavana do jutra razglabati o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. U takvim čakulama se ime Rajka Paviše, ponajvećeg novočičkog igrača svih vremena, najčešće spominje (Hrkovac, pred kojim je tada bilo još mnogo utakmica, mu je puhao za vrat, dok je Rajko objesio kopačke o klin). Tko je Rajko Paviša?

Pitanje na koje tek iznimno neupućeni neće znati odgovor. Uz tople radijatore i kuhano vino berba 1996. u ugodnom zimskom ambijentu Stare puške vrijeme je za – legendu, a Rajko pripovijeda: “Rođen sam 11. svibnja 1957. godine. Loza Paviša poznata je po nogometašima, pa je logično da sam i ja loptu počeo napikavati čim sam prohodao. Prve sam utakmice odigrao kao pionir Radnika na starom igralištu pokraj kuglane” – kazao je Rajko.

Trener Viktor Jaki-Majstor odmah je prepoznao – majstora lopte. U to vrijeme na cijeni su bili igrači znalci, oni koji misle za vrijeme igre i koji mogu igru u trenu prebaciti na drugu stranu i odigrati precizan pas dug i četrdesetak metara. Rajko je bio upravo takav. Veznjak čije lopte imaju oči i koji s loptom može sve. Ili gotovo sve. Nije čudno što je takav kalibar nerijetko pozivan da igra za razne selekcije Zagrebačkog nogometnog saveza.

“Pamtim predigru utakmici Zagreb-Zvezda; u Kranjčevićevoj je ulici pred 15-tak tisuća gledatelja moje ime zapelo za oko mnogima jer sam odigrao maestralno-kazali su nazočni. No, nisam imao “tatu” koji bi me malo pogurao i nisam završio u nekom od prvoligaša. Sa sedamnaest sam godina debitirao u Radniku kao senior”

Izboriti se za momčad nije bilo lako jer Mesarić, Željko Plepelić, Graber, braća Mirenić, Silvio Kranjac, Babić, Filipančić, Radočaj, Dobrić, Mikulčić, Črnjak…u to su su vrijeme bili poznati španeri za koje se čulo i daleko van Velike Gorice. Povjerenje Rajku ukazao je tada Josip Gucmirtl kao i kasnije Ilijas Pašić, legende zagrebačkog Dinama, te Marko Krznarić.

“S Radnikom sam osvojio Kup ZNS-a a nakon toga u karijeri igrao sam još za Udarnik i Dinamo Hidrel. Udarnik također pamtim po uspjesima jer smo bili prvaci Zagrebačke zone uz suigrače Radočaja, Đumliju, Jančića, MIhalića, Barbarića, Kutena..” – prisjetio se Rajko.

Novočički Dinamo bilježi najsvijetlije trenutke u povijesti u vrijeme kada na poziv upravo Rajka u Čiče dolaze Mesarić Čapa, Plepelić Beli, Kruno Zaloker, braća Čužić, Deraković…

Uz domaće majstore Petrinu, Svekrića, Đurašića, Milanščaka, Rajkovog brata Marijana, bratiće Ivana Pavišu i Branka Pavišu Dinamo u tri godine ide isključivo gore. Uvijek prvi, nedodirljiv!

“Za tri godine iz općinskog razreda ušli smo u tadašnju Regiju. O kvaliteti lige zorno govore imena suparnika – Samobor, Moslavina iz Kutine, Zagorec Krapina, Vrbovec, Ponikve, Udarnik…” ne bez sjete prisjetio se minulih dana Rajko Paviša. Pred kraj igračke karijere igrao je i za veterane zagrebačke Plinare u društvu Šetke, Vulelije, Kneževića, Mesarića, Panjkreta.

Kasnije nakon dvije godine opet se vratio U Dinamo Hidrel i sa 36 na leđima osvaja još jedno prvo mjesto za status zagrebačkog prvoligaša. Uspješno se kasnije bavio i trenerskim poslom. Moglo bi se još mnogo toga elaborirati o Rajku Paviši ali i ovo je dovoljno da se može proglasiti živućom nogometnom legendom turopoljskog nogometa.