Šest sezona Matija Dvorneković Ninđa (27) žario je i palio u današnjem drugoligašu Gorici. Zvijezdane trenutke doživio je osvajanjem šampionske drugoligaške titule koja se po svim zakonima (osim onog HNS-a) morala nagraditi ulaskom u elitni razred Hrvatskog nogometa što je na nevjerojatan način izostalo. Nakon svega, Matija se u siječnju ove godine odlučio prihvatititi ponudu prvoligaša FC KUKESI-ja iz Albanije. Samo oni najbliži Dvornekoviću znali su što se proteklih pet mjeseci događalo našem internacionalcu na, samo za neupućene, ne baš zvučnoj destinaciji.

Dogovoren susret u Velikoj Gorici iskoristili smo za razgovor na relaciji igrač – dopisnik Cityportala što domaćem velikogoričkom dečku nije bio nikakav problem mada mu je zbog mnogobrojnih obaveza vrijeme “curilo”.

“Klub mi je dozvolio samo 10-tak dana odmora jer pripreme za novu sezonu idu već 6. lipnja. Uspjeli smo osvojiti treću poziciju u redoslijedu čime smo izborili igranje u Europi. Prvu utakmicu pretkola za Euro Ligu igramo već 30. lipnja” – uvodno je kazao Matija.

Kako se zapravo Dvorneković našao u KUKESI-ju iz istoimenog mjesta stotinjak kilometara udaljenom od Tirane (grad od oko 1,5 milijuna stanovnika)? “Zimus je moj sadašnji klub imao 7 bodova manje od trećeplasiranog (pozicija koja vodi u Europu) i odlučili su se pojačati a izbor je pao na moju malenkost. Na kraju, željeno treće mjesto smo i osvojili a uzeli smo i nacionalni Kup; KUKESI prvi put u svojoj povijesti a to mu je i prvi značajniji trofej” – otkrio je Dvorneković a na zamolbu predočio je i svoj učinak.

“Proljetos sam odigrao kompletnih 24 utakmice; 18 u prvenstvu i 6 u Kupu. Zabio sam 4 gola, imam isto toliko asistencija, tri puta sam izborio kazneni udarac te zaradio dva crvena kartona na štetu suparnika nam. Učinkom sam zadovoljan a moram istaknuti da sam igrao na više pozicija, prema potrebama i zamislima našeg stratega na špici, polušpici, lijevo ili desno, bilo mi je svejedno, važno da su se uspjesi redali” – dobrog raspoloženja pričao je Matija te “bacio” usporedbu Albanskog i našeg nogometa. “Nema značajnije razlike, iako je u Hrvatskoj infrastruktura ipak na višoj razini. Derbije dođe pogledati 5 do 10 tisuća gledatelja a nas u prosjeku prati oko dvije tisuće. Treniramo u Tirani gdje i živim a putujem(o) samo na utakmice.”

Dok je pričao Matija se morao brinuti i o prisutnom šestomjesečnom sina Lucasu. “U Tirani mi inače boravi čitava obitelj. Osim o Lucasu supruga Ivana vodi brigu i o starijem sinu Noahu koji ima dvije godine i četiri mjeseca. Lucasu će uskoro krštenje a kum će biti moj veliki prijatelj i negdašnji suigrač u Gorici Hrvoje Jančetić.” Što se budućnosti tiče Dvorneković nije želio previše elaborirati. “Ugovor mi važi još godinu dana i zasad još ne razbijam previše glavu oko daljnje karijere. Igranje u Europi prilika je za dokazivanje i stjecanje još boljeg rejtinga ali može li se u nogometu išta sa sigurnošću predvidjeti?” – pitanje si je postavio Ninđa kojem simpatičan nadimak nekako više nije primjeren.

Matija danas djeluje nekako mnogo zrelije, mirnije, staloženije, razboritije. Supruga i sinovi nasljednici sigurno su pridonijeli tome. Pri kraju druženja, razgovor nije mogao završiti a da se zajednički pričom ne dotaknemo tasta mu Stjepana Kovačića Pericu, negdašnjeg legendarnog veznjaka Radnika koji je vjerujem mnoge staloženom i inteligentnom igrom podsjećao na velikog majstora Dinama Rudija Belina. Paro je bio i trener ekspert za mnoge mlade nogometaše a eto zajednička obitelj mu je nogometno pojačana još jednim majstorom u liku Matije Dvornekovića kojem želimo samo zdravlja jer sve ono najvažnije u životu već ima.