Kažu da prva ljubav zaborava nema. Pa ni ona nogometna. A tada, početkom dalekih šezdesetih prošlog stoljeća, volio se purgerski NK Zagreb. Sastav tadašnje momčadi iz Kranjčevićeve i nakon više od pola stoljeća zna se napamet, pa makar bila i ponoć: Mišić, Galeković (iz Mraclina, sahranjen u Vukovini), Meštrović (na tekmi uvijek zajapuren i crven u licu), Klobučar (majstorski slobodnjaci), Stanišić, Suša, Kralj, Bubanj (onako s malo kose na glavi a korpulentan skakao je nebu pod oblake), Wacha, Dračić (vrijedi kao i za Bubnja ali imao je Kićo modernu frizuru sa pramenom na vrhu glave, prvi strijelac tada kvalitetne lige), Azinović, Aumiler… Trener: Gustav Lechner.

Penjali su se spomenuti (skockani u stilu Elf-a Njemačke; bijeli dres, crne gaćice i bijele štucne) tih godina ekspresno iz zone u tadašnju snažnu i kvalitetnu Drugu jugo ligu pa onda odmah i u Prvu. U elitnoj jesenskoj polusezoni padali su redom OFK Beograd 4:1, Hajduk 4:1, Sarajevo 4:1, Zvezda 4:1, Dinamo u Maksimiru 4:2, Dinamo je dobio po tamburi i u Kupu…(u svojoj knjizi Legende zagrebačkog nogometa na 501. stranici o tome piše i legendarni kolumnist poznanik iz Zagreba Zvonimir Magdić Amigo). Dvije sezone zaredom “mali” Zagreb je završavao peti na tablici a zna se, drmala je tada velika četvorka Zvezda, Dinamo, Partizan i Hajduk.

Bila su to zlatna vremena dok je Ivo Robić u svojim prekrasnim baladama pjevao o našem voljenom Zagrebu, Savi, golubovima i Cvjetnom trgu, kada su generacije odrastale uz nadiruće Stonse, Beatlese, Bee Geese, Cliffa Richarda i dok je lokalna Gorička grupa Dingosi sa Gujom na mikrofonu izvodila “Uhvati vjetar” i ono “…šesnaest ljeta je imala i oči plave kao dan…”

Stadioni su tada bili uglavnom popunjeni a tražila se često karta više, pa i u Kranjčevićevoj (mladima je danas to teško pojasniti i opisati a da povjeruju). Za Zagreb su tada, a i generaciju kasnije, igrali uglavnom domaći dečki iz kvarta i okolice. Može sve to potvrditi i negdašnji zagrebaš Branko Godinić Jagoda (60 godina), Turopoljac od glave do pete i tada britki bek iz Odre a koji danas živi u Velikoj Gorici.

“Moja generacija Branko Antolić, Drago Rukljać Gec, Željko Smolek Koka, Zvonko Čopor, Pero Močibob, Stipe Perić, Atif Lipovac, Drago Tkalec, Valec, Marijan Čerček, Pajnkret, Slavek Kovačić i ostali uz legendarnog trenera Dražana Jerkovića na čelu, nije bila ništa slabija od gore spomenute Zlatka Dračića. Bili smo možda i popularniji jer neke od ovih “mojih” je zauvijek obilježila kvalifikacijska utakmica 19. srpnja 1973. za ulazak u Prvu ligu protiv Osijeka (2:2, na jedenaesterce Zagreb slavio) kada se na Maksimiru okupilo danas nestvarnih oko 67 tisuća gledatelja (po nekima službeno 64.138) što je i rekordna posjeta stadionu Dinama. Dračić i društvo bili su pomalo gospoda purgerskog štiha a mi u stilu vremena koja su navirala dobri nogometaši ali i pomalo dugokosi fakini te škvadra koja je znali i mladenački zaružiti. Ljudi su nas simpatizirali i voljeli, na ulici prepoznavali a bili smo im, izgledalo je tako, u nekim situacijama i primjer za poistovjećivanje”- kazao je na početku razgovora Godinić a legendarna spomenuta imena suigrača mu, već govore da je i Jagoda bio klasa.

Za klub koji nosi ime najljepšeg i najdražeg grada, osim Godinića, igrali su još neki dečki iz Turopolja. “Turopoljci su uvijek bili zapaženi nogometaši i bili su odlično zastupljeni u NK Zagrebu. U Kranjčevićevoj su još igrali Tomo Kranjčina Pino, Božo Bakota (oba iz Buzina), Mijo Markulin (Jakuševec), Željko Župetić (Rakarje), Vlado Mihalj Škija (Velika Mlaka), Dubravko Hrkovac (Novo Čiče), Mario Štoos, Željko Košković, Branko Sambolić, Marin Stević (Velika Gorica)…

Svaki ja na svoj način ostavio traga u ulici pjesnika”- pripovijeda Jagoda. A odakle Godiniću nadimak Jagoda? “Jednom za vrijeme igre me veliki mangup i naš golgeter Pero Močibob javno pohvalio da sam dobar kak jagoda. I Jagoda je ostalo do danas”. Branko Godinić je nogomet započeo igrati u rodnoj mu Odri. “Da, u Kranjčevićevu sam kao ulazni junior stigao iz Odre 1972. godine kod trenera, pokojnog Miše Klarića. Za seniore sam debitirao odmah nakon ulaska u Prvu ligu na Kup utakmici protiv OFK Beograda koju smo dobili 6:1 a trener je bio Dražan Jerković. U juniorima sam igrao centarhalfa a Dražan me prebacio na desnog beka i tu sam ostao. Jerković me vodio punih pet godina a kasnije su me još trenirali Marijan Brnčić i Mirko Bazić. Odigrao sam za Zagreb oko 400 utakmica a 1983. u jesen otišao sam u Radnik i tu u Velikoj Gorici igrao 3 godine”- prisjeća se Jagoda i sve argumentira sačuvanim člancima iz novina i fotografijama. O vremenu igranja za Zagreb knjiga bi se mogla napisati.

“Bili smo kao jedna velika obitelj. Družili smo se i van nogometa a nađemo se i danas nakon toliko godina. Znali smo se okupiti u lokalu Močiboba na Dolcu a posjećujemo se i pojedinačno. Na moru se znalo zaroštiljati kod nažalost prerano otišlog Koke Smoleka, Lipovca…” Što se Jagodi posebno usjeklo iz života u Kranjčevićevoj? “Tada nismo imali Zagrebello u Veslačkoj. Trenirali smo na sjeveroistočnoj strani stadiona iza lokala proslavljenog kuglača Nikole Dragaša i iza betonskog rukometnog igrališta. Igralište je bilo polulešnato daleko od današnjih travnatih tepiha. Nismo previše gunđali makar su i premije bile daleko od ovih današnjih (dalo se ipak nešto i s tim napraviti). Negdje 1976/77 izgorjela nam je i drvena zapadna tribina ispod koje su bile klupske prostorije pa smo bili kao “pogorelci” dvije godine podstanari na stadionu u Maksimiru. Nismo bili bogat klub ali bili smo sretni i zadovoljni jer smo voljeli Zagreb”.

Pamti dobro Jagoda i lijepe dane te dobre igre. “Igrali smo kvalitetnu ligu a nismo se bojali nikoga. Za primjer, čuvao sam osobno Dragana Džajića iz Zvezde, Stjepana Deverića i Ivicu Senzena iz Dinama, Damira Desnicu iz Rijeke, Dževada Šečerbegovića (Sloboda Tuzla), Iliju Zavišića (Partizan)…

Znali smo mnoge trikove kako bi zaustavili suparnika a pamtim kada je u Novom Sadu kod Vojvodine naš Branimir Antolić prije utakmice skinuo domaćem Trifunoviću periku s ćelave glave (dobro su se poznavali) a ovome više nije bilo do igre od velikog bijesa i srdžbe. Znali smo se našaliti i međusobno. Jednom je naš strateg Mirko Bazić na trening došao biciklom a Slavek Kovačić ga je onda (bicikl) poskrivečki okitio jorgovanima. Bilo je cirkusa kada ga je Bazić krenuvši doma želio zajahati”. Pamti Jagoda također utakmicu protiv Dinama 1:1 (strijelci Deverić i Uljan) pred 10 tisuća gledatelja kada je od novinara Zvonimira Magdića i Krasnodara Rore dobio 7,5 i proglašen igračem tekme, sjeća se igre krajem 1980. za reprezentaciju Hrvatske u Dubrovniku protiv Makedonije 2:2 kada mu je trener bio Stanko Poklepović a selektor neuništivi Zorislav Srebrić. Naviralo je još mnogo toga iz dobrih minulih dana ali Branko Godinić Jagoda je morao krenuti. Nekoliko dana ranije imao je kolinje a sigurno je još bilo zaostalog posla pa zasad toliko o nogometu, o dvije sjajne generacije Zagreba i o legendarnom Jagodi kojeg je obitelj čekala.