Dok ovo pišemo, vrijeme je kada startaju pripreme naših nogometnih klubova za proljetni nastavak prvenstva. Prije 35 godina i Dinamo iz Zagreba se pripremao za drugi dio prvenstva a samo nekoliko mjeseci kasnije u ljeto 1982. osvojili su modri nakon punih 24 godina naslov prvaka bivše države, što nije bili nimalo jednostavno. Da bi u ono vrijeme bio prvak, kontra favoriziranih Zvezde i Partizana, Dinamo je morao biti od svih jači barem za 30 posto. Pod vodstvom legendarnog “bijelog šala” i “trenera svih trenera” Miroslava Ćire Blaževića, punili su plavi te slavne godine stadion u Maksimiru do vrha a šampionsko ludilo osječalo se u svakom kutku Hrvatske metropole. Dinamova sjajna generacija igrača satkana uglavnom od domaćih fakinskih “blue boysa” probudila je hrvatsko domoljublje i naboj do neba a 17. veljače 1982. godine već tradicionalno gostovali su dinamovci u Velikoj Gorici kod Radnika i odigrali pripremnu utakmicu. Dobro je se sjeća i Juraj Mirenić, tada vezni igrač “šljakera” a danas 65-togodišnjak.

“Takvi nogometni događaji se ne zaboravljaju. Bio sam načet ozljedom ali sam ipak u drugom poluvremenu ušao u igru. Navijači Dinama čvrsto su vjerovali da je konačno došlo vrijeme za titulu prvaka Jugoslavije a gostovanje budućih šampiona u Velikoj Gorici privuklo je tog nadolazećeg proljeća veliki broj gledatelja (3000) u Kolarevu. Utakmica je bila pripremna ali mi smo dvoboj shvatili vrlo ozbiljno i neočekivano pobijedili uglednog ali i najdražeg gosta. Dinamovci nas sigurno nisu podcijenili jer su stigli u najjačem sastavu a imali su i prijašnjih godina teške utakmice u našoj Kolarevoj i znali su da im neće biti lako. Vodili smo 2:0 golovima Mladena Župetića Kebera i Stevića, dinamovci su izjednačili preko Cerina i Čalasana, a onda pred sam kraj dvoboja zabio je Deželić za naše veliko slavlje. Nekoliko mjeseci kasnije, kada su modri tako spontano i žestoko slavili naslov prvaka Jugoslavije, naša pobjeda protiv takvih zvijezda (Vlak, Zajec, Cico Kranjčar, Mlinarić, Deverić i drugi) je tim bila još puno vrednija”-ispričao je legendarni radnikovac Juraj Mirenić koji je u klubu kao igrač i trener proveo oko 40 dugih godina. “Počeo sam kao junior Radnika sredinom šezdesetih (zajedno sa autorom teksta), za seniore sam debitirao 1968. kao 17-godišnjak i igrao sve do 1984. Tek sam kraće vrijeme igrao za Segestu iz Siska. Kroz karijeru trenirali su me Branko Peštaj, Kesejić, Marko Krznarić, Mirko Babić, Ivan Mišerić Pevi, a mislim da je na spomenutoj utakmici protiv Dinama na našoj klupi sjedio negdašnji veliki igrač modrih iz Zagreba Josip Gucmirtl. U Radniku sam bio i trener gotovo svih selekcija pa i seniora u nekoliko situacija. Bilo je samostalnih epizoda u prvoj momčadi ali radio sam i u suradnji, na primjer sa legendarnim Zorislavom Srebrićem, Ivanom Đalmom Markovićem, Stjepanom Kovačićem”.

Mirenići iz Rakarja ostavili su dubok trag u Radniku jer osim Jure, za “šljakere” je igrao i tri godine mlađi mu brat Vlado Mirenić te Vladin sin Vladimir. Vlado je također još igrao u Segesti, bio je i trener ali i sportski direktor Radnika. “Naše staro igralište u centru Gorice ostaje zauvijek u sjećanju. Sličnih utakmica kao gore opisane protiv Dinama velike gledanosti, bilo je mnogo. O tome se već mnogo pisalo i pričalo ali moram ponoviti. Igrali smo tekme nedjeljom od 10 sati kada u Turopolju nitko nije igrao. Bilo je uobičajeno i tradicionalno da se nogometni svijet našeg kraja sjati na jutarnjoj matineji u Gorici prije nedjeljnog ručka da vidi ali i da bude viđen. Zašto je bilo tako? Zna se da se u Kolarevoj igrala i košarka, rukomet, stolni tenis, šah, kuglalo se masovno, igrala bela, događao se bingo..Bilo je tamo neke topline, raznovrsnosti i svatko je mogao pronaći nešto za sebe. A bila su i neka druga vremena bez mobitela, računala, s manje TV-a a možda i s manje strke i problema i ljudi su se više družili.

Nogomet se nije promijenio, ostao je isti, možda se danas igra tek malo brži”- mišljenje je Jure Mirenića, jednog od mnogih koji su ostavili svoj pečat u Radniku.