Umro je jedan od najvećih sportaša Velike Gorice. Koliko god pokušavali razabrati s jedne strane tugu, zaustaviti suze, slike koje nam teku filmskom brzinom ostavljaju u nama ponos što smo imali priliku živjeti s njim. Ne samo živjeti život, živjeti nogomet s Perom bilo je više od samog života. Jer on je doista živio nogomet.
Pero je rođen 24. rujna 1948. godine u Kozjači. Još od dječačkih dana nogomet je bio njegova najveća ljubav. I život! U njegovom Radniku zaigrao je u juniorima, a do 1969. godine nosio je dres seniora Radnika, kada prelazi u Prvomajsku iz Zagreba. Nakon nekoliko godina dres Prvomajske zamijenio je onim Poleta iz Buševca i tu je se između Pere i Poleta rodila i ona druga nogometna ljubav. Od 1976. pa do 1978. Pero se ponovno vraća u Radnik gdje ostvaruje zapažene partije u seniorima koji su tada igrali u Zagrebačkoj zoni jug. Nakon što je završio sa igračkom karijerom posvetio se trenerskom poslu, a od 1980. – 1995. godine trenirao je juniore Radnika. Zajedno sa Jurajom Mirenićem u tom razdoblju u više navrata je vodio i seniore Radnika.
Bile su to godine kada je velikogorički nogomet zahvaljujući Peri doslovno prštao od talenata koji su ostavili velik trag kasnije u seniorima, a brojni igrači poput Panadića, Pavličića, Cvitanovića i ostalih ne samo da su ostvarili zavidnu reprezentativnu karijeru već su ostavili duboke tragove u današnjim ligama petice… To je bio Pero. Miran, tih, znao je sve o nogometu, a najvažnije od svega je da je imao ono nešto u sebi i način na koji to prinijeti na mlade igrače.
Pero nije bio samo sportaš i trener, bio je čovjek koji se u svim trenucima znao nositi i sa ostalim obavezama unutar sporta i nogometa. Tako je paralelno sa vođenjem juniorske momčadi Radnika od 1983. – 1987. godine obnašao i dužnost predsjednika Radnika. Upravo su te godine bile ključne za kandidaturu Velike Gorice u dobivanju Univerzijade ’87 koja je doslovno ispisala novu sportsku budućnost Velike Gorice, a 1985. godine kao predsjednik Radnika u ime svog kluba primio je i lipanjsku nagradu grada Velike Gorice.
Kasnih devedesetih Stjepan Kovačić dolazi u Polet iz Buševca i nakon što je za predsjednika Poleta 1999. godine izabran Nenad Črnko, Pero postaje iznimno važna karika u stvaranju budućeg važnog čimbenika gradskog nogometa. Ulaskom u 21. stoljeće Pero preuzima vodstvo nad kompletnom nogometnom školom u Buševcu, a već u slijedeće dvije do tri godine, maleno mjesto na periferiji grada unutar natjecanja ima stotinjak djece u četiri uzrasne kategorije, a sve pod nadzorom Stjepana Kovačića. Trenirala su tu djeca iz svih okolnih mjesta pa čak i Sisačko moslavačke županije, a u jednom trenutku u Poletu je pod ravnanjem Pere bilo više djece no što je Buševec imao učenika oba spola od prvog do osmog razreda.
Pero je u Buševcu ostao do posljednjih dana svog života, a unatoč bolesti koja ga je prvi puta odstranila iz nogometa prije osam godina, on se uporno vraćao i vraćao. Nije pravio razlike ni među klubovima ni među ljudima i bio je jedan od čvrstih zagovornika Gorice koja je upravo iz njegovog Buševca preselila u njegov grad, na njegov stadion… I niste ga mogli promašiti. Ni po kiši, ni po snijegu, njegovo mjesto je oduvijek i zauvijek bilo rezervirano kako na tribinama u Buševcu, tako i na tribinama velikogoričkog gradskog stadiona baš na svim utakmicama Poleta i Gorice. Bio je jedan od dvojice velikih sportskih imena koji je imao doživotnu počasnu ulaznicu za sve nogometne priredbe na velikogoričkom gradskom stadionu.
Danas kad se prisjećamo Pere, prisjećamo se života. Njegova obitelj (supruga Đurđa i kćeri Ivana i Petra) ga je neizmjerno podržavala u njegovom životu koji je živio s nogometom. Da život piše sudbine i da one doista nastavljaju tamo gdje ponekad roditelji utabaju puteve pobrinula se i njegova kćer Ivana kada je postala supruga jednog od velikih velikogoričkih nogometaša Matije Dvornekovića, koji danas trese mreže u Albaniji ali je u svojoj karijeri ostavio golem trag u Radniku i Gorici. Dvoje unučadi Peri su zasigurno u posljednjim godinama bili jedna od najvećih radosti, a da nogomet neće napustiti kuću Kovačićevih svjedoči i ovogodišnji angažman druge kćeri Petre, koja već nekoliko mjeseci volontira u medicinskom stožeru HNK Gorice i sa kojom u Gorici ozbiljno računaju u budućnosti.
Kad pišemo o životu onih koji će zauvijek ostati u našim srcima, dobivamo priliku u okruženju koje nam takve prilike danas rijetko daje, razabirati i po svojim sjećanjima. Dobivamo priliku razmisliti i o svojim postupcima, ali i prisjećati se osoba koje su nas napustile. Pero je bio jedan od onih koji ne umiru. Bit će tu, uvijek negdje sa nama. I na tribinama u Buševcu, Kurilovcu, Velikoj Gorici, a sigurni smo i u Zaprešiću već u nedjelju na kvalifikacijskoj utakmici Gorice. I svi mi koji vjerujemo da naša životna učenja sa dobrim ljudima prelaze u odrastanja sjećat ćemo se Pere, jer on je doista jedan od onih, posebnih, s kojim smo se igrali, odrastali i živjeli.
Neka mu je vječna slava!