Kao bomba je sportskim medijskim prostorom ovih dana prostrujila naizgled nevjerojatno vijest – HNK Gorica dovela je poljskog reprezentativca! Mnogi su dvaput provjeravali, čudili se, ali Michal Maslowski, 27-godišnjak iz poljskoga gradića Strzelina, doista je novi igrač Gorice. Kako, zašto, odakle… Pitanja su se brzo nagomilala, a najbolji čovjek da na njih da odgovore je upravo on, sam Michal. Bivši igrač velike Legije, dečko koji je igrao Europsku ligu, skupio tri nastupa za poljsku reprezentaciju… Dakle, odakle sad to? Takav igrač, Poljak, pa u Turopolju. TuroPoljak? Može i tako, ne zvuči loše…
– Ha, ovako… Odradio sam cijele pripreme s prvom momčadi Legije, a kad su pripreme završile, prebacili su me u drugu momčad. Odigrao sam tri utakmice za B momčad, kad mi je posljednjeg dana prijelaznog roka, 31. kolovoza, klub je odlučio raskinuti ugovor – počeo je svoju priču simpatični Michal na vrlo dobrom engleskom pa odmah nastavio:
– Nakon takvog raspleta nisam želio čekati, bilo mi je važno što prije naći novi klub jer mislim da za igrača nikad nije dobro da predugo bude trenira samostalno, bez momčadi. I tad je stigao poziv iz Gorice.
O hrvatskom drugoligašu, naravno, u tom trenutku nije znao previše. Točnije, nije imao pojma o čemu se radi.
– Kad mi je agent javio za ponudu Gorice, odmah sam nazvao Ivicu Vrdoljaka, dugogodišnjeg igrača Legije, i Josipa Barišića, mog suigrača iz razdoblja dok sam igrao za Piast Gliwice. Obojica su mi rekli da je riječ o jako dobro organiziranom klubu, da su čuli samo pozitivne stvari. Nakon toga sam razgovarao i s predsjednikom kluba, zanimalo me koji su ciljevi i ambicije Gorice, a kad mi je rekao da je ovo mlada momčad koja uvijek teži biti najbolja, shvatio sam da je to ono što želim. Nisam želio više čekati i pristao sam doći, okušati se u drugoj zemlji, u drugoj ligi, probati nešto novo u karijeri.

Deset sati vožnje do Gorice
Bilo je i drugih kombinacija, onoga što je sam nazvao “poluponudama”, ali Gorica je bila prva konkretna.
– Bio sam kod roditelja u mom rodnom Strzelinu, gradiću u blizini Wroclawa, jer su otac i brat nogometni treneri. Tata je već pri kraju karijere, a brat trenutačno vodi tamošnjeg četvrtoligaša i plan je bio da treniram s njegovom momčadi dok čekam angažman. Međutim, poziv iz Gorice stigao je i prije nego što sam tamo odradio prvi trening s njim. To jutro samostalno sam odradio intenzivan trening snage, dobro se izmorio, a nakon treninga me nazvao agent i rekao: ‘Ako ne želiš čekati nešto drugo, sjedaj u auto i kreći!’ Tako je i bilo. Bio sam mrtav umoran, ali sjeo sam u automobil i vozio desetak sati do Velike Gorice. Uh, zadnjih sat, dva jedva sam izdržao – sa smiješkom priča Michal.

Korak unatrag? Ne, ni slučajno!
Ofenzivni je vezni, desetka, dostupni podaci i nogometna biografija kažu da bi, ako sve bude u redu, u drugom rangu hrvatskog nogometa trebao dominirati. Došao je, pričaju u klubu, s idejom da je “ponekad dobro napraviti jedan korak unatrag da bi napravio pet koraka naprijed”. Iako, nakon prvih nekoliko dana u Gorici razmišlja nešto drukčije.
– Ne, ne smatram dolazak u Goricu korakom unatrag. Ako želiš igrati nogomet, igrat ćeš ga ondje gdje ti se ukaže prilika. Možeš ti misliti da si čudo od igrača, ali uvijek je tu teren i na tebi je da pokažeš koliko si zaista dobar. Tako ja na to gledam. Izvoli, zabij deset ili 20 golova, igraj dobro i dokaži se, bilo to u prvoj ili drugoj ligi. Mene su životne okolnosti dovele ovdje, želio sam pronaći klub i pronašao sam ga. Zadovoljan sam, želim izboriti prvu ligu s Goricom i to mi je sad osnovni cilj – priča Michal.
Uostalom, život u nižim ligama nije ništa novo za njega. Nije produkt omladinske škole nekog velikog kluba, krenuo je od šeste poljske lige, od lokalnoga kluba, dokopao se druge pa nastavio rasti. I došao sve do Legije i reprezentacije. Iako, posljedice su se kasnije vidjele.
– Kad sam imao 20 godina, došao sam u drugoligaša Zawiszu Bydgoszcz. Igrao sam ondje tri i pol godine, bilo je to jako uspješno razdoblje, igrao sam jako dobro, no tu su se pojavili prvi problemi s koljenima, leđima… Prije toga sam igrao u nižim ligama, nikad nisam imao pravu medicinsku skrb, a to se i vidjelo kad sam počeo igrati ‘pravi’ nogomet. Nažalost, ja sam na tu razinu došao malo prekasno, mislim da mi je to kasnije bio hendikep. A opet, bolje kasno nego nikad – opet sa smiješkom govori Michal.

Život s Robertom Lewandowskim
Ozljede su sad prošlost, potpuno je zdrav i spreman, jedva čeka prve utakmice u dresu Gorice s brojem 19.
– Moja desetka nije bila slobodna pa sam se snašao. Jedan i devet u zbroju daju deset – objašnjava Maslowski pa se opet vraća na najbolje dane svoje karijere.
– Iz Bydgoszcza sam otišao u Legiju, otišao na posudbu u Piast Gliwice pa se opet vratio u Legiju. Na posudbi sam igrao standardno, nadao sam se da ću nakon povratka dobiti šansu i u Legiji, ali to se nije dogodilo. Zašto? Nemam pojma. Ali o tome više ni ne razmišljam, to je sad iza mene, zanima me samo što bolje igrati za Goricu.
Igrao je i europske utakmice, na velikoj sceni.
– I s Legijom i s Piast Gliwicama igrao sam Europsku ligu, protiv momčadi kao što su Ajax, Göteborg… Uh, to je jako lijepo iskustvo. Zapravo cijeli život radiš i treniraš za takve utakmice. U poljskoj ligi si stalno na istim stadionima, igraš s istim protivnicima, a ovo je nešto sasvim drugo. Sjajna atmosfera, vrlo ozbiljne utakmice, velika nagrada za svakog igrača.
A konačna, najveća moguća nagrada, bila je nastup za reprezentaciju Poljske. Statistika kaže da ima tri nastupa.
– Prva dva zapravo su bila za selekciju poljske lige, a u jednoj utakmici dobio sam šansu i u ‘pravoj’ reprezentaciji, igrati s igračima kao što su Lewandowski, Błaszczykowski, Boruc, Krychowiak… To je tek posebno dobar osjećaj, no drugu priliku nisam dobio. Ubrzo sam morao na operaciju koljena i moje mjesto ugrabili su neki drugi igrači. Eto, i to je život. No ponosan sam na to, sretan sam zbog tog iskustva – prepričava Michal.
Danas je s obje noge na zemlji, silno motiviran da pomogne mladoj goričkoj momčadi, ali teško je zaboraviti vrijeme kad je dijelio svlačionicu sa superstarom kao što je Robert Lewandowski.
– Kakav je Lewandowski? Ma on vam je jedan od onih koje slava nije promijenila. Kad je bio u Poljskoj, svi su ga smatrali odličnim igračem, ali i sjajnim čovjekom. Tako je i danas, iako je poslije otišao u Borussiju, pa i Bayern. I dalje je normalan, pristupačan, bez obzira na to što je celebrity, s čim se mnogi teško nose. Ostavio je iznimno pozitivan dojam na mene – govori Maslowski, koji se bez problema u sekundi prebaci u neku sasvim drugu stvarnost.

Hrvatski jezik težak, ali poznat
Recimo, na hrvatski drugoligaški nogomet. Iznimno pozitivan dojam na njega je, naime, ostavila i Gorica u pobjedi nad Hrvatskim dragovoljcem. Došao je u noći na petak, a već poslijepodne gledao svoje nove suigrače kako pobjeđuju goste iz Sigeta 1-0.
– Da, gledao sam tu utakmicu i bilo je totalno ludo! Pao je gol, pa crveni karton, prije gola još i penal… Ma luda utakmica! Svidjelo mi se što Gorica igra presing, što želi igrati moderan nogomet, jedva čekam da se priključim dečkima – s iskrenim ushitom priča Maslowski.
Polako se prilagođava, privikava na život na svojoj prvoj inozemnoj adresi. Još kad malo polovi i jezik, koji mu nije baš potpuna nepoznanica…
– Hrvatski mi je jako težak, ali već sad dečke na kraju treninga pozdravljam s ‘vidimo se sutra’ – izgovorio je Michal te dvije i pol hrvatske riječi, simpatično se ispričavši što izgovor nije baš savršen, pa objasnio odakle ih zna:
– Dok sam igrao za Piast Gliwice, u svlačionici sam sjedio između Josipa Barišića i Aleksandra Sedlara, braniča iz Srbije, tako da mi je i jezik poznat, stalno sam slušao njih dvojicu kako si nešto dovikuju – smije se Maslowski.

Čekajući Magdalenu i Harisa…
Smjestio se u blizini stadiona, na nekoliko minuta vožnje, već stigao i obići malo Zagreb.
– Velika Gorica je lijepa. Mali grad, ali opet puno veći od mog Strzelina. Bio sam i u Zagrebu, vidio dio grada, ali ima vremena za sve. Imam ugovor na godinu dana, vjerujem da ću se u Zagrebu i Velikoj Gorici osjećati kao doma – kaže Michal, kojem nedostaje supruga Magdalena, ali ne samo ona.
– Krajem mjeseca bi mi se trebala priključiti, zajedno s mojim psom, francuskim buldogom Harisom. Uh, on je sjajan pas, moj omiljeni hobi – emotivno priča gorički Poljak.
Jedva ga čekamo vidjeti na djelu, s loptom u nogama u borbi za prvu ligu, na koju je potpuno, totalno fokusiran. I dojam je da nemu tu glume, da je doista gotovo zaboravio koliko je visoko bio, gdje je sve igrao.
– Budućnost? Stvarno ne razmišljam o tome gdje ću biti sutra. Zanima me samo Gorica, da igramo što bolje, da ja igram što bolje. Bude li tako, sve je moguće. Možda se neka ponuda pojavi, možda i ne, ali time se zaista ne zamaram. Važno mi je samo što prije početi igrati i što više pomoći Gorici u svakoj sljedećoj utakmici – završio je Michal Maslowski svoj prvi hrvatski intervju.
Neka mu je sa srećom. I njemu, i Gorici, mogla bi to biti jako, jako dobra nogometna simbioza…