„Sudbina je to, kaj drugo?“ – prva je pomisao koja me pratila u zadnjih desetak dana, baš kad sam se spremal za odlazak na tekme lokalnog nogometnog ljubimca.
Prvo, baš uoči odlaska na gostovanje u Vrbovec, saznal sam da nam je Deda završil u Vinogradskoj bolnici. Moram priznati da se nisam pretjerano iznenadil, imajući u vidu Dedine zdravstvene tegobe zadnjih godina, naročito poslije zahtjevne operacije srca. Ali, bilo mi je žal da Dede ne bu z nama baš u busu za Vrbovec, u taj mali gradić za koji je i sam bio posebno vezan kroz skoro cijeli svoj radni pa i životni vijek. Vjerujem da svi stariji Goričani i danas pamte mesnicu PIK-a Vrbovec, u pomalo neuglednoj limenki na staroj tržnici. No, baš je ta mesnica bila omiljena i neizbježna lokacija kada je bila u pitanju nabava mesa za obiteljsko blagovanje. Mesnica u kojoj je „stolovao“ Josip Rus, mesar po zvanju, znanju i vokaciji, koji je svoj zanat ispekao u najvišoj mesrskoj „školi“ pokojnog Juraja Brigljevića. Gospon Rus je uz sve nabrojane zanatske kvalitete imao i one dodatne vezane uz šarm, lijepu riječ, osmijeh pa ne čudi da su za njegov pult u potrazi za flamom ili junetinom najrađe navraćale i goričke dame i gospođe, ali i svi viđeniji nositelji javnih i političkih funkcija predvođeni pokojnim Jožom Karasom.
Eto, preplavljen baš tim dragim sjećanjima i uspomenama, nisam mogel sakriti žal kaj Dede Rusa nema z nama na tekmi baš u „njegovom“ Vrbovcu. Poslije dugog niza godina, bila je to prva gostujuća utakmica na koju smo krenuli bez njega.
Drugi razlog zakaj tvrdim da je sve to skupa ipak i igra sudbine leži u činjenici da se priča ponovila i ove subote: spremam se na domaću tekmu kontra Maksimira, oblačim „udarničku“ majicu i prihvaćam jedan od ružnijih poziva u životu: upravo je umrl Deda Rus!!! Kaj drugo, nego šok i nevjerica…ipak smo nekak svi verovali da nam se bu vratil, da bumo još skupa odgledali čudaj tekmi…Ali, ne….samo vuru-dve prije utakmice svojeg voljenog kluba, Deda je odigral svoju posljednju životnu tekmu i zanavek nas napustil!
Ozračje nevjerice vladalo je tog lijepog subotnjeg popodneva u kurilovečkom sportskom centru i bilo je primjetno u pogledu svih domaćih kibica. Minuta šutnje svih aktera iz Kurilovca i Maksimira bila je jedina sportska mogućnost i ljudska obaveza kojom smo Josipu Rusu Dedi mogli odati uistinu dužnu počast na vijest o njegovoj smrti.
Kurilovec i Udarnik bile su, naravno uz obitelj koju su činili supruga Manda i djeca Neno i Snježana, Dedine najveće i najiskrenije ljubavi. U klubu je uvijek bio prisutan, s klubom je živio, lijegao i ustajao uz Sportske, tražeći vijesti o svom Udarniku. Intenzivno je bio aktivan već od kraja sedamdesetih pa sve do početka devedesetih godina prošlog vijeka, najčešće svojom sponzorsko-donatorskom naklonošću, a u dva mandata i kao član Upravnog odbor kluba. U tom je razdoblju rado popratio i nastupe svog sina Nene u najdražem dresu, a posebno se radovao kada je u istome istrčao i unuk Josip. Veliki dio slobodnog vremena Deda je i inače provodio u prostorijama kluba gdje je rado bacio partiju karata sa svojim pajdašima. Uz prave dečke i dobru butelju bil je to poseban gušt. Udarnikove pobjede bile su razlog njegove neizmjerne radosti i sreće, baš kao što su ga porazi, srećom puno rjeđi tih godina, činili nesretnim i gotovo očajnim. Posebno se sjećam njegove radosti nakon važne tekme u kojoj smo u gostima nadigrali Jasku te potom zaposjeli jaskanski hotel uz bogati Dedin ručak i razdraganu pjesmu. Isto ili slično se ponovilo na zagrebačkoj Kajzerici gdje smo sa 1:2 „zmazali“ Lokomotivu koju je vodio Ilija Lončarević i osvojili jedan od najvrijednijih klupskih trofeja – naslov pobjednika kupa čitavog Zagrebačkog nogometnog saveza u sezoni 1995/96! Udarnička pjesma odjekivala je Kajzericom dugo u noć, a dobro pamtim Ilijine riječi upućene svojim „lokosima“: „Evo, dečki, sad vidite kaj je prava družina i klapa. Tak se igra za svoj klub, tak se raduje pobjedi…!“ Uvjeren sam, što više znam i garantiram, da je Deda Rus poslije tih riječi bil daleko najsretniji čovjek na svijetu. Baš kak smo svi bili sretni i ponosni kada smo poslije niza klupskih uspjeha, sve te sportske dosege malog kurilovečkog kluba obilježili i proslavili prvim volom koji je završio na turopoljskom ražnju, iza južnog gola kurilovečkog „erodroma“.
Eto, zbog svega opisanog i navedenog, znajući neumitnost ljudske sudbine, čovjek osjeća tugu, nevjericu i prazninu kada izgubi dragu osobu. Naročito kada izgubi osobu koja je odisala i plijenila dobrodušnošću, ljudskom širinom, vedrinom i optimizmom. Osobu koja je imala sposobnost i mogućnost darivati druge oko sebe, koja je imala Božji dar dijeliti dobro i zlo s drugima….zato poslije odlaska takvih osoba ostaje jednostavno – praznina.
I danas (ponedjeljak, 02.10.2017.) kada se u 14,30 sati budemo na gradskom groblju u Gorici opraštali od Dede, znat ćemo da smo na vječni počinak ispratili čovjeka iza kojeg će u srcima svih nas, nadasve u „udarničkom“ srcu, ostati praznina….velika i ogromna….praznina na rubu bezdana…!!!
Neka ti je, dragi naš Deda Rus vječita slava i hvala za sve što si s neizmjernom ljubavlju, srećom i zadovoljstvom činio i darivao svojoj velikoj životnoj ljubavi – Nogometnom klubu „Udarnik“ iz tvojeg i našeg Kurilovca!!! (Vlado Stepanić)