Nedavno me nazvao jedan dobri stari nogometni prijatelj i pitao ima li u Turopolju trenutno nezaposlen, a dobar i iskusan trener. Odgovor kao iz puške glasio je: “Ima, Željko Pavković”. Dan prije sreli smo Pavkovića na pripremnoj utakmici trećeligaša Kurilovca i drugoligaša Hrvatskog dragovoljca u razgovoru sa kolegom mu Igorom Pamićem, strategom kluba iz Sigeta. Dakako, dobro pamtimo Pavkovića i iz dana dok je nosio dres i bio kapetan Zagreba iz prvoligaških dana ondašnje kvalitetne Jugo lige, a dok su “bijeli” iz Kranjčevićeve na dresovima još nosili plavi grb najdražeg grada. Tako se rodila ideja i nije mnogo trebalo da popijemo piće u društvu negdašnjeg stasitog stopera Željka Pavkovića i odradimo razgovor.

“Stariji ljubitelji nogometa znaju da živim u Velikoj Gorici (potvrdili su to i negdašnji renomirani velikogorički nogometaši Silvio Kranjac i Nikola Plepelić koji su naišli i srdačno pozdravili našeg sugovornika). Za one mlađe, igrao sam za Zagreb sedam godina (1980-1987) u društvu Šarovića, Godinića Jagode iz Odre, Tkaleca, Valeca, Lipovca, Perića, Rukljača, pokojnog Smoleka Koke, Kovačića, Čopora, Čopa, Tipurića, Antolića, Uljana, Koljanina, Petravića, Kurbaše, Nikole Jurčevića, Čeke, Željka Župetića u mlađim danima.. Trenirali su nas, nogometna legenda i ikona Dražan Jerković, zatim Ivo Šušak, Stanko Bubanj, Mladen Wacha, Mirko Bazić.. Bila su to zlatna nogometna vremena što se našeg podneblja tiče. Nogometaši tada nisu tako mladi odlazili u inozemstvo pa je konkurencija bila strašna a i liga je bila formirana iz današnjih šest država (Hrvatska, Slovenija, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija). Gledatelji su hrlili na stadione i teško je sada i zamisliti da je nas u Kranjčevićevoj znalo gledati i 15-20 tisuća, kada se tražila ulaznica više” – prisjeća se Pavković.

Zanimljivo, Pavković je prve nogometne korake napravio na stadionu Dinama u Maksimiru. “Pa ne samo prve, igrao sam u mlađim kategorijama plavih punih šest godina. Bili su to također nezaboravni dani u društvu Marka Mlinarića, Stjepana Deverića, Duška Popovskog, Tomislava Ivkovića i drugih iz generacije. Trenirali su nas Zdenko Kobeščak, majstor za tehničku doradu mladih igrača, Ivan Đalma Marković koji je bio nogometna enciklopedija i znao je sve o nogometu. Mislim da su Jerković i Đalma bili mnogo godina ispred svojeg vremena i bez problema bi egzistirali i danas. U Dinamu su me školovali još i Šušak, Antolković i Rudolf Belin. Igrati tada u Dinamu bila je privilegija. Nije se plaćala članarina, a igrati su mogli zaista samo oni vrhunski talenti jer nije bilo ni toliko selekcija a za pojedine igrali su igrači iz nekoliko uzrasta (godišta). Kasnije sam pod vodstvom Đalme i Bazića igrao i u Kanadi” – otkrio je Pavković a s oduševljenjem je govorio i o tri godine igranja za tada vrlo snažnu i kvalitetnu Mladost iz Petrinje u 2. Jugoslavenskoj ligi.

“Zagreb je prije toga igrao protiv Mladosti dvije kvalifikacijske utakmice, u Petrinji 1:0 za domaće, u Kranjčevićevoj 0:0. Nisam igrao ni jednu zbog ozljede ali sam na kraju kao igrač završio u Petrinji i to tri godine. Kao obrambeni igrač bio sam najbolji strijelac kluba”.

Bio je Pavković i vrsni španer malog nogometa i rado se prisjetio igranja na “Kutiji šibica”. “Žao mi je to reći ali i na “Kutiji” su tada 80-tih bila neka druga vremena. Znalo se prijaviti i nekoliko stotina kvartovskih momčadi pa je vladalo zimsko Božićno ludilo a u dvoranu je bilo umjetnost ući. Igrao sam za momčad Potepuh koju je vodio prije vođa napada Zagreba Pero Močibob, pravi pravcati zagrebački potepuh (i danas ima prestižni lokal na Dolcu tog imena). Pero je i sam igrao a posebno se sa sjetom prisjećam suigrača pokojnog Josipa Kužea ali i ostalih malonogometnih majstora grada Zagreba. Jedne godine dogurali smo do polufinala”.

Igrao je Pavković i za veterane Hrvatske u Brazilu kontra tamošnjih svjetski poznatih vedeta a posjetio je i čuveni stadion Marakana koja je svojevremeno mogla primiti 200 tisuća gledatelja. Čime se danas bavi Pavković?

“Imam na Kvarneru privatni posao koji traje dok i turistička sezona. Ostale mjesece sam slobodan i volim se baviti trenerskim poslom. Vodio sam seniore Udarnika, Gradića, Dinama iz Odranskog Obreža. Posjedujem UEFA “A” licencu, nažalost zbog viška godina više ne mogu do još kvalitetnije. Želio bi raditi ozbiljnije u nogometu jer nogomet mi je ispunio veliki dio života. Ne libim se trenerskog posla ni u manjoj sredini ako je klub imalo ozbiljan i ambiciozan”– uvjetuje Željko Pavković.

Dok ovo pišemo, nismo saznali je li moj frend iz uvoda teksta pronašao trenera za svoj klub. Nije ni tako važno jer ovaj tekst nije “mercato” za Pavkovića. Ovo je jedna skromna priča o odličnom nogometašu iz njegove mladosti ali i o mladim danima dolje potpisanog koji je bio gotovo inventar kluba i stadiona iz ulice pjesnika. Tamo gdje su se nekada iz razglasa puštali samo šlageri uglavnom o hrvatskoj metropoli kao “Zagreb, Zagreb”, “Zagreb je najljepši grad”, “Golubovi”, “Zagreb moj rodni grad”, “Tebi grade moj” i drugi a na istoku se zdušno skandiralo ono: Himalaj-tres!, Himalaja-tres!, Himalaj-tres, tres, Trešnjevka!!